BORIS VLAŠIĆ Vukovar nije krenuo naprijed odustavši od dvojezičnih ploča

K vragu, ne znam kako izgledaju Srbi. Ne znam čak ni kako izgledaju Hrvati. Nikad to nisam kužio. Povremeno bi mi netko rekao da je Hrvat ili Srbin, ali je to, kao i mnoga objašnjenja, zvučalo glupo i suvišno. Isto kao i kada bi mi netko objašnjavao da je katolik.

Nikada na ulici ne uspijem prepoznati čovjeka po njegovoj nacionalnosti, osobito ako se ponaša kao čovjek. To je ono nešto kao pristojna osoba, koristi riječi izvolite, hvala i slične. Osmjehne se u prolazu. Vjerojatno je to neki defekt jer kažem djetetu koje majka u dućanu prekorava na srpskom da ne smije otvoriti sladoled jer nije naplaćen i pritom spomene kako ću se i ja vjerojatno ljutiti iako samo stojim u redi ispred njih. I onda ne podržim majku nego kažem djevojčici da navali na sladoled, jer kada će ako ne onda kada sladoled ima u ruci.

A mogao sam se mrštiti jer su stoposto Srbi i kupaju se na Jadranu. Umjesto toga, pustim ih ispred sebe. Dobijem dva osmijeha i hvala. Ali, savršeno skužim budale. Recimo, kad pjevaju “Evo zore, evo dana” cupkajući u kolu. Ta bi pjesma trebala biti test slaboumnosti za Hrvate, ali i ostale ako se poistovjete s idejom pjesme. Tko je prihvati, trebao bi, recimo, raditi na postavljanju pločica s imenima ustaških žrtava koje su protjerane u Jasenovac. Onako, kao efikasnu lekciju o ljudskom zlu.

U Berlinu se takve pločice nalaze na asfaltu ispred zgrada iz kojih su iseljavani Židovi i slani u koncentracijske logore. Jasenovac je bio jedan od takvih. Bio je ustaški doprinos nacizmu, logor u koji su protjerivani Srbi, Židovi, Romi, oni Hrvati koji su bili prijetnja ustaštvu, svi koji su smetali NDH. Ne bi se ustaše trebale naći u tekstu iz 2015. kao stvarnost, ali baš smo neki dan saznali da su tu pjesmu pjevali vukovarski dogradonačelnik Marijan Pavliček i predsjednik Gradskog vijeća Vukovara Igor Gavrić, zaneseno i odano da ih se ne bi postidio ni jedan ustaša.

Bilo je to navodno na svadbi dogradonačelnika Pavličeka. No, činjenica je da su dogradonačelnik Vukovara i predsjednik Gradskog vijeća odcupkali kolo pjevajući pjesmu koja svakog normalnog čovjeka navede na sram. A baš je činjenice, i to životne, neki dan spominjao i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Podržavajući odluku Gradskog vijeća, onoga kojem predsjeda amaterski pjevač Igor Gavrić, kojom je izmijenjen Statut Grada Vukovara na način da se u gradu neće postaviti dvojezične ploče, na latinici i ćirilici, Penava se pozvao na činjenice. Rekao je da se izmjenama Statuta pružaju “maksimalna prava pripadnicima srpske nacionalne manjine u Vukovaru, ako se uzmu u obzir životne činjenice i faktične okolnosti u gradu”.

Statut je izmijenjen jer je Ustavni sud, kada je onomad rješavao pitanje dvojezičnih ploča u Vukovaru, rekao da se realizacija tog prava mora poštovati i da to provede Gradsko vijeće Vukovara, a Gradsko je vijeće odlučilo ne postaviti tih nekoliko ploča na latinici i ćirilici. - Imajući u vidu činjenice da je primarni problem Vukovara slaba gospodarska aktivnost i važnost Vukovara kao simbola hrvatske borbe za nezavisnost, dužan sam naglasiti da je Vlada, umjesto pomoći u rješavanju gorućih problema svih građana Vukovara, ishitreno, nepotrebno i zlonamjerno nametnula problematiku koja je urodila masovnim prosvjedima, neredima, dodatnim razjedinjenjem i prikupljanjem 680.000 potpisa za referendum - rekao je Penava braneći rješenje koje to nije i vraćajući problem na dnevni red.

Prozivajući Vladu, Ivan Penava vjerojatno je zaboravio da je baš ova Vlada, a ne ni jedna HDZ-ova, otvorila Memorijalni muzej Domovinskog rata u Vukovaru, da je baš Fred Matić, ministar kojega dio branitelja s ulice ne može ni smisliti, baš taj ministar koji je uspio progurati u osnovne škole obilazak Vukovara i Ovčare kao obavezan za sve osmoškolce, da je baš ova Vlada, a ne neka HDZ-ova, otvorila Muzej Vučedolske kulture. Ali ga sve to nije smelo da zaključi kako u Vukovaru ne trebamo imati dvojezične ploče.

Možda misli da je Hrvate na Ovčari ubijalo ćirilično “ž” i da će, ako ne bude ploče na ćirilici, time riješiti problem žrtava i njihovih ubojica. Neće. Teško će, naime, moći stati pred bilo koju obitelj koja je izgubila nekog svog na Ovčari i reći da je učinio ono što je trebalo. Neće to biti istina. Bit će to jeftin alibi, izgovor pred jedinim zadatkom koji se nameće svakom predstavniku vlasti u Vukovaru - ukazati primjerom što je dobro, a što je loše. Lideri bi trebali biti oni koji će pokazati ljudima da za njih grade bolje sutra.

To znači i da znaju kako se postaviti prema teškim trenucima prošlosti. Ovdje bi to svakako bilo urgirati i tražiti odgovornost za počinitelje zločina, nikada ne odustati od toga, a ne jeftino se prepucavati oko ploča zato što ne podnosi Srbe i što su mnogi Srbi ostali u Hrvatskoj. Morali su, ovo je i njihova zemlja. A ne tolerirati suradnike koji pjesmom zazivaju na sukobe. Jer, ubojice s Ovčare su pjevali istu pjesmu kao što je ona “Evo zore, evo dana”. Poruka je ista, samo su riječi drukčije.