- A di si? - pitala je ona.
- Još malo pa Dugopolje - govorim držeći volan u jednoj, a telefon u drugoj ruci, gledajući u tablu “Šibenik” na A1.
- Znači, još 20 minuta - komentira ona.
(Sat kasnije)
- A di si? - pita ona.
- Evo, Rendićeva 44, prošao, izgleda, mimo vas - govorim naglas razočarano, ali u sebi zadovoljan što sam u tih sto metara dobro utopio gotovo sat kašnjenja.
- Jao, jednosmjerna je, a mi smo na 4. Igore, objasni mu - govori ona, pa njemu daje telefon.
- Moraš okolo natrag na rivu, pa livo. Ima ovdi jedno misto u ladu - govori on.
- Evo, našao jedno u ladu kod broja 44 - odgovaram.
- Je li se plaća parking? - pitam prolaznicu koja se vraća iz marketa, dok hodam prema njima.
- Plaćalo bi se da ima aparat, ali ja ga ne vidim - odgovara ona sliježući ramenima.
On je visok i crnokos. Ima bijelu majicu i drži ruke u džepovima. Čeka strpljivo u hladu. Ona je niža za dvije glave. Ima prekrižene ruke, ali nije ljuta.
To su, nema tko drugi bit nego oni, pomislim.
Tako smo se upoznali. Ona je Tisja Kljaković Braić, sjajna splitska umjetnica koja se rodila s kistom u jednoj, a perom u drugoj ruci. Akademska je slikarica i književnica, ali javnosti najpoznatija po serijalu jednostavnih karikatura “Oni”, u kojima kroz likove bračnih supružnika, zaljubljenih ali zajedljivih, običnih ali originalnih, crta i piše o svakodnevnim životnim crticama. Ne krije da su On i Ona - on i ona, Igor i Tisja, ali smo to i svi mi koji se prepoznajemo u jednostavnim, smiješnim i dirljivim životnim zgodama kroz koje Tisja ogoljuje svoje i naše nesavršenosti. Kada završite s čitanjem knjige “Oni”, niste vi pročitali knjigu, nego je ona pročitala vas. “Oni” su dobili svoj nastavak, “Oni 2”, a Tisjin bestseler “U malu je uša đava”, o njezinu odrastanju u Splitu osamdesetih godina, u veljači je završio na kazališnim daskama splitskoga HNK.
Nije ovo, međutim, još jedan novinarski članak o “Njima”, čeka nas ozbiljan posao - turistička tura Splitom, onakva kakvom bi kakvoga furešta proveli “Oni”. Pokušat ćemo pronaći neotkrivene kutke Geta i Dioklecijanove palače ili makar otkriti tamo nepoznato o poznatome. Vodiči su oni, najreprezentativniji Splićani Tisja i Igor, a ja sam turist koji o Splitu zna malo više od onoga što je čuo u pjesmama Olivera i TBF-a i prijenosima s Poljuda Ede Pezzija.
Mašemo noni na prozoru, ona ostaje čuvati 12-godišnju unuku Nastju i Issu, koja je napunila tek prvu, te kuštravog psića Šunju, pa krećemo prema Plinarskoj. Plinara je toliko opjevana u Hajdukovim pjesmama, a na broju 51, na kojem je živio, je spomen-ploča Bernardu Vukasu Bajdi, rođenom Zagrepčaninu i najvećem igraču Hajduka ikad te njegova najcitiranija izjava: “Da se ponovno rodim, opet bih igrao za Hajduk”. Malo niže je mural koji je sakrio 120 kvadrata oronulog zida ateljea HNK Split. Izradili su ga splitski umjetnici Luka Duplančić i Ivan Svaguša. Tražimo pogledom Hajdukov grb ili barem balun, ali ih nema, izrađen je po ilustraciji Alema Ćurina za plakat Splitskog ljeta 1998. godine. Čitamo i znakovitu poruku u gornjem lijevu uglu: “Možda bi vam bolje bilo da niste tu”, stih glazbene legende Jadrana Zlodre Gobba. Preko Matošića ulice i mirisa ćevapa iz kultne ćevabdžinice Paulina i Gradskog kazališta lutaka te koncertne dvorane u Hrvatskom domu ulazimo dublje u Get.
