REPORTAŽA: STVARNI ŽIVOT VUKOVARA Kako izgleda svakodnevica i o čemu govore Vukovarci kada ne razgovaraju o ćirilici?

Otkako sam počeo dolaziti na Vukovar film festival, neumorno sam krstario gradom u kojem prije toga dotad nikad nisam bio. Obišao sam sve što se moglo pješke, od franjevačkog samostana i crkve Svetog Filipa i Jakova, obnovljenih gotovo iz ruševina, do Borova naselja u kojem su samo napuštene zgrade svjedok nekadašnjih pogona moćne češke tvornice Bata, kasnije Borova.

Nekom tko prvi put prošeta središtem Vukovara može se učiniti da su ratna razaranja, najveća u Hrvatskoj, razmjerno spretno zataškana, pročelja su svježe obojena i ispremiješana s novim zdanjima, međutim, kad drugi ili treći put prolazite istim ulicama zamjećujete dosta nelogičnosti. Zašto praznine između postojećih zgrada nisu popunjene, je li moguće da nitko nije zainteresiran za “plac” u samom centru? Kako to da je u krasnoj zgradi nasuprot hotela Lav, jedinog takve vrste u Vukovaru, obnovljen tek dio prizemlja u kojem je turistički ured, dok je ostatak devastiran, kao uostalom i prvi kat? Uspoređivao sam Vukovar sa Sarajevom, koje je također pretrpjelo ratnu tragediju, no tamo su ostavljeni tek poneki razrušeni objekti kao namjerni spomenik strašnim zbivanjima, dok ovdje kao da nije bilo takvog plana.

Foto: Danijel Soldo / CROPIX

U obnovi Vukovara sudjelovala je čitava Hrvatska, pa i međunarodna zajednica, međutim, čini se da su uredili grad duhova, dok se Sarajevo razmjerno brzo opet prometnulo u metropolu. Vukovar dobiva udarna mjesta u domaćim medijima jedino kada se potegne pitanje ćirilice: zbilja je apsurdno da su HDZ i HSP još 2009. izglasali gradski statut koji predviđa uvođenje dvojezičnosti, a danas su - kada je HDZ opet došao na vlast - njegovi najljući protivnici. Ipak, rekao bih da ćirilica ipak nije najveći problem Vukovara.

Čovjek koji poznaje grad

Zamolio sam kolege s festivala da mi sugeriraju dobrog znalca grada koji poznaje sve njegove paradokse i sugerirali su mi Željka Trohu, vlasnika Škole stranih jezika, koji je povremeno radio za VFF. Kad sam s njim prvi put prošao centrom, bio sam zapanjen s koliko se ljudi pozdravlja. “Ja sam ti poput junaka onog vica o Peri Ložaču. To je tip koji je priskakao u pomoć u svakoj prilici, svi su imali s njim posla, pa kad se jednom fotografirao s nekim ministrom, nitko nije pitao tko je Pera ložač, jer su ga odlično znali, ali ministar im je bio čisti anonimac”.

Stari Vukovar

Troha je rođeni Vukovarac, tu se prvi put zaposlio u Borovu, jugoslavenskom kombinatu gume i obuće, kao prevodilac za engleski, i to u odjeljenju uvoza, zatim u odjelu za uvoz rezervnih dijelova, ali samo do 1985., kada su počele kasniti plaće, znalo se da je Jugoslavija u velikoj krizi, pa se počeo baviti veletrgovinom. Vukovar je - objašnjava mi - prije toga bio mali grad s mentalitetom velegrada. Borovo je u jednom razdoblju zapošljavalo 22 tisuće radnika, a Borovo naselje bilo je jaki sportski centar, imalo je drugoligaša u nogometu, prvoligaša u ženskoj odbojci, i boksu, jaku košarku, veslanje, rukomet, stolni tenis i tenis, aeroklub s kuglanom i olimpijski bazen zahvaljujući kojem su Vukovarci postali važne face u vaterpolu Slavonije i Baranje. Upravo je Troha bio posljednji predsjednik vaterpolo kluba prije raspada Jugoslavije. Gradu je u njegovim zlatnim danima malo što nedostajalo, kazališna gostovanja bila su normalna stvar, dolazili su pobjednici Sterijinog pozorja, zagrebački &TD pa i Gavella (tada se još zvao Zagrebačko dramsko kazalište), Bijelo dugme je tu imalo koncert dok su još popunjavali repertoar pjesmama Rolling Stonesa, a Josipa Lisac čim je postala zvijezdom, nakon pjesme “Oluja”. Po nekim podacima, Maribor je tada bio najrazvijeniji grad u Jugoslaviji, imao je u prosjeku najviše automobila, no Vukovar je odmah bio na drugom mjestu, ali je zato bio prvi po broju čamaca. Uostalom, imao je i dvostruko više stanovnika nego danas.

