Ima li doista smisla načelo spitzenkandidata za mjesto šefa Europske komisije?

Predizborna kampanja za europske izbore u punoj je brzini u svim državama članicama EU, uključujući onu koja je u postupku izlaska iz članstva, Veliku Britaniju. Uzbudljivo je i u Bruxellesu jer će mnogima radno mjesto ovisiti o tomu kako će njihovi proći na tim izborima, pogotovo kad je riječ o ključnim pozicijama u institucijama EU. Glavna nagrada je svakako pozicija predsjednika Europske komisije. Tek nakon što bude jasno tko će naslijediti Jean-Claudea Junckera na tom mjestu u sljedećih pet godina, miješat će se karte i o drugim ključnim funkcijama u EU, što uključuje i mjesto predsjednika Europskog vijeća, predsjednika Europskog parlamenta, visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost te ključne resore u Europskoj komisiji.

Ono što će biti veliki izazov, i svakako glavna tema nakon europskih izbora, jest načelo spitzenkandidata za predsjednika Europske komisije. Prema tom načelu, predsjednik Komisije može biti samo kandidat kojeg su stranačke skupine isticale kao vodećeg tijekom europskih izbora. Potrebno je da stranka koja ga je nominirala dobije većinu mjesta u Europskom parlamentu ili osigura, u suradnji s drugim strankama, većinu u Europskom parlamentu. Na taj je način prvi put prije pet godina izabran Jean-Claude Juncker. No, sada nije sigurno da će takva praksa proći. S druge strane, nije lako ni spriječiti tu praksu. U svakom slučaju, na pomolu su veliki sukobi unutar EU po tom pitanju. Može doći do sukoba između političkih stranaka, između šefova država ili vlada ili između institucija Europske unije.

Njemačka kancelarka Angela Merkel jasno je podržala kandidata Europske pučke stranke Manfreda Webera koji je spitzenkandidat EPP-a. Dolazak Angele Merkel u Zagreb na predizborni skup, na kojem će biti i Weber, još je jedan dokaz tome. Nema sumnje da će EPP stajati iza svog kandidata i inzistirati da on bude budući predsjednik Europske komisije jer će EPP gotovo sigurno imati većinu mjesta u Europskom parlamentu i u budućem sazivu. No, problem je što će ta većina biti znatno manja nego dosad. S druge strane, EPP nema dovoljnu potporu u Europskom vijeću među šefovima država ili vlada EU.

Koliko god je to čudno, EPP može donekle računati na potporu Europskih socijalista iz skupine S&D-a u obrani načela spitzenkandidata. I S&D ima svog kandidata, i to vrlo ozbiljnog i jakog, sadašnjeg prvog potpredsjednika Europske komisije, Nizozemca Fransa Timmermansa. Ali glavna prepreka će biti Europski liberali koji će ovoga puta dobiti vjetar u leđa od strane francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji će s njima vjerojatno stvoriti novu “progresivnu” skupinu u Europskom parlamentu nakon izbora. Oni se protive načelu spitzenkandidata i nisu imenovali svog kandidata nego spominju nekoliko njih koji bi bili dobri za tu funkciju.

Francuski predsjednik Macron protivi se izboru predsjednika Komisije prema načelu spitzenkandidata. Mnogi diplomati kažu da je Macronovo protivljenje snažno. U tome ima potporu nizozemskog premijera Marka Ruttea. A u EU se, kada su Francuska i Nizozemska protiv nečega, to uglavnom i ne događa. Dakle, ako oni ustraju u svom stavu, može se već sada reći da Manfred Weber neće biti predsjednik Europske komisije. S druge strane, neće ni Macronu i Rutteu biti lako poraziti Nijemce i druge države, kao i Europski parlament. Ako izbor predsjednika Komisije ne bude po volji većine u Europskom parlamentu, to može dovesti do međuinstitucionalne blokade. Parlament može blokirati ne samo izbor predsjednika Europske komisije nego i mnoge druge zakone i direktive EU. To je ono što je sada najmanje potrebno EU-u koji se već suočava s velikim podjelama.

Međutim, ako se kojim slučajem Socijalisti, Liberali i Zeleni dogovore i zatraže da predsjednik Komisije bude netko tko nije iz redova EPP-a, pitanje je koliko će EPP inzistirati na načelu spitzenkandidata. Liberali ionako govore kako je to načelo put da EPP osigura da predsjednik Europske komisije uvijek bude iz njihovih redova.

Pitanje je koliko to načelo uopće ima smisla i daje li ono doista mogućnost građanima da, uz biranje svojih predstavnika u Europski parlament, glasaju i o tome tko će biti predsjednik Europske komisije. Spitzenkandidati sudjeluju u kampanji, u sučeljavanju, ali njihova imena nisu na izbornim listićima u državama članicama. Teško je povjerovati da će netko u Hrvatskoj dati glas SDP-u jer misli da je Frans Timmermans najbolji kandidat za mjesto predsjednika Europske komisije ili HDZ-u zato što želi Manfreda Webera na čelu Komisije. Mnogi vjerojatno i ne znaju tko su ti ljudi. Neki od spitzenkandidata gotovo su nepoznati izvan svojih država, a neki jedva prepoznatljivi i u svojim državama. Bez obzira na sve, glavna poslijeizborna tema u Bruxellesu bit će upravo način izbora predsjednika Europske komisije, a sukobi po tom pitanju već su počeli.