PIŠE JELENA LOVRIĆ Stupovi društva ili majstori blefa: Aktualni je Sabor rekorder po broju nevažnih ljudi

Vujčić smatra da je svoju sjajno plaćenu ulogu obavio kad je negdje nešto rekao. Kad je u nekom intervjuu promrsio rečenicu-dvije o opasnostima od uzimanja kredita u ovoj ili onoj valuti. Ali, njegova funkcija nije pričam-ti-priču karaktera. Nije on neki nemoćni ekonomski analitičar koji može samo alarmirati javnost. Nije tek zloguki prorok, koji dižući glas pokušava zaustaviti zlo koje se iza brda valja. U njegovim su rukama mnogo moćnija sredstva. Poluge monetarne vlasti. Guvernerov je posao da oblikuje politku HNB-a. Da djeluje. Da prijeteće opasnosti eliminira. O švicarcima ili sada eurima ne može samo debatirati ili ćaskati. Mogao je i morao je spriječiti realizaciju toksičnih scenarija kojih je, očito, bio svjestan.

Pametovati ili raditi

U tom pogledu potpuno je u pravu ministar financija Boris Lalovac kad guvernera Vujčića kritički proziva za upravljačku insuficijenciju. Ali ta se konstatacija ne odnosi samo na HNB. Jednako se ponašaju i u Vladi: giganti riječi, kepeci djela. Ministar Lalovac s razlogom se ljuti na bankare, jer se ponašaju kao država u državi. Unatoč višegodišnjoj iznurujućoj recesiji, koja je socijalno devastirala Hrvatsku, njihov je brod raskošno nakrcan. Ali socijalnu sućutnost od banaka nitko i ne očekuje. Onih 150 hrvatskih bankara koji zarade 170 milijuna kuna godišnje ne mogu biti uzročnici svih hrvatskih problema. Njihove su zarade ogromne, ali da bi oni bili krivi za strašno socijalno raslojavanje hrvatskog društva, kako im se sada pakira, to zasigurno ne stoji. Niti su oni najbogatiji, niti su financijski gospodari Hrvatske. Zakonske i društvene okvire u kojima se nacija rascijepila na šačicu silno bogatih i pauperiziranu većinu nisu skrojile banke, nego hrvatska politika. U njenim su rukama bili i platno i škare. Mnogi će sada reći da državom ne upravlja Vlada, nego neke skrivene pozadinske strukture. Ali, čak ako je to danas zaista tako, politika je u najmanju ruku asistirala takvom razvoju događaja. Nije se to dogodilo mimo njene volje ni zasluga.

Baš poput guvernera Vujčića, izvršna vlast također više voli pametovati, nego raditi. Više se bavi pričom nego akcijom. Umjesto zasukanih rukava, samo se prave da obavljaju svoju funkciju, da vladaju državom. Nećemo sada o vladama koje su se dale umrežiti s kriminalnim skupinama, praktično se pretvarajući u podrivače poretka. Aktualna nije tako zloćudna, ali glumi i fingira upravljanje procesima. Na žalost, niti ih inicira niti je njima sposobna kormilariti. Milanovičev kabinet ne diktira ritam, nego se samo šlepa na repu događaja ili pokušava izmaći da ga ne pregaze. Tri su godine eskivirali reforme, računajući da će se problemi s vremenom sami od sebe riješiti, da će se Hrvatska provući kroz recesiju a da oni ništa ne moraju uraditi ni promijeniti, da neće morati donositi nikakve zahtjevne ni bolne odluke… Tek sad kada im vrijeme istječe javnosti pompozno predstavljaju Nacionalni program reformi. Naravno, ne od svoje volje, nego pod pritiskom Bruxellesa. Navodno će pospajati nešto agencija, ali najveći dio posla opet su prebacili na iduću godinu, odgodili za vrijeme nakon svog mandata. Sada će samo osnivati povjerenstva i komisije, neke već više puta formirane, i debatirati o tome što da se radi. Ali pravi će posao proslijediti nasljednicima. Politički manekeni u vladajućim strukturama svoju odgovornost transferiraju drugima. Za izostanak reformi okrivljuju sindikate, poduzetnike, građane… Premda je nespremnost vlasti u tom pogledu bila odlučujuća. Imali su mandat za promjene i reforme, nisu ga iskoristili. Njihova indolentnost proizvodi potpunu entropiju državnih institucija i truljenje cijelog društva.