- Ovdje pazi na golubove, jednom se jedan uneredio po meni - kaže Tisja dok prolazimo Trogirskom ka Kružićevoj, i to pošteno, dodaje, “al to je srića, od tada me sve krenilo”, govori ona tako da bi čovjek gotovo poželio da i njemu kapne za vrat pokoji sličan projektil.
- A ova cijela ulica je noćni WC, treba ju cijelu prelit varikinom i oprat minivošem - dodaje Igor za Kružićevu.
- Al nemoj to pisati - govore uglas.
- Ma neću - odgovaram.
Zastajemo u Dominisovoj. Među kamenim zgradama i uskim ulicama ukazao se vrt, ima zasađenih smokava, možda i pokoja mandarina. Oaza pokraj koje prolaze turisti, izmjenjuju se svjetski jezici u uskom prolazu.
Dva, tri koraka dalje pod prozorom se suši veš na špagama, nad njime je kišobran, valjda da se ne presuši jer kišu ne očekuje nitko. Eto nas pred kapijom Muzeja grada Splita. Piše obavijest da je zatvoreno radi preuređenja.
- Bit će da je zbog godišnjih odmora - primjećuje Igor.
Nema veze, imaju još četiri lokacije kojima upravljaju, jedna je obližnja Galerija “Emanuel Vidović”, ništa ne prepuštamo slučaju, pa čekamo kustosicu da nas provede. Pokraj nas prolaze kolone turista. Pitam se naglas živcira li sav taj šušur domaće u Getu.
- Ovisi, ako imaš apartman, trpiš, ako nemaš, onda... - govori fotoreporter Saša Burić.
Dolazi kustosica Petra Dajak Belas. Tisja primjećuje da izgleda kao pjevačica Magazina. Petra kaže da su joj to već neki rekli. Vrlo je smirena, blagoga glasa, vrlo potkovana znanjem o kulturi i umjetnosti Splita. Ulazimo u galeriju, Tisja primjećuje da je tamo postavljena i izložba njezina susjeda, pokojnog Ante Mandarića, prvi je slikar s kojima je došla u kontakt s umjetnošću. No, psi im se nikako nisu mogli podnijeti, njezin je bio mješanac Eki, njegov crni koker Darki, stalno su se klali. Petra nam je vrlo pedantno objasnila sve faze Vidovićeva opusa, krenuli smo od ozbiljnog, pomalo depresivnog sfumata. Neke slike ne možemo vidjeti jer su na posudbi u Milanu.
- Najgore mi je bilo vidit u jednoj plemićkoj kući sliku Vidovića iznad komode od ružina drva, a kraj nje plakat dupina kako iskače iz mora. Srce me zabolilo - ubacuje se digresijom Tisja, pa se svi nasmijemo.
Igoru stalno zvoni telefon, on menadžerski ugovara tiskanje majica i druge marketinške poslove iz projekta “Oni”. Petra govori o intimnom prostoru umjetnika, jer smo došli u dio u kojem je s originalnim predmetima rekonstruirana njegova radna soba. Brzinski prolazimo pokraj nekoliko njegovih karikatura. Tisja kaže da je nju zeznulo kod slikanja to što je bila odličan crtač, jer su pokreti kistom bili presavršeni, što slikanje ne trpi, a dok je detektirala problem, bacila je slika i slika.
