'Ibiza gate' koji je srušio koalicijsku vladu u Austriji dobra je vijest za cijelu Europu

Rijetko se događa da se prvoklasan politički skandal spominje kao dobra vijest. Ali skandal nazvan “Ibiza gate” koji je srušio koalicijsku vladu desnog centra austrijskog kancelara Sebastiana Kurza (ÖVP) i krajne desnice Heinz-Christiana Strachea (FPÖ) svojevrsni je dar onima u EU koji se bore protiv populizma, nacionalizma i ekstremnih stranaka. Taj je skandal srušio imidž jedne nacionalističke stranke kao zaštitnika nacionalnih interesa jer je čelnik stranke snimljen kako traži utjecaj stranih faktora, prljavim novcem, na medije u svojoj državi. Skandal je uzdrmao jednu od stranaka na vlasti.

Oni su dali ostavke, ali to nije dovoljno. Raspada se vlada, a predsjednik države najavljuje nove izbore za jesen. Taj je skandal uzdrmao krajnju desnicu ne samo u Austriji nego i u drugim državama EU, što se može odraziti i na njihov uspjeh na europskim izborima koji se od sutra do nedjelje održavaju u 28 država članica.

Najbolja poruka tog skandala je što je eksperiment koji je pokušao sve popularniji austrijski kancelar Kurz, da kroz suradnju pokuša pripitomiti krajnju desnicu, propao. I to je najbolja vijest za sve one koji se bore protiv ekstremista. Jer, ekstremisti sami nisu velika opasnost za EU. Oni postaju opasni kada tradicionalne stožerne stranke prihvate njihove argumente i počnu surađivati s njima. Austrija je bila takav primjer. Da je taj eksperiment uspio u Austriji, moglo je to imati odjeka i u drugim državama, gdje bi stranke desnog centra, ako im trebaju glasovi, mogle ući u brak s krajnjom desnicom.

Taj je skandal zapravo omogućio kancelaru Kurzu gladak izlaz iz situacije u koju se doveo. Glatko je mogao prekinuti suradnju s FPÖ-om, tražiti smjenu ministara iz te stranke i srušiti vladu koja je u nekim segmentima imala problema u suradnji s drugim državama, uključujući Njemačku. Zbog veza FPÖ-a s Rusijom i zbog toga što su ministri iz te stranke imali ključne resore, od unutarnjih do vanjskih poslova, Njemačka je, prema pisanju medija, čak oklijevala razmjenjivati osjetljive obavještajne podatke s austrijskim službama.

FPÖ, dok je na čelu stranke bio Strache, imao je utjecaj i na ponašanje austrijske vlade. Moglo se to vidjeti i u pristupu politici migracija, ali i na zapadnom Balkanu. Austrijska vlada izrazila je spremnost i za ideju promjene granica na zapadnom Balkanu, čime se udaljila od stava Njemačke koja je apsolutno protiv takve ideje koju smatra opasnom.

Austrija je prije puno godina pokušala “pripitomiti” neku ekstremnu stranku tako da je uvede u vladu. Još 2000. godine demokršćanski ÖVP Wolfganga Schüssela ušao je u koaliciju sa Slobodarskom strankom dok joj je na čelu bio Jörg Haider. Tada je reakcija EU bila tako oštra da su Austriji uveli političke sankcije. Ostalih tada 14 država članica EU odlučilo je ne održavati bilo kakve bilateralne kontakte na političkoj razini s austrijskom vladom u kojoj je FPÖ, ne podržavati austrijske kandidate za funkcije u međunarodnim organizacijama, a s veleposlanicima te države u članicama EU održavati kontakte samo na tehničkoj razini. Ta je austrijska vlada pala nakon dvije godine.

Glavnu ulogu u nametanju sankcija Austriji tada je imala Belgija. Razlog je bio strah da se takvo što ne dogodi u Belgiji, gdje je tada rasla potpora Flamanskom bloku koji je poslije i zabranjen kao stranka pa je registriran pod novim imenom. Reakcija EU prema Austriji bila je opomena drugima.

Sada je situacija drugačija, ali je primjer sličan. Stranke krajnje desnice i populističke stranke dobivaju sve veću potporu. Ali one, osim par izuzetaka poput Italije, ne mogu nigdje doći na vlast ako im u tome ne pomognu druge stranke. Ni u Europskom parlamentu neće imati velik utjecaj na osnovi broja zastupničkih mjesta.

No postaju važan faktor, i na nacionalnoj i na europskoj razini, ako im u tome pomognu stranke desnog centra.

Zato je skandal u Austriji dobra vijest i za Europsku pučku stranku, kojoj pripada i ÖVP Sebastiana Kurza i koja će gotovo sigurno biti najveća skupina i u sljedećem sazivu Europskog parlamenta. Ta se stranka mora više od drugih dokazati u suprotstavljanju populizmu jer je sebi stvorila imidž stranke koja s jedne strane govori protiv nacionalizma, ekstremizma i populizma, a s druge njeni članovi ulaze u koalicije upravo s takvima.