Dubinu hrvatske nesreće moguće je mjeriti činjenicom da se jedini realan izbor svodi na biranje između zla i još goreg. Između nesposobnih i onih koji su po civilizacijskim implikacijama nepodnošljivi. U opoziciji također prevladava klasa političkih šmiranata. HDZ uopće ne obavlja ulogu opozicije. Šef stranke u Sabor ne zalazi. Premda nema prečeg ni boljeg mjesta na kojem bi se Tomo Karamarko trebao i morao pojavljivati. Da bi HDZ predložio neki zakon - to se na prste jedne ruke može pobrojati. Oporbena im se uloga svodi samo na apriornu kritiku aktualne Vlade bez nuđenja bilo kakve ozbiljne alternative i ambiciju da se sami domognu vlasti. Politički su potpuno netransparentni. Uopće ne korespondiraju s aktualnim problemima države. U zemlji koja je u dubokom recesijskom zaronu i depresiji, šef glavne opozicijske stranke i mogući budući premijer mjesecima vodi kampanju protiv onih koji, po njemu, ne vole Hrvatsku. Umjesto o ekonomskim neuspjesima vlasti, uporno se bavi ljubavnim pitanjima. Kao da je u tom pogledu vrhunski stručnjak! Terapeut za emocionalne probleme naroda!

Poruke ljubavi

Potpuna se perverzija te pozicije nalazi u činjenici da priča o silnoj strasti prema Hrvatskoj te prokazivanje onih koji u tom zanosu nisu navodno dovoljno gorljivi, svo to domoljubno histeriziranje zapravo služi kao platforma za politiku nesnošljivosti i mržnje. Njeni propovjednici ne šire poruke ljubavi, nego netrpeljivosti prema svima koji nisu s njima. Ljubav prema Hrvatskoj samo je maska pod kojom se prodaje neprijateljstvo prema velikom broju Hrvata. HDZ se preko svojih istaknutih članova sada vratio i retorici etničke nesnošljivosti, dižući dreku što je neki Momčilo negdje dobio posao. Središnjica se stranke od toga ne ograđuje. Prave li u HDZ-u zaista spiskove onih koji, valjda, po njihovom uvidu u glave ljudi ne vole Hrvatsku, to ne znamo. Ali da zajedno sa svojim satelitima stvaraju atmosferu u kojoj se takve liste neprijatelja čine sasvim mogućim, atmosferu prokazivanja i pizme prema drugačijemislećim, o tome nema nikakve dvojbe. Premda će neki egzaltirani Karamarkovi laudatori i u ovim novinama tvrditi da šefu HDZ-a, kao budućem premijeru, preostaje samo liberalna pluralizacija društva te oslobađanje svih kreativnih snaga Hrvatske. Da, najavom o obnavljanju Kevinih jama i sličnim pogromaškim ispadima Karamarko maršira ravno u liberalnu pluralizaciju Hrvatske!

Poremećeni kriteriji

Kad navodno liberalni profesori veličaju političare koji svoje uzore nalaze u Orbanu ili Putinu, onda je Hrvatska zaista postala zemlja poremećnih kriterija, vrijednosnog kaosa i apsurda. Politička elita beznadno je irelevantna. Nikad Hrvatska nije na čelu države imala ljude tako skromnih kapaciteta. S razlogom ovih dana Željko Kerum, nakon razgovora s novom predsjednicom Republike, javno žali za Antom Markovićem. S pogledom na današnje političke lidere takva je nostalgija razumljiva. Hrvatska je čak i u socijalizmu imala bolji kadrovski postav nego što ga ima danas. Vlade iz Tuđmanovog desetljeća, kao i one kasnije, također se čine superiornim. Aktualni je Sabor valjda rekorder po broju nevažnih ljudi. Iz te parlamentarne močvare gotovo se ništa ne izdvaja. Ukupna je politička klasa u regresiji. Uništena višegodišnjom negativnom selekcijom. “Tako vam je to, kad se sjedne u pogrešan vlak, svaka je stanica pogrešna”, komentirao je nedavno guverner Vujčić aktualne probleme u svom sektoru i državi, demonstrirajući pritom začudnu dozu distanciranosti, gotovo indiferentnosti. Kao da on s tim ništa nema. Narod je odlučio!? Da se Hrvatska našla u pogrešnom vlaku, to je danas notorno. Može se nagađati samo o tome ide li ta mašina u rikverc ili uopće ne vozi. Ali je sigurno da su u tom vlaku, koji prometuje od jedne do druge pogrešne stanice, neki tek putnici, a neki su ipak vlakovođe.