Vraćamo se prema muzeju. Kolona turista zastala je da nas propusti, izgledaju kao da čekaju u redu za kruh. Prolazimo pokraj Marulićeve kuće, koja je nasuprotna Papalićevoj palači. Petra objašnjava da se na prvi kat palače (piano nobile) dolazilo vanjskim stubištem iz dvorišta, a natpis koji se nalazi na nadvratniku glasi: “Za koga je, Ivane, ovo? Za onoga kome Sudbina bude naklonjena ili Za onoga koga prati sreća.” Upravo tu, na prvom katu Papalićeve palače, okupljao se humanistički krug, među kojima su bili Dmine Papalić i Marko Marulić, otac hrvatske književnosti. Dmine Papalić, koji je volio proučavati antičke natpise, za nas je također važan jer ga povezujemo s početkom muzejske djelatnosti u Splitu. On je, uči nas Petra, zajedno s Markom Marulićem često obilazio salonitanske ruševine, sakupljao natpise te ih dao uzidati u svoje dvorište. Tisja kaže da je njezin pradid Nikola držao maslinovo ulje u sarkofagu, sve dok mu nije došao don Frane Bulić, dao mu posude za držanje ulja u zamjenu za sarkofage.
Prolazimo kroz Zlatna vrata i ulazimo u Dioklecijanovu palaču, baš kao što je 1. lipnja 305. godine kročio car Dioklecijan. Rimski vojnici Toni i Marin gotovo su zakuhali ispod svojih limenih oklopa, koji s drugom opremom teže oko 20 kilograma. Kad im dođu turisti i obave fotografiranje, imaju samo jedno pitanje - u kojem smjeru je plaža. Bilo je svakakvih situacija, neki su ih izazivali na dvoboje, a neki su jednostavno samo htjeli biti probodeni njihovim kopljima.
Sada ćemo prošetati tamo gdje je dosad prošetao i rijetko koji Splićanin, po sjevernom zidu, odnosno vojnom ophodu Dioklecijanove palače. Penjemo se tri kata, prije samog izlaza na zidine prolazimo kroz svojevrsnu vremensku kapsulu koja nas je vratila u osamdesete godine, takav je interijer, materijali, boje, čak nekako i miris. Samo Petra zna kamo točno idemo. Tisja ju pita koliko još tih stepenica i hoćemo li istim putem natrag. Igor kaže da nas gore čekaju mali padobrani s kojima ćemo se spustiti. Tisja je žedna. Petra kaže da je dobro što je ponijela veliki šešir koji njezinu svijetlu put štiti od sunca.
- Asti Boga, divno je, nisam nikad bila ovdje - govori Tisja nakon što je zakoračila kroz vrata koja su inače pod ključem okrenutim dvaput. Sa zida se pruža pogled u utrobu Dioklecijanove palače. Odmah ispod nas je Carrarina poljana, dominira zdesna, dakako, toranj katedrale Svetoga Duje, a slijeva je spomenik najpoznatijem splitskom biskupu Grguru Ninskom.
- Dioklecijanova palača nije toliko velika, oblika blago nepravilnog pravokutnika. Istočna i zapadna strana su malo duže, oko 200 metara, a druge dvije oko 180 metara, mogu vam poslati točne dimenzije - kaže Petra.
- Ma ne triba, neće je nitko premjeravat - kaže praktično Tisja.
- Unutrašnjost je bila podijeljena dvjema glavnim ulicama, na sjeverni dio, na kojem se nalazimo, i na južni dio, koji je bio careva rezidencija. Ovdje su živjeli sluge, vojska i pomoćno osoblje. Decumanus, ulica koja povezuje istočna (Srebrna) i zapadna (Željezna) vrata i cardo koja vodi od sjevernih (Zlatnih) vrata do Peristila izvorno su bile široke oko 12 metara, a možete vidjeti koliko je cardo (danas Dioklecijanova ulica) široka, tj. uska, danas. U sedmom stoljeću, kada su počeli prodirati Avari i Slaveni, stanovništvo je bježalo iz Salone (Solina) u Spalato (Split) - kaže Petra.
- To su moji Solinjani. To je moj dida stalno meni govorio, kako je Solin prije nastao od Splita. Ja sa osjećam Splićankom, a što ćeš kad imam ovo prezime Kljaković, pa mi vuče na Solin. Imamo tamo jednu zemlju i samo zagrebeš po njoj, evo već keramike. Znaš što sam još našla, volke, puževe, izgleda da im je to služilo za bojenje robe - govori Tisja.