Foto: Danijel Soldo / CROPIX

Gdje je Troha bio 1991.? Imao je sreću u nesreći, prijatelj ga je u srpnju pogodio pištoljem u nogu, tadašnja supruga bila je trudna i jedva su čekali da se maknu iz grada koji je već uzavreo, neko su vrijeme proveli na Hvaru, zatim u Samoboru, pa u Velikoj Gorici, da bi se naposljetku 1995. vratili u Vukovar. Veletrgovina pivom isprva je bila vrlo uspješna, no 2001. je dospio u stečaj da bi godinu kasnije pokrenuo Školu stranih jezika koja i danas dobro radi.

Zahvaljujući jezicima postao je tako omiljen u gradu. Prevodio je, između ostalog, za gradsku upravu, ali u dva navrata, po tri dana, i za Jacquesa Paula Kleina, opunomoćenika Ujedinjenih naroda za ovo područje (2003. je imenovan počasnim građaninom Vukovara). Klein mu je ostao u odličnoj uspomeni (“francuski katolik školovan kod jezuita”), čovjek goleme energije i bilo mu je drago kada mu je pri zadnjem rastanku poručio: “Zahvaljujem na izvanredno obavljenom poslu. Moja vam je kuća uvijek otvorena”. To prevoditelji rijetko kad doživljavaju, ljudi za koje oni rade rijetko kad se uz njih vežu.

Troha je osobito ponosan na činjenicu da je u Vukovaru podjednako dobar kako sa Hrvatima tako i Srbima. Neko vrijeme su mu sugerirali da se kandidira na nezavisnoj listi, srpski znanci jamčili su mu podršku, a i s Hrvatima ne bi imao osobitih problema, međutim, njegov je stav da političar može biti samo onaj tko je uredio vlastiti život da bi se mogao baviti tuđima. Kako to kod njega nije slučaj, odustao je od politike, ali je bio i svjestan da se malo tko drži njegovih pravila: većini je politička karijera sredstvo za stjecanje kuća i zemljišta.

Susret s konzulom

U njegovu komunikativnost uvjerio sam se kada smo u Ulici Franje Tuđmana (nekad davno to je bila Ulica cara Franje Josipa) sreli generalnog konzula republike Srbije u Vukovaru Živorada Simića. Obojica su me odmah pozvali na kavu, Simić nam je objasnio kako je odustao od ureda u središtu grada za koji su mu tražili mjesečnu najamninu od dvije i pol tisuće eura i zadovoljio se puno daljom lokacijom u Ulici Ivana Gundulića, dobivenu pod povoljnijim uvjetima, a usput i požalio da su ga ignorirali za svečano otvaranje VFF-a, unatoč tome što se srbijanski film “Panama” Pavla Vučkovića natječe u konkurenciji podunavskih zemalja (poslije su mi na festivalu objasnili da je listu političkih uzvanika sastavljala gradska uprava). Rekao je: “Taj ću film doći pogledati, ali na svečana otvaranja više neću - i kad bi me zvali.” Upozorio nas je da su kafići srpskih vlasnika kraj tržnice tu noć osvanuli “okićeni” neoustaškim grafitima, pa smo to, kad smo se rastali od njega, pošli provjeriti. Zbilja nije ugodno gledati u najstrožem centru Vukovara kukaste križeve i oznake SS-a, no poplavu hrvatskog “rodoljublja” izazvao je natpis na ćirilici “VU:CZ” (Vukovar: Crvena zvezda): što se tražilo to se i dobilo.

Foto: Danijel Soldo / CROPIX

Vukovarci inače imaju poseban odnos prema grafitima, lani sam nedaleko hotela Lav zamijetio natpis “Ljubi Srbina”, što me dosta začudilo. Objasnili su mi da je ono “lj” nadodano i da je izvorna poruka puno opakija. Ove su godine taj “kolaž” prekrili novom bojom. Slično je ispalo i s porukom “Srbine seli se”, koja je pretvorena u “Srbine veseli se”, ali je još i danas možete pročitati.

Lani sam također prvi put shvatio da je izvana krasno uređena zgrada Radničkog doma, u kojem je 1920. Socijalistička radnička partija preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije, najobičnije “Potemkinovo selo” jer su unutra zidovi od cigle na koje čak nije nanesena ni žbuka. Troha mi je objasnio da se unutra održava jedino Božićni sajam, a ovog ljeta obogaćen je Vukovarskim etno sajmom, koji bi u Zagrebu svojom ponudom kulena, džemova i meda izazvao pravu euforiju. Pokraj njega je most iznad Vuke nazvan po francuskom dobrovoljcu Jean-Michelu Nicolieru, likvidiranom u studenome 1991. na Ovčari, no taj je pod rekonstrukcijom i ne služi kao populistička spona između dva dijela grada, dio korza na kojem su se momci svojedobno udvarali djevojkama.

