MAJSTORSKA CESTA
Ako je nekoj cesti s pravom nadjenuto ime, onda je to upravo ova. Naime, 40-ak kilometara dugačka Majstorska cesta ili, formalno, državna cesta D547, otvorena je davnog 4. listopada 1832. godine kao transvelebitska "spojnica", koja je povezivala (i dandanas povezuje) Sveti Rok u Lici s Obrovcem u Dalmaciji, a preko prijevoja Mali Alan na visokih 1045 metara.
Nekad ključna za trgovački i poštanski promet, danas pripada u najljepše panoramske ceste Hrvatske i - zbog pogleda koji se pružaju s nje - sve poželjniju turističku atrakciju. Njezina izgradnja dobrano je plaćena i znojem i mukom - probijana je, kaže se, kroz žive stijene, a tako si je zaslužila i ime. Dobila ga je po vrlo naprednom načinu gradnje za tadašnje vrijeme, a potječe od njemačke riječi "meisterstück", što znači remek-djelo. Čak se navodi da je u to doba predstavljala najsuvremeniju cestu u ovom dijelu Europe. U svakom slučaju, radnici su se žalili na nemoguće uvjete rada, a graditelj ceste Josip Kajetan Knežić zbog visokih je troškova gradnje pao u nemilost bečkog dvora. Kako bi pridobio radnike, odigrao je na kartu zlata - ponudio im je, naime, mjeru tog plemenitog metala za istu težinu kamena.
Zbog svega navedenog od 2007. godine cesta je pod zaštitom Ministarstva kulture kao povijesna cesta i kulturno dobro, zahvaljujući čemu je spriječen i pokušaj njezina asfaltiranja. U današnje doba privlači brojne izletnike, zaljubljenike u aktivni odmor (primjerice bicikliste), ali i ljubitelje motociklizma. Svi oni, vozeći se njome, uživaju u predivnim pogledima na zadarsko zaleđe i more, a među glavnim su atrakcijama famozne Tulove grede. Na Majstorskoj su cesti i spomen-obilježja poginulim braniteljima.
NAPOMENA: Kao što smo naveli, Majstorska cesta nije asfaltirana, nego je riječ o makadamu. No, on je dobro održavan i cijelu je cestu moguće prijeći običnim osobnim vozilom. Ako odlučite prijeći ju cijelu, s koje god strane krenuli, a ovisno o tome koliko brzo vozite i koliko često stajete radi fotografiranja ili uživanjima u pogledu, ne gine vam barem sat vremena.
TULOVE GREDE
Ako ste u potrazi za onim trenutkom dječjeg oduševljenja pri pogledu na neku prirodnu ljepotu, Tulove grede definitivno su fenomen koji biste trebali vidjeti uživo.
Riječ je o istaknutim skupinama okomitih vapnenačkih greda, kukova i tornjeva, ukratko velik stjenoviti greben dugačak oko jedan kilometar, čiji je najviši vrh na 1120 metara.
Zbog svoje ljepote i izgleda, taj je krški fenomen nerijetko bio u središtu narodnih predaja. Prema jednoj od njih, na Tulovim su se gredama iz jaja izlijegali zmajevi, prema drugoj one su bile dom nevidljivih velebitskih vila, a prema trećoj je tamo obitavala zloglasna Crna kraljica koja je donosila nesreću. S južne strane Tulovih greda nalazi se i vrtača Dolac. Upravo je tamo 60-ih godina sniman serijal filmova o Winnetouu, na temelju romana Karla Maya, na što podsjećaju i brojne fotografije te Karl May memory box i plaketa na burobranu u podnožju Tulovih greda.
NAPOMENA: Tulove grede može se "gledati" izdaleka, ali i istraživati. Ako se odlučite za ovu drugu opciju, nekoliko toga svakako biste trebali imati na umu. Prvo, držite se dobro utabanih i markiranih putova jer su dijelovi tog područja i dalje minirani. Drugo, ako planirate planinariti sve do samog vrha, dobro procijenite svoje fizičke i penjačke sposobnosti. Naime, prvi, duži dio markirane staze koja vodi prema Tulovim gredama, a počinje god burobrana u podnožju, nije sam po sebi zahtjevan i podoban je za one koji nemaju planinarsko ili penjačko iskustvo, no drugi dio staze, koji vodi prema samom vrhu, a počinje na ulazu u stijene, odnosno na mjestu gdje se nalazi prva sajla, nikako nije za početnike, one nevične penjanju ili provlačenju između stijena, pa čak i one koji imaju problema s visinom. Prolazi između stijena ponekad su toliko uski da ih je nemoguće proći s ruksakom na leđima. Treće, na toj dionici puta do vrha Tulovih greda treba biti na oprezu i zbog poskoka, koji su tamo, navodno, viđeni.
