Trend distanciranja od antifašizma. Ljevica se odriče tradicija koje bi morala čuvati i kojima bi se trebala ponositi

Najviši dužnosnici Hrvatske, i to ne svi, sudjelovat će na svečanoj akademiji koju priređuje Savez antifašističkih boraca, a kojoj su Sabor i Vlada tek pokrovitelji. Što bi po prilici bilo kao da se obilježavanje Oluje u Kninu povjeri nekoj braniteljskoj udruzi.

Jasno da veteranske organizacije ne mogu biti nositelji državnih proslava. Mogu organizirati poluprivatne fešte, kao što je na Dan pobjede dernek u Čavoglavama, ali ne mogu supstituirati državu u obilježavanju državi važnih datuma. Dok cijela Europa već tjedan dana slavi pobjedu nad fašizmom, hrvatska država ništa ne slavi. Ona je tek prisutna na proslavi koju organiziraju drugi, jučer u Pazinu, danas u Lisinskom. Nevjerojatnom se indiferentnošću praktično odriče naslijeđa koje bi svaka druga država stavila na velika zvona. Jer, u pobjedi antifašističke koalicije, i krvavom ratu koji je prethodio, Hrvati su participirali više nego većina drugih europskih naroda. Ali dok drugi od svog otpora fašizmu, koji hrvatskom nije ni do koljena, stvaraju mitove, Hrvatska od svog kapitala pravi veresiju. Čini se kao da s pobjedom u kojoj je snažno sudjelovala ne zna što bi. Kao da joj učešće u antifašističkoj koaliciji prije sedamdeset godina stvara danas nelagodu i muku, pa ga nekako pokušava marginalizirati i eskivirati. Kao da bi najviše voljela da ga uopće nema.

Hrvatska svoju prošlost prevrće kao vreo kesten po rukama ne zato jer je želi izložiti kritičkoj revalorizaciji, što je uvijek legitiman i dobrodošao zahtjev, nego zato jer su silno ojačale snage povijesnog revizionizma. Snage koje pokušavaju promijeniti rezultate Drugog svjetskog rata imaju možda nikad snažnije političko uporište. Hrvatska danas ne slavi punim plućima kao ostatak Europe, jer naslijeđe antifašizma nije usvojeno kao općenacionalna, civilizacijska tekovina, nego više kao baština samo jedne političke opcije, kao stvar koja se tiče isključivo ljevice. A ona je, uobičajeno indolentna i lijena, dopustila da joj desnica nabije komplekse, pa se lako odriče i onih svojih tradicija koje bi morala čuvati i kojima bi se svaka normalna zemlja jako ponosila. Tako je, na primjer, 120. obljetnica osnivanja prve socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj obilježena u Bruxellesu, ali ne i u Zagrebu. Tek nedavno je šef SDP-a, premijer Zoran Milanović, odlučio citirati preambulu Ustava, koji današnju Hrvatsku naslanja na antifašističku borbu, “nasuprot NDH”. Tek nedavno je podsjetio da su partizani bili hrvatska vojska, jedina u to vrijeme, rekao je, praktično se suprotstavljajući s desnice posljednjih godina forsiranom običaju da se hrvatskom vojskom nazivaju ustaške formacije.

Odgovornost za zlo

Trend osporavanja i distanciranja od antifašizma, godinama nametan iz redova desničarske opozicije, dobio je krila otkako je Hrvatska dobila novu predsjednicu države. U svom inauguracijskom govoru - primjećeno je - Kolinda Grabar Kitarović nije spomenula antifašizam. Onda je bistu Josipa Broza izbacila s Pantovčaka, tvrdeći da diktatora Tita treba odvojiti od antifašizma, što naravno nije moguće. Zatim je poskrivećki, kao da se stidi, u Jasenovac otišla sama, navodno sa suzama u očima, ali izbjegavajući imenovati zločince i žrtve. NDH u svojoj izjavi nije spomenula, zločine u ustaškoj tvornici smrti pripisala je povezanosti s fašističko-nacističkim silama Osovine, kao da nikakve autonomne krivnje u Hrvatskoj tu nema. Zatim je svoj neodlazak na službenu komemoraciju objasnila tvrdnjom da je Jasenovac mjesto “duboke tragedije na kojem nema mjesta politici”. Kao da tragedija koja se na tom mjestu dogodila nije proizvod politike, nego, recimo, nekakve prirodne nepogode. U Jasenovcu se baš mora govoriti o politici, naravno ne na prizemnoj razini, nego onako kako je to neki dan na službenoj komemoraciji u Dachauu učinila njemačka kancelarka Angela Merkel, spominjući posebnu odgovornost svoje zemlje za zlo koje se prije sedam desetljeća ne samo na tom mjestu dogodilo.