Foto: Danijel Soldo / CROPIX

Trg Republike Hrvatske pokraj njega sablasno je prazan, jer to je betonska ploča s neuglednom bistom Franje Tuđmana, nasuprot koje su gradska uprava i Privredna banka Zagreb. Eventualno renoviranje hotela Dunav neće ga spasiti, jer najmoćniji hrvatski gospodarstvenik Ivica Todorić navodno više nije zainteresiran za tu lokaciju, zamijenili su ga drugi interesenti kojima ekonomski i turistički potencijal Vukovara baš ne djeluje suviše poticajno.

Blijedi odjek

Za objašnjavanje uloge Todorića u poslovanju Vukovara nije mi trebao Troha, jer o tome ima i previše članaka na domaćim poslovnim portalima. Todorićeve inicijative blijedi su odjek onoga što je za taj kraj predstavljalo Borovo, odnosno ranije Bata. On je investirao u Luku Vukovar, koja je sama po sebi atraktivan poslovni pogon, kupio je industrijski kombinat VUPIK, a potkraj 2013. otvorio je u samom središtu grada Golubica Mall na tri etaže (naslov je krajnje eksploatacijski u odnosu na vukovarsku tradiciju), čiji su najatraktivniji sastojci dućani Konzum, Cosmo i tri dvorane lanca CineStar. Golubica Mall nije bez posjetitelja, čak i u kafićima i na terasi ima prometa, no nije to nešto što bi impresioniralo zagrebačke poduzetnike. Kina rade slabo ili osrednje, a nedaleko Golubica Malla je supermarket poduzeća Velepromet, koje Konzum nije osobito ugrozio jer je smješten tik do tržnice, samog srca grada. Osim toga, Velepromet po Vukovaru i okolici ima niz nekretnina, od kojih mnoge oglašavaju prodaju, ali time ne čine poduzeće manje perspektivnim. Todorićev imidž dosta je ugrozio podatak da je u bivšem srbijanskom logoru Stajićevo, u kojem su bili smješteni zatočeni Hrvati, uredio skladište za ulja poduzeća Dijamant iz Zrenjanina u njegovu vlasništvu, a osim toga njegovo zanimanje za vukovarske nekretnine jako varira: još donedavno se govorkalo da je od bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe dobio gotovo zabadava zgrade nasuprot Muzeja dvorca Eltz, nekad namijenjenih posluzi i konjušnicama, no usprkos blještavim fasadama u tim zgradama nema ničega, a uokolo raste korov.

‘Desant’ na Dunav

Prolazite li Vukovarom, zamijetit ćete natpise “iznajmljuje se” i “prodaje se”, čak i na friško uređenim fasadama, a kafići nešto malo izvan najužeg centra koji opstanu više od šest mjeseci smatraju se fenomenima. Pitam Trohu kakve su šanse za opstanak grada? Nije preveliki optimist, u njegovoj školi trenutačno se naveliko prevode aplikacije Vukovaraca koji bi najradije otišli u Austriju ili Njemačku (“njemački je odjednom postao jezik koji se uči podjednako kao i engleski”), a navodi mi i (istina, kako kaže, neprovjeren) podatak da je od lani zatvoreno 150 malih obrta, a računi njih još 700 su blokirani.

Foto: Danijel Soldo / CROPIX

Kakav je izlaz? Jedan je poduzetnost bez obzira na političke predznake. Iako se Hrvatska i Srbija još uvijek nisu dogovorili kome pripada Vukovarska ada (domaći je zovu “Otok”), koja se smjestila na Dunavu puno bliže srpskoj strani, usmenim dogovorom između Vukovara i susjednog Bača odobrena je inicijativa Ribičke udruge (najvećim je dijelom čine hrvatski branitelji) da se to izletište uredi kako spada. Ovih vrućih ljetnih mjeseci je krcato, a odlazak i dolazak brodica ujutro i navečer sliči pravim vojnim desantima.

Drugo, Troha predlaže da se svi ugledaju u vukovarsko tenisko društvo, kojeg je i sam pripadao. Ne učlanjuju se tamo po nacionalnosti nego po interesu za sport, igraju jedni protiv drugih u najčudnijim kombinacijama, pa bi tako trebalo i u gospodarstvu. Možda bi se tada Vukovar riješio stigme grada u kojem ima štošta toga ali nema ljudi.