- Ajmo šetat i pričat, opalit će nas ovo sunce - predlaže ona.
- Uglavnom, kuće su ovdje gradili imućniji građani, prislanjali ih uz već postojeće zidove, a oni siromašniji bježali u podrume i tamo radili svoje nastambe. Tijekom povijesti grad se širio, a građevine unutar palače su se pregrađivale i gradile nove... i tako sada imamo ovo - objašnjava Petra, pokazujući rukom prema moru načičkanih krovova, ispod nekih su luksuzni apartmani, a iz nekih raste korov. Sasvim je normalno na ovoj povijesnoj šetnici naići na nečije gaće kako se suše ili snop TV antena.
- Što kažu turisti na sve ovo? - pitam Petru.
- Najčešće im bude bude previše informacija, pogotovo onima kojima je mediteranska arhitektura nešto potpuno strano. Jako teško im je odrediti granice Dioklecijanove palače ili se pitaju gdje je zapravo ta palača. Svakako ih ipak najviše zanimaju, osim same palače i cara Dioklecijana, bedemi, ratovanja, pa zvonik i katedrala Svetog Duje - govori Petra, dodajući da su njoj puno draži Dioklecijanovi podrumi nego ophod.
- Ajmo sad na piće - predlaže Tisja. Svi kažemo - može.
- Igore, di si? - pita Tisja, pogledom tražeći njega.
- Tu sam - javlja se on sa začelja naše kolone.
Šetamo preko Pjace (Narodni trg kojega tako nitko ne zove) i Ispod ure, kroz kale i kalete, pa dolazimo do fascinantne, jedne od najužih ulica na svijetu. Zove se Pusti me proć, a njezino ime govori o njoj sve. Kroz nju bismo izbili na središnji trg - Peristil, u blizini je Jupiterov hram pred čijim ulazom se nalazi jedna od dvije sfinge donesene iz Egipta po naredbi cara Dioklecijana, ali mi krećemo prema zalogajnici Dioklecijan, koju pod tim, službenim imenom ne zna valjda nijedan Splićanin, nego kao Tri volta?! - E to je već druga stvar. Tri volta u ovom slučaju su tri nadsvođena otvora Dioklecijanove palače uz koje se nalazi terasa konobe. Nude marendašku spizu, a kažu da se s ovdje posluženim drniškim pršutom ne može mjeriti nijedan drugi. Gazda Ante Prkić, koji je preminuo prije dva mjeseca, otvorio ga je davne 1971. godine i od tada u ovom kultnom restoranu nije se promijenilo baš ništa.
Tisja pita Petru ima li u spisima da je u tom dijelu Dioklecijanove palače bio kupleraj.
- Moja pranone Marija je uvik govorila kad bi tila neku žensku uvridit da je ista ka iz albuma, jer su te ženske bile tamo u albumu. Ne znam jel bila ljubomorna na pradidu - pita se Tisja.
Sjedamo na terasu. Tisja pita je li šporka od sladoleda koji je putem pojela.
- Pa, što si jela sladoled? - pita Igor.
- Imaš mobitel pa vidi - predlaže on.
Igor ima majicu na “One”. Zeza Tisju da je to njegov proizvod, a njezin da je samo crtež. Tisja pita tko će konobaricu Luciju pitati za kupleraj. Ja jedini nisam domaći, pa je izbor pao na mene.
- Je li ovdje bio kupleraj? - pitam.
