Građani ne vjeruju sudstvu zbog sudaca kao što je Maja Šupe

Nije točno, niti je pravedno, zbog jedne presude blatiti čitav sudbeni sustav i sve suce koji pošteno i vrijedno obnašaju svoju dužnost - navela je Udruga hrvatskih sudaca braneći odluku sutkinje Maje Šupe koja je oslobodila Tomislava Horvatinčića. Reagirali su jer je cijela zemlja, oni s normalnim osjećajem za pravdu, komentirala presudu kojom je Horvatinčić nakon suđenja za nesreću u kojoj su dvije osobe umrle izašao slobodan. Da, nitko od onih s normalnim osjećajem za pravdu nije mogao pohvaliti sutkinju i njen smisao za pravdu, za točno, za pošteno i vrijedno. To su pojmovi na koje se poziva sudačka udruga. Jer da postoje suci koji pošteno i vrijedno obnašaju svoju dužnost.

Horvatinčić je 15. kolovoza 2011. godine ubio dvoje ljudi pregazivši svojim gliserom njihovu jedrilicu.

Prije dvije godine je sutkinja Maja Šupe proglasila Tomislava Horvatinčića krivim, tvrdeći da je iz nehaja usmrtio bračni par talijanskih turista koji su provodili miran dan svog odmora na jedrilici. Tomislav Horvatinčić je dojurio 7 puta većom brzinom od njihove.

Neki je dan sutkinja Maja Šupe izgovorila da se Horvatinčić oslobađa odgovornosti za smrt dvoje ljudi jer tužiteljstvo nije dokazalo krivnju. Povjerovala je u Horvatinčićevo objašnjenje da je u kritičnom trenutku izgubio svijest. Čak, tijekom suđenja je interpretirala što se dogodilo Horvatinčiću i branila tužiteljici da ospori njegovu verziju događaja. On je tom prilikom htio pokazati da se sjeća što se dogodilo kada je izgubio svijest zbog čega nije mogao spriječiti sudar.

Ove je godine uspjela izreći da je neutemeljen zahtjev za njeno izuzeće, što je potvrdila predsjednica Općinskog suda i ostavila sutkinju Šupe da donosi presudu. Sutkinja Šupe je zaključila da čovjek koji juri gliserom po moru, dvjestotinjak metara od obale, a svjestan je, onako životno, da ima problema sa zdravljem, da može izgubiti svijest i da, kako je to rekao njegov odvjetnik, taj problem traje godinama, nije kriv ako opet bude žrtvom sinkope i izgubi svijest. Kada izgubi svijest, nema bitnog elementa za krivnju, nema odgovornosti za djelo. Baš se to dogodilo, tvrdi Horvatinčić. Sutkinja Šupe je povjerovala logici neke stare babe da neće valjda baš sve krenuti po zlu. I nesvjestici koju bi izmislilo četverogodišnje dijete da se opravda. To je ono što joj je ponudio Horvatinčić, to je ono što se njoj učinilo istinitim. Čovjek nije imao sreće, vjerojatno je i sam iznenađen da je izgubio svijest. I baš je sve bilo protiv njega.

Nitko mu nije mogao pomoći, jedrilica mu se našla na putu, izvela krivi manevar i njega, tragično, u stvari, napravila žrtvom koja mora na sud. Više je nego nesretnik s lošom sudbinom. Nije joj palo na pamet da odgovoran čovjek mora biti svjestan svoje bolesti u svakom trenutku i da se ne može pojaviti za kormilom broda a da nije zatražio liječničko dopuštenje, provjerio koliko je opasan po druge i sebe zbog svoje bolesti. Nešto slično je kao da ljudi koji slabije vide noću voze bez naočala. Ili iz drugog razloga gube sposobnost upravljanja vozilom. Zato se vozačke dozvole ograničavaju ljudima u određenoj dobi, jer oni gube reflekse, imaju probleme s tlakom, srcem, mozgom, tko zna čime sve ne. I liječnici ih provjeravaju, dopuštaju im ili im ograničavaju vožnju. Nije to najgora stvar na svijetu. Puno je gora da netko tko ima liječničku dijagnozu nesmetano vozi ili upravlja brodom.

Ali, nije ovo ključno. Štos je u sudskoj odluci. Oslobođen je krivnje čovjek koji je upravljao gliserom kada je njime ubijeno dvoje ljudi. To je potpis hrvatskog suda. To je osjećaj pravde hrvatskog suda. Ništa od toga nema veze s pojmovima na koje se poziva Udruga hrvatskih sudaca. Nije to pravda, nije to točno, pošteno ni vrijedno suđenje. Barem nitko ne zna da je takvo. A stvari su prilično jasne. I nije svaka replika na optužbu vjerodostojna, neke mogu biti i neuvjerljive. To je suđenje kojeg se plaši svatko normalan, pa čak i svi suci. To je suđenje potvrda da se u ovoj zemji nikada ne zna tko će biti slobodan čak i ako se sudi za smrt. To je suđenje primjer pravne nesigurnosti, jer nitko, ni žrtva ni optuženici ne mogu znati što će im se dogoditi na suđenju, tko će ih zaštititi i zašto se suđenje uopće odvija, da bi se zaštitile žrtve ili opravdali nemarni. To je suđenje koje objašnjava kako se dogodilo da ni jedan sud, niti jedan sudac nije uspio donijeti presudu protiv nekad moćnih ljudi. To je suđenje koje govori da optužnice podižu ili diletanti ili o njima odlučuju nesigurni suci.

Zato je sasvim neizvjesno što će se ikada dogoditi u predmetima protiv Sanadera, zato je nejasno što se uopće dogodilo u Podravki, upitno je kako je Kalmeta na slobodi, što se dogodilo s Marinom Lovrić Merzel, Ivanom Čehokom, gdje je predmet HPB, što je s Nadanom Vidoševićem i cijelim nizom drugih predmeta? Dobili smo putokaz za prevaru, pljačku i nasilje. Zato ovo sudstvo nema pravo tražiti poštovanje ako nije u stanju raditi svoj posao. A to je donositi odluke koje pokazuju da se u ovoj zemlji zakonima štite vrijednosti, a ne njima vrijedni ljudi.