BORIS VLAŠIĆ Dobar branitelj se rađa, zato Hrvatskoj ne treba obavezni vojni rok

Koji vrag bude čovjeku da javno definira kako bi fizički, po njegovu mišljenju, trebao izgledati hrvatski vojnik, kao što je to u nekoliko navrata ponovio Pero Ćorić, petnaest i više tisuća kuna vrijedan saborski zastupnik? “Maknut ćemo nezaposlene s ulice, od kocke, kladionica… Dobit ćete čvrste, stabilne muškarce, a ženama bih ostavio na odabir žele li u vojsku”.

Zastupnik je ingenioznom idejom riješio problem kojim su se gnjavili razni premijeri tijekom svojih mandata, spasio je društvo poroka kocke bolje nego što to uspijevaju svi hrvatski svećenici na misama i psihijatri na raznim seansama i još ponudio rješenje kojim postajemo zdravo društvo u kojem nema pretilih. Jedino su mu hrvatske žene u redu, na njima ne bi ništa mijenjao, tek bi ih pitao žele li ili ne na dobrovoljno služenje vojnog roka. Više-manje, kao da ga ne interesiraju.

Strašno je hrabro od jednog zastupnika u Hrvatskoj 2016. godine izjaviti da želi da hrvatski muškarci očvrsnu i postanu stabilni. Nekako kao kad komad kaže da cijeni frajere koji su sigurni u sebe, znaju što žele i ne daju se smesti u ostvarenju te ideje. To je jako vrijedan kompliment, a kad jedan muškarac tako definira zamišljenog drugog, onda je to velika izjava. I užasan poraz za sve one koje je Pero Ćorić pobliže upoznao pa temeljem toga stekao svoje mišljenje. Može se pretpostaviti da najbolje poznaje svoju stranačku ekipu, pravaše iz HSP AS-a.

Poslije je tu izjavu dopunio i oprezom prema Srbiji, a podržao ga je HDZ-ov zastupnik Stevo Culeja kojem je to odličan način da se “mladići sa sjevera i juga prepoznaju kao svoji”. Nije da ovome treba išta pripisivati, ali ipak malo zvuči kao da je on imao problema kad se upoznavao s nekim mladićem iz drugog kraja Hrvatske, ili zna za njihove probleme, ili brine o tome kako će se oni prepoznati, ali je svakako idiotska ideja koristiti vojni rok da bi se upoznala neka dva mladića. Mislim, stvarno, ako im nije suđeno, nije im suđeno. Nije da zbog toga mora država potrošiti pola milijarde kuna da bi se dečki sa sjevera Hrvatske prepoznavali s dečkima s juga Hrvatske kao sa svojima. Što s onima koji nemaju namjeru upoznavati nekog drugog mladića, kojima je sasvim ok ako se druže s curama…? Ideji muškaraca u uniformi sklon je i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš. Da, da, on je vojni rok odradio u civilstvu, to znamo. Bilo je to drukčije vrijeme nego danas, rekao je, i to je sasvim razumljivo. Pukla ga je savjest, pozvao se na prigovor i otišao u MVP. Drugi, kojima se nije dalo slušati kaplare od ranog jutra i jesti u vojničkim menzama, pomagali su starima i nemoćnima, jer nisu imali vezu za klimatizirani ured.

Svaki dan je drukčije vrijeme, a njima trojici je došlo da uvale klince da provode mjesece u nekim vojarnama, trčkaraju ukrug, ostave sate svog života na stražarskim mjestima, ostanu bez svojih djevojaka koje će smuljati neki spretniji, intelektualci s prizivom savjesti, a sve zato što ih je malo strah, malo su usamljeni i jako im je dosadno i lijepo u životu pa bi onda uređivali živote drugima.

A najbolje je to uz suptilno podvaljivanje kako nam treba visoka svijest o ugroženosti države, možebitnoj opasnosti i potrebi da se pripremimo na najgore. Pa to je Tito prodavao, piše u knjigama povijesti koje ste izbacili iz obrazovanja.

Dodatno, podmuklo je i pokvareno, jeftino i tužno. Ne postoji opasnost za Hrvatsku, to znaju svi koji su ovdje živjeli 1991. Ne postoji jer branitelj se rađa, a vojnik se kupuje. Zato je vojnika moguće istrenirati, zategnuti, natjerati da skače, trči, pliva i roni s opremom, ali branitelju to ne treba. Branitelja za herojstvo i obranu pripremi žena, ma pripremi ga dobar čovjek koji ga nauči da brine o drugima, koji mu kaže što su vrijednosti iz kojih izlaze i pravi ciljevi.

Uostalom, ova je zemlja već jednom dosegnula tu razinu na kojoj je sedamdeset posto onih koji su trebali otići na odsluženje vojnog roka izabralo civilno služenje. Ne, nisu oni dezerteri niti bi bili loši branitelji. Pa čak ni Tepeš. To su ljudi koji su shvatili da postoje prioriteti i izabrali su one koji im više donose u životu, one kojima su i sami bili korisniji društvu nego da su se naganjali po prašini vojnih poligona. Zato je Hrvatska 2008. godine odustala od obaveznog vojnog roka. Otišli su svi instruktori, vojarne i oprema su dobili drugu namjenu, danas nemamo nikoga koga bismo mogli nabrzinu staviti u pogon da obučava nove vojnike. Danas smo u vojnom savezu. Ali i danas znamo kako će se svatko ponašati kad bude potrebno.

Bolje bi bilo da taj novac koji bi ovi potrošili u vojne uniforme i naoružanje investiramo u vatrogasce, njima više treba. Njima jako treba. I dalje imaju kamione sa starim gumama kojima se penju po planinama i gase priobalna područja, svako ljeto. I dalje im trebaju kanaderi. A ovi bi nove vojnike. Jer im je dosadno i lijepo u životu sjediti u Saboru.