- Ma je, prije 50 godina. Skupljale se tu okolo, pa dođeš joj i pitaš: možemo li se ja i vi seksat, ja vas odvedem u hotel i to je to. To je trajalo do MIS-a (Mediteranske igre u Splitu, op.a.). Onda ih je gazda skupio, spekao im janje i odojka i rekao - gotovo, šlus. To vam je ta priča - govori konobarica Luce. Da ne bi bilo zabune, nije gazda Ante držao kupleraj niti je on postojao kao mjesto, ali su se oko njegove konobe skupljale noćne dame, jer je k njemu navraćao sav pošten i bogat svit. Ulazak u unutrašnjost konobe je odlazak u sedamdesete godine. Na zidu nasuprot šanka su novinski isječci o Tri volta i gazdi Anti iz vremena kada je biti u novinama još bila velika stvar.
- Od dana do dana imamo tri do četiri jela, danas imamo kozice, šnicele u toću, lešo meso i špagete bolonjez - govori nam kuhar Alen.
- Ovdi je sve domaća spiza i raznovrsna, pršut i sir najvrhunskiji u gradu. Nema ovdje nikakvih gluposti. Koliko ja pamtim, nikad nitko nije rekao da nešto ne valja. Mi smo se tu rodili i stalni smo gosti - uključuju se gosti Darko i Snježana.
Nakon kratke okrijepe nastavljamo putovanje palačom, odosmo u njezino podzemlje, u Dioklecijanove podrume. Petra govori kako dosta ljudi smatra da se radilo o nekim carskim vinskim podrumima, no njihova izvorna funkcija je bila da drže gornji kat palače, isti je raspored prostorija, samo što podrumske imaju pilone, nosive stupove. U stropu su vidljive rupe (poslije pokrpane) koje su mještanima palače u srednjem vijeku služile za odbacivanje smeća i kanalizacijske ispuste, sami bi ih iskopali u kućama i dvorištima. Petra nam otkriva još jednu zanimljivost, tajanstvene oznake na pojedinim kamenim blokovima, neke su zidarske, na nekima su se ljudi potpisivali, pa su to simboli koji označavaju mjesto njihova podrijetla ili su to religijski simboli. Ima ih puno, neke je teško pronaći, ali oštro oko može ih zapazati.
- Ovo bi mogao biti židovski, ovo je koza, tamo je neka škovacera, a ovo bi mogao biti neki đoko - tumačila je Tisja to čudno znakovlje na svakodnevni jezik.
- Nemoj slučajno da bi stavija ovo u novine, jesi čuja - pogleda me Tisja prijekorno u Dioklecijanovu podrumu.
- Ma neću - obećavam opet.
Obišli smo čitave podrume, a pedantna Petra nam je opet sve lijepo objasnila. Dok smo na prostoru nekadašnjeg triklinija (blagovaonice) zamišljali bogati “švedski stol” iz rimskog doba, ispred nas su se prešetavale dvije mačke, kao da i one osjećaju kako se ovdje nekada gostilo. Izlazimo iz podruma, pa opet šećemo nadzemljem. Prilika je ovo da s Tisjom malo popričamo o “Onima”. Kažu da su nastali slučajno, iako su “njih dvoje” u njenim slikama oduvijek.
- Bezveze. Igor stalno hoće da ga češem po leđima. Pogrbio se i govori mi koordinate - livo, desno, gori, doli. To sam nacrtala, stavila na Fejs i vidjela fenomenalnu reakciju, i to se zavrtilo, te reakcije ljudi su krive da sam na kraju napravila dvije knjige. Najdraža mi je ‘pomirbeni nogo - dodir’, znaš tu karikaturu, ono kad idu leć posvađani, pa tko prije se dotakne nogom, taj je popustija, izgubija. To je enciklopedija suživota, jedna ljubavna priča bez filtera. Oni ne guguću, jer nije to hinjena ljubav. Jedan je napisao da su to ljudi koji se za dobro jutro pošalju u pizdu materinu, a ne mogu jedan bez drugoga jer se vole najviše na svitu. Danas je sve upeglano i namješteno. Oko 220, 230 ih je objavljeno u knjigama. Onda sam stala. Nema dalje - govori nam Tisja.