Na koncu, svoj odnos prema kompleksu tema Drugog svjetskog rata hrvatska će šefica države kompletirati najavljenim odlaskom iduće subote na komemoraciju koja se ove godine pod njenim pokroviteljstvom održava na Bleiburgu, što znači da joj na tom mjestu politika i politiziranje ne smetaju. Notorno je, naime, da je bleiburško okupljanje svake godine natopljeno pokušajima moralne rehabilitacije NDH i uspostavljanjem kopče između zločinačkog ustaškog režima i današnje hrvatske države. Sve te teške greške mogle bi se možda gledati kao i u drugim aspektima vidljivo nesnalaženje Kolinde Grabar Kitarović u stvarima politike. Ona nikada nije bila političarka. Sve do kandidiranja za predsjednicu države nije se formirala kao politička ličnost. Početničko lutanje napokon je, jučerašnjim govorom u Pazinu, ipak pokušala ispraviti, jasno ističući da je hrvatski antifašistički pokret povijesno, politički i moralno bio potpuno opravdan i s pravom u hrvatskom Ustavu imenovan jednim od temelja moderne hrvatske države.

Zabrinjavajuće je ipak da neke izjave i postupci aktualne predsjednice opasno korespondiraju s politikom koju još od dolaska na ministarsku funkciju promiče šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Od prvog dana sve do danas on povremeno furiozno slijedi svoju crnu nit, koja otvoreno podrazumijeva prevrednovanje događaja otprije sedamdeset godina. Kao tek postavljeni ministar policije najavio je svoju posvećenost iskapanju grobnica i otkrivanju komunističkih zločina, što - premda usko i selektivno - ne bi bilo problem da svoj obračun s prošlošću nije dimenzirao isključivo kao suđenje Titu i njegovoj politici, bez ostatka ih nazivajući zločinačkima. S jakim je snagama specijalaca dao uhapsiti već faktički nepokretnog Boljkovca. Bilo bi ga sram, govorio je, da ga zovu antifašistom, prijetio je da će, čim uzmogne, antifašizam izbaciti iz Ustava.

Revizionističke namjere

Nedavna Karamarkova izjava da će - bude li premijer - u Jasenovac ići, ali u siječnju, također implicira revizionističke namjere. Odavanje počasti jasenovačkim žrtvama 27. siječnja, na Dan sjećanja na žrtve holokausta, otvara mogućnost za retuširanje ustaškog režima. Ako se industrija smrti u endehazijskim logorima interpretira kao sastavni dio ili ekstenzija Hitlerova odnosa prema Židovima, onda se odgovornost može adresirati dominantno Nijemcima. Tumačenje Jasenovca kao isključivo jednog dijela holokausta, kako tvrdi povjesničar Tvrtko Jakovina, negira srpske žrtve, čime se pokušava izbrisati svaka krivnja na hrvatskoj strani, odnosno ustaški se režim potpuno opravdava. O zločinima počinjenim na partizanskoj strani treba se i mora govoriti, ali s prljavom se vodom ne smije odbaciti i cijeli narodnooslobodilački pokret. Takvi su događaji bacili tešku mrlju, ali ne mogu predstavljati potpunu negaciju antifašizma.

Ako nije demokratski, antikomunizam nije ništa bolji od komunizma. Stara konstatacija, za koju se živi dokazi upravo šeću Hrvatskom. Buđenje ustaških sentimenata, kojima danas odzvanjaju stadioni i koji se valjaju po društvenim mrežama, zloćudan su simptom. Znak otrovanosti duha i društvene patologije. Ali, mnogi koji u tom lavežu sudjeluju uopće ne znaju što govore. Međutim, političari ne mogu biti ignoranti i neznalice. Možda će i Tomislavu Karamarku jednom netko napisati pošten govor o crno-crvenom povijesnom naslijeđu. Kao što se to jučer dogodilo antifašističkoj predsjednici države. Ali što s posljedicama politike kojoj je danas perjanica? Prepravljanjem prošlosti, bagateliziranjem ili osporavanjem borbe, nazivanjem ustaša hrvatskom vojskom, a partizana jugoslavenskom soldateskom, Hrvatska se isključuje ne samo iz Dana pobjede nad fašizmom, nego će samu sebe izbaciti iz civiliziranoga svijeta.