Crkva opsjednuta komunizmom

Tko o čemu, Crkva o komunistima! Glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić samog je sebe uspio nadmašiti. U najnovijem komentaru iznosi posve bizarnu tvrdnju: hrvatskom državom vladaju komunisti; oni su skrivili i nemoralnu privatizaciju, razaranje gospodarstva, uvođenje najsirovijeg kapitalizma, sve zlo; nakon Sanaderova bijega komunisti su preuzeli potpunu kontrolu i nad HDZ-om…

Slijedi poziv naciji da se masovno uključi i na izborima glasa za neku malu državotvornu stranku. Od Miklenićeve, paranoje prepune upute mala korist jer je propustio navesti ime stranke koju smatra domoljubnom uzdanicom. Navija li za HSP? Ili za stranku ratnog zločinca Branimira Glavaša? Ili neku od još minornijih ultradesničarskih skupina?

Ivan Miklenić ima pravo iznositi svoje stavove. Objavljuju se u Hrvatskoj još crnji komentari pa nikom ništa. Malo zbunjuje što je uvodnike u vjerskom listu pretvorio u političku govornicu. Nema tu vjerskih nadahnuća, sve kipti od političkih agitacija.

Političke stranke spominje češće nego Evanđelje. Da su samo osobni stav, njegove čudovišne konstrukcije zasluživale bi pozornost tek kao kuriozum. Problem je što se komentari Glasa Koncila doživljavaju, pa onda i prenose kao stav Crkve. Na Kaptolu se ograđuju od takva tumačenja, ali ne i od Miklenićevih histeriziranih poruka. Srećom, navijanje Crkve u političkim stvarima ne daje željene rezultate. Vjernici se nerijetko ponašaju pametnije i zrelije od svojih pastira. Pokazali su to i predsjednički izbori. Bezočno drukajući za Milana Bandića, Crkva se i sama našla na gubitničkoj strani.

Ivo Josipović s pravom ističe da je izabran i glasovima velikog broja vjernika, koji bi se, po Miklenićevu viđenju stvari, imali smatrati nedomoljubima. Implicite urednik Glasa Koncila gotovo cijeli je narod i njegovu izbornu volju optužio kao nedržavotvorne.

Najnoviji komentar pokazuje rapidno pojačavanje njegove opsjednutosti avetima komunizma. Dvadeset godina od upokojenja tog sustava dio klera svijet ne zna objasniti drugačije nego davno mrtvim kategorijama. U nekim glavama komunizam živi vječno, jer bi se izlaskom iz te sheme izgubio naučeni model rezoniranja i funkcioniranja. Ali ovdje ipak nije riječ samo o Miklenićevom osobnom problemu. Njegov uvodnik predstavlja svojevrsno reketarenje HDZ-ove vlasti. Prvi se put jedan, makar i neformalni glasnogovornik Crkve izričito odriče HDZ-a i proglašava ga komunističkom strankom. Uzalud Jadranki Kosor što se pred kamerama voli pričešćivati ili medije kapacitira pričom o svojim molitvama Gospi sinjskoj. Stoje li iza optužbi da su HDZ-om zagospodarili komunisti materijalni interesi Crkve ili se radi o političkoj ucjeni vladajuće stranke?

Hrvatska je u vrlo osjetljivim vremenima, nezadovoljstvo je ogromno, perspektivne su jadne i nitko se ne bi smio igrati vatrom. Od Crkve se očekuje ozbiljna i odgovorna riječ. Zagovaranje razumijevanja i solidarnosti. Nikako uzbunjivanje javnosti fabriciranom panikom, pokretanje lova na vještice ni obnavljanje ideoloških podjela i ratova. Kritika vlasti i politike da, ali ne s izmišljenim, iracionalnim optužbama. Miklenićevim komentarima u glavnom katoličkom tjedniku Crkva u Hrvatskoj pokazuje da nije na razini svoje povijesne odgovornosti.