- Eno ih, to su Oni - kimne Tisja prema paru od kojih 80, šutke ližu sladolede, on sjedi, ona kraj njega stoji, odmjeravajući pogledom prolaznike.
Ima još jedna splitska lokacija koju smo posjetili, radi se o galeriji Vaska Lipovca, slikara, kipara i grafičara, čijih je više od 1000 djela neprocjenjive kulturne i turističke vrijednosti pod ključem, zatvoreno za javnost i osuđeno na propast, 16. godinu otkako je autor napustio ovaj svijet. Za njega i ovaj postav Tisja je osobno vezana, pa joj sad predajemo u ruke novinarsko pero, da nam kaže kako doživljava posjet ovom, za nju gotovo svetom mjestu.
- U našoj familiji postojala su dva božanstva. Jedan je bija Arsen, a drugi Vasko Lipovac. Kad bi se jedan od njih javija na telefon, moja mater bi prominila boju glasa i počela govorit književno. Arsen bi redovito zva da joj zahvali na rođendanskoj kartolini, a Lipovcu se odlazilo u atelje čestitat.
Dan prije Vaskova rođendana, mater bi obavezno potočala fažol i mene tirala da radin rožatu jer - On to voli.
Teču vrućeg fažola nosili bismo mu u atelje. Vasko bi materi reka da joj ‘ovi put govori deset jezika’. Ne bi se puno zadržavali u ateljeu, taman koliko triba jer se Vasko volija vratit poslu pa bi po jednom njegovom motu zaključili da je vrime za ić. Al teško je bilo otić… di god baciš pogled, dobiješ ga nazad. Gledaju te stotine očiju bucmastih bezazlenih likova i šute, u sebi se smiju. Onako sa zadrškom… - Bože moj, koja jednostavnost u svemu, profinjenost … Oću li ikad i ja tako moć…? Ona komična erotika, Mediteran... Teško je bilo izać’...
Kad me redakcija Jutarnjeg angažirala da nađem i pokažem neko turistima skriveno blago, sitila san se Vaska. Davno je prošlo vrime kad smo nosili fažol, ima 16 godina otkad Vaska nema.
Njegov sin mi je otvorija atelje. Put do njega prekriven je lišćem, sve je zaraslo… stvarno osjećaj da otkrivam skriveno blago. Unutra zagušljivo, svi se topimo, al niko ni ne pomišlja izać… I žal i tuga što ovako nešto stoji skriveno. Site ga se jedino na Dan muzeja otvorit i to je sve. U deset godina jednoj smo ciloj generaciji uskratili da vidi svijet Vaska Lipovca. I baš mi se neki revolt probudija.
Malo je ono jedno plavo stablo isprid doma Omladine, njegove skulpture trebale bi bit svuda po Splitu.
E da je kojem drugom gradu imat Bicikliste, vozili bi se po glavnoj ulici. A ljudi Vaska obožavaju… nema onog koji se ne bi sta’ slikat zagrljen s nekim bucom.
40 tisuća ljudi vidilo je njegovu izložbu u Klovićevim dvorima. On mora živit s nama, bit dostupan svakoj učiteljici da povede dicu u obilazak kad god oće. Uz Meštrovića i Vidovića svaki turist triba poželit vidit Vaska… - kaže Tisja.
- Kao neko prokletstvo - sve svoje najbolje Split prešuti - dobaci fotoreporter Ponoš…
- I evo, priznat ću; nigdi nisam osjetila ljubomoru ko u ateljeu Vaska Lipovca. Nigdi. Ljubomorna sam na tu jednostavnost. Mnogi je krivo tumače i plaše se njegove dopadljivosti. Tu sam se negdi i sama našla - objašnjava Tisja.
Eto, kad stvarno više nismo mogli disat, odlučili smo izaći iz ateljea.
Baš me neka tuga uvatila. Malo smo šutili putem…
Zatvorili smo čudnovati svijet Vaska Lipovca i žamor je sta. Zatvorili smo ga da čeka neka bolja vrimena. Njemu vrime ionako ne može ništa.