BUTKOVIĆ Može li radikalan obračun s političkom klasom Josipoviću donijeti pobjedu

Bez dubokih političkih promjena, posebno liberalizacije izbornih zakona i novih temelja stranačkog organiziranja, nemoguće je provesti ekonomske reforme. U političkom kapitalizmu kakav je nastao u Hrvatskoj, dovođenje novih političkih snaga i novih ljudi esencijalni je preduvjet strukturnih reformi. Promašene strategije razvoja rezultat su interesa političke klase, a izbjegavanje strukturnih reformi posljedica je raspodjele moći, iz koje su isključeni poduzetnici, znanstvenici, novi naraštaji, ali i čitavi dijelovi ove zemlje.

Ovom, prilično tvrdom ocjenom, počinje neformalni dokument pod naslovom Političaka dimenzija ustavnih reformi, što su ga urednici Jutarnjeg lista dobili ovih dana. Radi se, ustvari, o kraćoj elaboraciji glavnih političkih stavova predsjednika Josipovića, kada je riječ o njegovoj inicijativi za promjenu Ustava, ali i o skupu vrijednosti za koje će se dr. Josipović zalagati u predsjedničkoj kampanji: radi se, dakle, o osnovi izbornog programa predsjednika Josipovića.

U glavnim tezama dokumenta konstatira se, među ostalim, kako su promjene u Hrvatskoj nemoguće u okruženju što ga predsjednik Republike naziva političkim kapitalizmom, kao i da veći dio sadašnje političke klase odbija promjene zbog svojih partikularnih interesa. Zbog toga Josipović smatra da “ustavne promjene imaju dva povezana i jednako važna cilja: više demokracije i više zdrave ekonomije”.

Prema Josipoviću, jedna od glavnih prepreka za provedbu strukturnih reformi jest klijentelistička Hrvatska. U Jospovićevu se dokumentu citira Martina Dalić, koja kaže da “HDZ nije spreman jasno se odrediti prema svojoj ekonomskoj platformi i odlučno graditi ekonomska rješenja kakva zahtijeva dubina i duljina krize”. Poslije tog citata slijedi Josipovićevo pitanje: ”Dopušta li socijalna i interesna struktura političkog kapitalizma, koji je u HDZ-u nastajao dvadesetak godina, drukčiju, autentičnu reformsku poziciju? I je li HDZ jedini korisnik modela političkog kapitalizma u nas?... Je li, naposljetku, HDZ politički zastupnik klijentelističke Hrvatske; onog dijela struktura u zemlji koji izbjegava bilo kakve promjene, čuvajući vlastite interese? I kako tu objasniti činjenicu da je protiv stvaranja regija - a na račun županija - šef stranke čijih se više od šezdeset posto birača izjašnjava za ukidanje županija i stvaranje snažnih regija? Vjerojatno jedino tako da stranačke vrhuške zapravo posjeduju imperativni mandat klijentelističke Hrvatske. Stranačke vrhuške, zapravo, moraju čuvati posao, moć i radna mjesta čitavim plemenima birokrata, koje su dva desetljeća raspoređivali po općinama, gradovima i županijama.”

Ovdje je važno postaviti pitanje”, nastavlja Josipović svoju analizu političkog klijentelizma, “jesu li predstavnici te stranke (HDZ-a) jedini nositelji političkog kapitalizma, ili su samo predvodnici i najveći rentijeri?“pa zaključuje: “Gdje god postoji okoštala politička struktura, gdje se godinama vlada populistički, nužno rastu korupcijski problemi, blokira se ekonomski razvoj, demokracija umire, a rađaju se i rastu populističke hobotnice.”

