RONIN

DENIS KULJIŠ U kojeg Boga vjeruje premijer Orešković?

Crkva je izgubila autoritet među vjernicima, a stranke među biračima, no tko misli da može razumjeti današnju politiku ako ne razumije vjernike i Novu pobožnost teško se vara: oni više nisu na margini, nego imaju vlast
 Dragan Matić/EPH

U kojeg boga vjeruje novi hrvatski premijer Orešković i je li to pitanje važno za hrvatsku javnost? Kakvi su kultovi kojima duguju lojalnost pripadnici Mosta i hoće li između te dvije vjere biti moguće uspostaviti nužno povjerenje? Sasvim sigurno to nije nevažno – inspiracija ovih Metkovčana s pivotalnim položajem u Vladi, tek je manjim dijelom politička, a većim, etički angažman, utemeljen na osobnoj vjeri. Kakvom se bogu pak klanjaju hadezeovci, to znamo, to je hrvatski Bog koji s Hrvatima ima poseban odnos, što je i razumljivo, jer je i sam Hrvat, njihovo plemensko božanstvo. Isus im je jedna od manje važnih manifestacija, a gotovo najvažnija – djevica Marija, koja se ukazuje po selima i gradićima u provinciji gdje sudjeluje u protuturskim ratovima od srednjeg vijeka do danas. O svim tim aktualnim, praktičnim aspektima hrvatske pobožnosti nema teološke ili sociološke literature, jer je i teologija ovdje od sporednog interesa, čak i za intelektualce koji pripadaju Crkvi. U propovjedima obrađuju popularne dnevnopolitičke teme, a u svojim specijaliziranim novinama i publikacijama bave se historijom, politikom i moralom, najčešće popularnom ”bioetikom”, znači pitanjem pobačaja, što opet ima više veze sa zajednicom, s plemenom, narodom i nacijom demografski ugroženoj niskom produktivnošću, koja se iz ekonomije prenijela i na obiteljski život.

Znači, kad katolik ovamo stigne s familijom iz Kanade, upitaš se – kakav je on vjernik, kakav je njegov Bog i kako će komunicirati s ostalim pripadnicima istog kulta? Ako je vjera središnja stvar njegova života, kao jedno gotovo fundamentalističko osvjedočenje, kako će funkcionirati u odnosima s političarima konvencionalnog usmjerenja – zaista, najlakše je ako su svi tek običajni katolici, koji se previše ne uživljavaju, Boga ne svjedoče osobno, a kler vide kao normalnu komunalnu službu. To je hrvatsko katoličanstvo u Hrvatskoj, ono kojem ljevičari pripisuju nevjerojatnu, opasnu moć, pa sve pobožne vide kao agente reakcionarne Crkve. To je sve prije nego istina – na isti način desničari vide komuniste kao odanu sljedbu Karla Marxa koja zaista vjeruje u komunizam i na zatvorenim sastancima prorađuju ”18. brumaire Lousa Bounapartea” (prije bi se bavili žrtvovanjem djevica). Hrvatska katolička crkva zapravo je politički inertna ustanova, bazično u konstruktivnom odnosu s vlašću ma čija ona bila, pa se sa svakom može dogovarati oko ekonomskih i drugih realnih pitanja, dok je sama pod prilično strogim nadzorom Vatikana, koji vodi njenu ”vanjsku politiku” i prilično invazivno kadrovira…

Vatikanska Kominterna ima ”u nogama” dvije hiljade godina, pa je za svaku državu najbolje ako ima posla s takvom etabliranom crkvom, koja nešto više košta, ali kao i ”Volkswagen” ima pouzdana svojstva, čak i kad malo fejka oko emisije štetnih plinova. Ono što se stvara i rađa izvan te i takve utemeljene Crkve, za kojom ćemo (mi agnostici, pa čak i moja uža skupina ateista) još žaliti – produkt je opće stihije što razgrađuje hrvatsko društvo, pa uništava i posljednje institucije, poput Sveučilišta (pa sad i murija, primjerice, ima svoju visokoškolsku ustanovu u kojoj kao u Monte Cassinu, kopiranjem čuvaju najvažnije rukopise iz klasičnog razdoblja udbaške antike).

Hrvatski je premijer iz kanadske dijaspore i, rekao bih, manje produkt svog obiteljskog naslijeđa, a više te sredine u kojoj su čak i katolici bili izvrgnuti utjecaju protestantskog Drugog buđenja (Second Awakening). Riječ je prozelitskom pokretu baptista koji su koncem devetnaestog stoljeća na sjeveru Amerike uzdrmali prilično konzervativno ustrojstvo Pet crkava, normalnih, državnih religijskih kultova, od kojih su metodisti, prerušeni anglikanci, i danas najkonzervativniji, najbogatiji i politički najutjecajniji kao vjera bijelih Anglosasa u gradovima Nove Engleske.

