VIJESTI IZ LILIPUTA

Državnu maturu treba ukinuti

Zašto bi bilo koji srednjoškolac kontinuirano učio četiri godine kad sav njegov rad može biti devalviran ili - nerad ekskulpiran tijekom jednog jedinog neispavanog vikenda

Za većinu nas “normalnih”, svibanj je mjesec u kojem uživamo. To je mjesec u kojem je vrijeme toplo, ali ne prevruće, mjesec kad bujna priroda propupa i mami na hodanje i bicikliranje, mjesec u kojem meteoropati više ne stenju pod težinom južina, nema više zimskog “cabin fevera”, a svijet najednom izgleda nekako ljepši.

Pa ipak, u ovom trenutku u našoj zemlji postoji široka demografska skupina koja se mjesecu “vječnog proljeća” ne raduje baš ni malo. Ta skupina - brojna poput stanovništva osrednjeg grada - u ovom trenutku pije persene i normabele, kuha čajeve za koncentraciju, bjesomučno sjedi uz kuhinjski stol nalakćena nad teškim librima.

Ta skupina stanovništva u ovom času izvlači obiteljske rezerve novca da kupi priručnike, udžbenike i plati repeticije (ako one koji ih daju uopće mogu naći, jer su rezervirani mjesecima unaprijed). Toj grupi stanovništva svibanj je bome do grla prisjeo. A ta su skupina - pogađate - maturanti i njihovi roditelji.

Razlog zašto je tomu tako, naravno, znate, jer čak i ako nemate dijete na pragu punoljetstva, niste mogli ovog proljeća izbjeći groznicu zvanu državna matura. Već mjesecima 18-godišnjaci iz našeg susjedstva i familije lome se i krše polažući ispite iz neobaveznih predmeta. Tjednima su prije ispita bubali noću, lijevali ruski čaj iz limenog pota, pili energetske napitke i sredstva za smirenje, da bi na koncu iz celofanske državne košuljice izvukli ispit o kojem ovisi njihova buduća (ponajprije akademska) budućnost.

Nakon tjedana ispita koji su služili kao predjelo, ovog je vikenda stiglo i glavno jelo, D-Day, matura iz tri obavezna predmeta. Tijekom ovog vikenda stroga i pravična država vrednovat će ono što su siroti, premoreni, isfrustrirani, od normabela izdrogirani đaci naučili u duge četiri godine obrazovanja u matičnim školama. Rezultat te provjere bit će mjerljivi broj, broj za koji se tvrdi da je navodno objektivni, impersonalni i egzaktni pokazatelj te stoga može i mora zamijeniti varljivu i klizavu nepouzdanost dosadašnjeg ocjenjivanja.

Državnu maturu Hrvatska je uvela bez puno debate, bespogovorno, onako kako se uvode neupitne demokratske stečevine kao višestranački izbori, neovisno sudstvo ili porezni broj. Oko mature bilo je i još ih uvijek ima podosta rasprava, struka i laici propituju tehničke aspekte izvedbe, rokove, načine, sadržaj ispita i moduse prohodnosti. Sama državna matura, međutim, kao da je malo komu sporna i svi je prihvaćaju kao neizbježnu datost, zubobolju na koju se morate naviknuti. A ja eto mislim da nije tako. Mislim da je državna matura pogrešna stvar, i to ne pogrešna u detalju, ne pogrešna u provedbi ili sadržajnom aspektu, nego pogrešna u svojoj esenciji i srži. Stoga mislim da se državna matura ne može reformirati, poboljšati, niti prepraviti, nego je treba - naprosto ukinuti. Evo i zašto.

Pristaše državne mature tvrde da je ona, za razliku od srednjoškolskih ocjena, impersonalna i egzaktna slika znanja. Kao prvo, mislim da to nije točno. Državna matura je egzaktna slika tek jedne specifične vrste znanja u jednom trenutku, jednog konkretnog vikenda nakon tjedana bjesomučnog i tupog kampanjskog štrebanja, znanja koje pred praznim listom trebaju demonstrirati premoreni, frustrirani i stresirani maloljetnici kojima su se oči izbečile od nespavanja i ginka. Dakle - onaj tko tvrdi da je slika tog znanja vjerodostojnija od ocjena nastalih akumulacijom četverogodišnjeg rada, naprosto gaji sumnju spram škole kao procesa.