U idućem odlomku Josipovićeva neformalnog dokumenta prvo se konstatira da se “Strukturne reforme u Hrvatskoj odgađaju još od kraja rata, i odlaska Vlade Nikice Valentića 1996. godine”. U Josipovićevu se dokumentu/nacrtu izbornog programa zatim kaže: “Izlaz iz krize ne može se tražiti u daljnjem pijanom zaduživanju, ili financiranju putem deficita i rasta javnog duga. Ni u koruptivnom podmazivanju dijelova nacije, ni u jačanju klijentelističke Hrvatske. Izlaz nije ni u kupovanju čitavih socijalnih skupina i njihovu pretvaranju u političke mašinerije, koje će se masovno dovoditi na birališta. Izlaz, sasvim sigurno, nije na ulici, gdje se zapravo ugrožava demokracija, kao ni u brutalnim rezovima, poslije kojih će siromašni postati još siromašniji… Protiv strukturnih reformi radilo se u ime klijentelističke Hrvatske, u ime birokratskih grupa, ne samo u središnjoj vlasti, nego i u općinama, gradovima i županijama. Tu se, zapravo, radi o širokim temeljima kapilarne korupcije, koja se pod izgovorom podilaženja narodu zapravo svodi na iscrpljivanje naroda. Politička nacija u Hrvatskoj, međutim, traži moderne europske reforme: ona zahtijeva mogućnost da vlastitim radom i znanjem osigura svoju egzistenciju.”

U kontekstu dosad objavljenog sadržaja Josipovićevih prijedloga ustavnih promjena osobito je važno njegovo inzistiranje na novom administrativnom uređenju Republike Hrvatske. Predsjednik Republike drži da su bez administrativnog preuređenja Hrvatske reforme uglavnom nemoguće: novo teritorijalno uređenje i liberalnije izborno zakonodavstvo dva su glavna političko-organizacijska preduvjeta za provedbu strukturnih reformi.

U trećem odlomku Josipovićeva dokumenta izrijekom se kaže da je “novi ekonomski model neodvojiv od novog adminsitrativnog ustroja. Zato i govorim o novom Ustavu, kao o novom temelju za Hrvatsku... Pogledamo li međunarodna iskustva, jasno je da su sve recentne uspješne gospodarske reforme u Europi otpočele snažnim institucionalnim promjenama… Administrativne promjene početak su ekonomskog uzleta, a njih uvijek moraju slijediti zakonska rješenja za smanjenje hijerarhijskih razina u državnoj i javnoj upravi, koje se u nas redovito popunjavaju političkim imenovanjima… Po političkim bi se kriterijima u ministarstva trebalo imenovati samo ministre i zamjenike ministara, dok bi dužnosnička radna mjesta valjalo pretvoriti u službenička. Sva takva radna mjesta treba popunjavati javnim natječajem.”

Na kraju dokumenta o političkim aspektima Josipovićeva prijedloga ustavnih promjena konstatira se kako je povjerenje najvažniji kapital bilo kojeg političara, te da brzina društvenih i ekonomskih odluka ovisi i o povjerenju između političara, gospodarstvenika i javnosti.

“Ustavne promjene uvjet su provođenja ekonomskih reformi. Bez reforme države, adminstracije, dijelom i pravosuđa, neće biti nikakvog ekonomskog oporavka i pomaka. Naravno da paralelno treba misliti kako privući investitore, što odmah učiniti s poljoprivredom, turizmom i industrijom, kako implementirati doktrinu održivog razvoja, a posebno što učiniti da nam u novoj konstelaciji međunarodnih odnosa energetika postane gospodarski zamašnjak?”

Ustavne su promjene, dakle, glavni dio izbornog programa Ive Josipovića.

Neformalni dokument o novom Ustavu, koji služi kao temelj za izborni program, pokazuje da je Josipović, osobito u analizi sadašnjeg stanja, krenuo dalje i oštrije nego velika većina hrvatskih političara. Umjesto sve banalnijih nacionalističkih fraza, kakve slušamo već dva desetljeća (i kakve su imale smisla u ratno doba), Josipović nudi drastično mijenjanje hrvatske političke prakse, i još nedovoljno definiran redizajn hrvatskog političkog sustava (što bi trebalo predstavljati preduvjet za stvarne ekonomske reforme).

Stoga je važno pratiti kako će točno predsjednik Republike artikulirati svoje zahtjeve za preoblikovanjem političkog i administrativnog ustrojstva Republike Hrvatske. No još je važnije hoće li se njegova bazična poruka - vrijeme je za najdublje promjene i za drukčiju državu - dovoljno jasno probiti do birača.