DABARSKA CESTA
Oni koji su prošli obje, i ovu i Majstorsku, ponekad dvoje koja je ljepša. U svakom slučaju, ako volite predivne vidike, zapanjujuće formacije stijena i u njima izdubljene tunele, Dabarska je cesta pravi izbor za vas. Uostalom, nerijetko se kaže da prolazi kroz jedan od najatraktivnijih dijelova Velebita.
Često je svrstavaju među najljepše planinske biciklističke rute u Hrvatskoj. Na nju se može doći skretanjem s Karlobaške ceste, kod putokaza za Ravni Dabar, a zatim u smjeru Došen Dabra i Bačić Dulibe. Područje je - čak i stijene koje se nalaze uz samu cestu - atraktivno za penjače.
NAPOMENA: Kao i u slučaju Majstorske ceste, i na Dabarskoj ćete kad-tad doći do makadama, no i on je u dobrom stanju i može se prijeći običnim osobnim vozilom. Poneki su dijelovi iznimno uski, pa nemojte brzati i budite strpljivi u mimoilaženju s drugim vozilima.
KIZA
Sa 1278 metara, vrh Kiza možda se ubraja u niže na Velebitu, no budući da je istaknut, s njega se pruža iznimno dobar pogled. Riječ je o vrhu na području srednjeg Velebita, nedaleko od Oštarijskih vrata i ceste koja povezuje Karlobag i Gospić, pa je do njegova podnožja lako doći automobilom.
Za sam uspon, neovisno o tome krećete li iz Baških Oštarija ili pak od planinarskog doma Prpa, za uspon svakako računajte oko sat vremena. Kiza inače pripada skupini Dabarskih kukova, nizu stijena i vrhova koji se pružaju u smjeru jugoistoka u dužini od gotovo deset kilometara. Sam greben na kojem se nalazi Kiza dugačak je oko dva kilometra, a na njemu je još nekoliko primamljivih planinarskih opcija, primjerice Žuti kuk ili pak Kuk od Pečica. U svakom slučaju, ako se uputite do Kize, barem ćete nakratko stati i na legendarnu Premužićevu stazu.
NAPOMENA: Kod uspona treba procijeniti svoje fizičke sposobnosti. Prvi dio staze, iako cijelo vrijeme ide uzbrdo, nije toliko zahtjevan, no zadnja trećina može predstavljati izazov za one neiskusne, nevične penjanju ili pak osobe koje se boje visine. To pogotovo vrijedi za sam kraj uspona na vrh.
ZAVRATNICA
Sasvim zasluženo, Zavratnica slovi za jednu od najljepših uvala hrvatske obale te je kategorizirana kao geomorfološki spomenik prirode. Njezine litice visoke su oko 100 metara, dužina samog zaljeva je oko 900 metara, a širina varira - od 50 do 150 metara.
Bistre vode uvale skrivaju i ostatke potopljenog broda iz Drugog svjetskog rata, a samo je područje bilo vrlo milo i hrvatskom književniku Vjenceslavu Novaku. U uvali postavljena ploča objašnjava da je on u osami Zavratnice pisao svoja djela te su mjesto znali nazivati "Vencino počivalište".
NAPOMENA: Do Zavratnice je moguće stići na više načina. Jedan je planinarskom stazom iz sela Zavratnica, a drugi iz Jablanca. Za ovu potonju opciju potrebno je oko 20 minuta hoda šetnicom, na kojoj ćete u jednom trenutku morati kupiti i ulaznicu (od 15 do 30 kuna). Inače, u samoj uvali baš i nema signala (što je dio čari), a ako vas zanima kako Zavratnica izgleda s visine, povrh nje je vidikovac (na kartama ga možete pronaći označenog kao Zavratnica parking").