Državna matura, i to je njena prva mana, devalvira četverogodišnje školovanje. Postavlja se doista pitanje zašto bi bilo koji srednjoškolac kontinuirano učio, pisao domaće radove, aktivno sudjelovao u radu i skupljao dobre ocjene kad sav njegov rad može biti devalviran (ili - nerad ekskulpiran) tijekom jednog jedinog znojnog, neispavanog vikenda. Državna matura, nadalje, potiče kampanjstvo i štreberstvo. Ono favorizira one učenike koji su u stanju fanatičnim sprintom od nekoliko mjeseci učenja nadoknaditi kontinuirani rad.

Nadalje, državna matura, pogotovo ovakva kakvu sada imamo, faktički uništava četvrtu i najvažniju godinu srednjoškolskog obrazovanja. Četvrta godina gimnazije ili srednje škole dosad je služila tome da dade finu polituru znanju, da se tu konačno valorizira rad, nauče najzahtjevnije jedinice i definitivno isfiltriraju profesionalne sklonosti. S ovakvim sustavom mature četvrta godina srednje škole bačena je u vjetar, učenici su još od veljače fokusirani samo na maturski ispit, izostaju, ne uče, ne brinu o ocjenama, a tko bi im mogao i zamjeriti kad je svaka minuta provedena na satu ili u učenju za “obične” ocjene otrgnuta od onog što je važnije i odsudnije po njihovu budućnost. U ovakvim okolnostima bilo bi najpoštenije da srednja škola traje sedam polugodišta ili da pak osmo bude fakultativno i bez ocjena.

Državna matura, nadalje, uvreda je i čin nepovjerenja u nastavnike. I to ne samo zato što ih se izvanjski vrednuje ili zato što se njihove ocjene unizuju nego i zato što se njihov četverogodišnji rad upreže u funkciju jednog formalnog testa. Prije nekoliko mjeseci razgovarao sam sa Zoranom Ferićem, koji nije samo najbolji hrvatski pisac nego i vrlo angažirani gimnazijski profesor hrvatskog i književnosti. Do državna mature Ferić je sebi mogao uzeti slobodu da jednu knjigu iz programa odmijeni drugom koja mu se činila zanimljivijom, mogao je osluškivati bilo razreda i prilagođavati literaturu specifičnim afinitetima đaka, mogao je učenicima pružiti višak kvaliteta koji mogu dobiti od zanimljivog i nekonvencionalnog nastavnika.

Sada ni on, niti itko njemu sličan na to više nema pravo - jer, bilo kakav neortodoksni pristup, blago odmicanje od programa ili prilagođavanje može imati fatalne posljedice: svaki nastavnik mora odraditi program filološki vjerno do zadnjeg zareza jer u suprotnom djeca neće biti spremna za maturu. Umjesto škole koja odgaja kritičkog građanina, čitatelja, mislitelja, ukratko - osobu, sad imamo školu koja priprema za jedan jedini “the” vikend.

Napokon, državna matura problematično je i nimalo uspjelo oruđe klasificiranja za buduće fakultete. Tijekom desetljeća fakulteti su razvili instituciju prijemnih ispita kod kojih je dakako bilo lutanja i eksperimenata, ali su s vremenom pojedine visoke škole “ugodile” ovaj instrument ne bi li na prijemnom ispitu iscijedile onu i onakvu kvalitetu i vrstu znanja kakav žele imati. Fakulteti su sad pred izborom između dva zla. Mogu se ili joguniti i tvrdoglaviti pa zadržati prijemne ispite, čime studente nepošteno izlažu dvostrukom stresu unutar istog ljeta. Mogu pak pristati na diktat sustava i prihvatiti državnu maturu kao brojčani pokazatelj kompetencije.

Time, međutim, oni gube kontrolu nad instrumentom vrednovanja svojih pristupnika, ne mogu utjecati na tip i vrstu znanja koju preferiraju kod svojih budućih polaznika te istodobno moraju pristati da znanje matematike i jezika bude ključno za ulazak na fakultet kakav god bio, bila to grčka filologija ili ekonomija, fizika ili agronomija.

Kao instrument koji bi trebao mijenjati prijemne ispite, današnja je državna matura naprosto rogobatan i nesofisticiran instrument: za tu funkciju ona je podesna onoliko koliko vam je u nuždi drvena žlica podesna ako jedete komad pečenog mesa. Svi ovi problemi nisu rezultat loše provedbe, tehničkih nezgrapnosti ili dezorganizacije. Oni su suštinski i mogu se otkloniti samo tako da se državna matura ukine, da se nastavniku i školi vrati autoritet koji im je otet te reafirmira dva ozbiljna, tradicijska instituta koje je naše i ne samo naše školstvo uzgajalo cijelo stoljeće: a to su školska ocjena i prijemni ispit.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:52