Vladina reforma za status quo

Radni staž je stečevina socijalizma i zato je prije 10 godina ukinut kao kategorija odlaska u mirovinu - tako je ministar Đuro Popijač odgovorio na zahtjeve sindikata da Vlada povuče nakaradno sklepanu mirovinsku reformu i odrađene godine, a ne dob, uzme kao osnovni uvjet za umirovljenje.

Oštrim odgovorom ministar nije pljusnuo samo sindikate, kojima je skresao da im ucjene neće proći, nego je cijeloj javnosti poručio da je rad u Hrvatskoj i dalje deveta rupa na svirali. Uopće nije važan.

Diskvalificirajući radni staž kao stečevinu socijalizma, Popijač, politički netalentirano i ekonomski kratkovidno, ide na ruku zatečenim odnosima, koji su hrvatsku državu i doveli na rub bankrota. Stvari su godinama postavljene tako da se rad i proizvodnja ne cijene i ne isplate. Parazitiranje je često unosnije. Mirovinski se sustav našao pred slomom jer je premalo onih koji rade, uzdržavanih previše.

Tvrdeći da je situacija neodrživa, premijerka se sada poziva na činjenicu da je samo nešto više od 10 posto umirovljenika odradilo 40 godina. Ustrašena mogućnošću da mirovine presahnu, Vlada nabrzaka pokušava progurati nedomišljene promjene. Dobro je da se zadržavanje u svijetu rada ohrabruje i penaliziranjem prijevremenog umirovljenja. Izjednačavanje žena s muškarcima u dobnoj granici za mirovinu objašnjava se ravnopravnošću.

Ravnopravnost je važna kategorija. Ali zašto godine života kao jedini kriterij jednakosti? I zašto samo paritet na rodnoj osnovi? U mirovinski su sustav ugrađene i veće i važnije neravnopravnosti. Prvo, nema ravnopravnosti po radnom stažu, a ministar Popijač takvo rješenje brani kao dobro i pravedno. Drugo, o kakvoj je ravnopravnosti moguće govoriti u sustavu koji poznaje kategoriju privilegiranih mirovina? Prosječne su političke mirovine pet puta veće od prosjeka običnih. Svakom saborniku penzija će biti barem dvostruko veća od one što će je dobiti vrhunski liječnik ili znanstvenik. Mirovinski sustav u kojem, primjerice, sjajni i predani neurokirurg Josip Paladino ne vrijedi ni polovicu Ante Đapića duboko je nepravedan, nakazan i zloćudan. Sindikati traže ukidanje dužnosničkih mirovina, Popijač odgovara da je njihovim podštucavanjem za 10 posto učinjeno dovoljno i Vlada to pitanje ne misli otvarati. Tako se Vladina mirovinska nazovi reforma zapravo pokazuje kao nacrt promjena za očuvanje statusa quo. Sindikalni zahtjevi djeluju mnogo razumnije i promišljenije.

Mirovinski se sustav mora mijenjati, uvjeti umirovljenja pooštravati, ali za taj zahtjevan posao vlast mora osigurati razumijevanje javnosti. Bez toga neće ići.

Vlada je prijedlog skrojila bez dogovora i razgovora sa socijalnim partnerima i sada na sindikate sikće da je ucjenjuju. Gurajući u panici izmišljene promjene, poziva se na ravnopravnost, a nije spremna ukinuti privilegirane mirovine, koje iritiraju narod. Proglašavajući radni staž neželjenom stečevinom socijalizma, cementira gospodarske i društvene odnose koji podcjenjuju svaki rad i kreativnost. Radi sve suprotno od onoga što bi trebala.