Premijer Orešković i njegova žena s kojom je sukreirao brojnu obitelj, autentični su kanadski katolici. Vjerska zajednica ondje najviše nalikuju pripadnicima domaćih molitvenih skupina, od onih koje je okupljao pokojni fra Zvjezdan Linić, trenutačno na čistilišnim destinacijama, do raznih ”međugorskih” pokreta koji nominalno djeluju pod biskupskim pokroviteljskom mjesne crkve, ali su, zapravo, spontani vjernički pokret, sačinjen od ljudi koji hodočaste, pjevaju i sviraju te zapravo pokušavaju svoj svakodnevni život ispuniti vjerom. Prije si imao samo nedjeljnu misu i Kaptol, te autoritativno tumnačenje svih tekućih pitanja u ”Glasu Koncila”, u komentarima pokojnog don Živka Kustića, nadbiskupova bliskog prijatelja. Nekoliko katoličkih aktivista strogo je nadzirala Udba. Nije se to puno promijenilo pod Tuđmanom, koji je bio etatist, pa čak ni pod Sanaderom, koji je nastojao sve kontrolirati. Pod Kosoricem i Milanovićem pobijedila je entropija. Razgradnjom političkih institucija fanatično se bavio Josipović – on je u tome postigao neslućen uspjeh, pomogao je da se Trećim putem vratimo u ozračje poznog samoupravljanja, kad je pojedinac uživao najveću slobodu, ali nije bilo benzina ni toalet-papira, jer se država totalno raspala.

Kod Josipovića je radio i dr. Stjepo Bartulica, ”pronatalitentni konzervativac” koji hrvatski govori nešto bolje od Oreškovića, također čovjek presađen u domaći ambijent, ali lik iz sasvim drugog vica. Povezan je s Opusom Dei, što je jedina osobna prelatura koju je ikad dopustila Crkva – možda se Woytila tu malo zaletio, ali kako je sad svetac, nema puno prostora da se o tome raspravlja unutar Crkve, koliko god ti ”lutajući nabožnjaci” išli na živce biskupima, koji ih ne smiju optužiti za sotonizam pa im spočitavaju preveliku privrženost novcu. Dr. Bartulica kojega opisuju kao jednog od ”predvodnika konzervativne revolucije” bio je savjetnik za vjerska pitanja vodećeg domaćeg agnostika (u toj kabali on je bio njegova ”konzervativna savjest”), a zatim je osvanuo kao ”savjetnik za vanjsku politiku” premijera Oreškovića. Čovjek bi pomislio da Oreškoviću, koji je i sam došao iz vanjskog svijeta neće biti potreban takav vodič i prevodilac, koji je s Pantovčaka ranije upravljao pokretima pronatalitetnih trupa Željke Markić u jednoj od referendumskih inicijativa što ih je izumio progenitor hrvatskog Trećeg puta. Kolinda Grabar Kitarović protjerala ga je iz raja na Pantovčaku, ali se vratio u vrhove vlasti ne kroz prozor, nego na velika vrata Banskih dvora.

Treća formacija hrvatske Nove pobožnosti su dr. Petrov i dečki iz Mosta koji pokušavaju provesti etičko čišćenje politike sporadičnim djelovanjem iz Metkovića i ostalih provincijskih gnijezda gdje izvorno obitavaju. Oni pokušavaju spriječiti da HDZ manifestira svoje najniže instikte, te komuniciraju izravno s Oreškovićem, što vjerojatno funkcionira i s obzirom na taj zajednički background istinskih vjernika. Oni sami pritom su obilježeni jednim atavističkim, gotovo prakršćanskim egalitarizmom čega, hvala Bogu na nebesima, nema kod premijera koji je ranije radio kod izraelske zlatne Teve.

Posljednji aspekt ovog sagledavanja hrvatskog Areopaga, koji je postao kompliciran poput grčkih atenskih kultova na Partenonu, sačinjava neobična kombinacija ministra Hasanbegovića i njegova akademskog zagovornika prof. Ive Banca. Banac je i sam došao iz Amerike kao jejlski liberal pa iskazao gorljivost oko političkih i vjerskih putanja, što podsjećaju na protestantsku revnost, dok je dr. Hasanbegović pobožni musliman, kojega su u javnosti izvrgli inkviziciji oko ”bajatih” političkih pitanja iako je mogao biti fascinantan sugovornik oko puno aktualnijih tema islamskog fundamentalizma u hrvatskom neposrednom okruženju. Taj ”islamski fundamentalizam” je, inače, isto tako slojevit i politiziran kao i hrvatska Nova pobožnost, važniji i zanimljiviji od odavna riješnih, ako ne i apsolviranih pitanja fašizma i (jugoslavenskog) staljinizma.

Na što upućuje ova provizorna sinoptička karta nove vjerske klime koja se u Hrvatskoj manifestira usljed religijskog globalnog zatopljenja? Stari analitički i komentatorski instrumentarij možeš odbaciti, u ovom novom svijetu ima mnogo toga o čemu ti, Horacije, i ne sanjaš, sa svojom starom filozofijom koja je do jučer bila od neke koristi… Ulične formacije su se diverzificirale, provincija rastočila, Crkva izgubila autoritet među vjerenicima, a stranke među biračima. Svi vjeruju jedino medijima kojima se, tobože, ne vjeruje, no ta je virtualna stvarnost najstvarnija od svih ovih platonovskih lažnih manifestacija zbilje. A tko misli da može razumjeti današnju hrvatsku politiku ako ne razumije vjernike i Novu pobožnost, teško se vara: oni više nisu na margini, nego imaju vlast.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:43