Jesen je stigla, a s njom i berba kukuruza. Djedovi i bake, roditelji i djeca otisnuli su se prema polju na malim traktorima koji vuku starinske drvene prikolice. Uz njih trče i posavski konji, oni isti za koje je ostatak svijeta smatrao da su izumrli. Kada se prikolica napuni, traktor se penje natrag na staru, usku cestu uz Savu i blatnim kotačima ostavlja trag do svoje kuće. Cijelim putem, vizura je skoro pa jednaka. S jedne strane moćna rijeka, s druge niz drvenih kuća s malim prozorima, bez dimnjaka i, obavezno, s rodinim gnijezdom na vrhu krova. Iza kuća se nazire staja i štagalj, iza toga su pašnjaci, a iza toga poplavne šume. Ovdje, svoj vlastiti život vode životinje. Turopoljske svinje kupaju se močvarnim jezerima, dok se u hladu šuma skrivaju krave slavonsko-srijemskog podolca koje lijeno odgađaju trenutak kada će izaći na otvoreni pašnjak. Krošnje iznad njih nose cvrkut ptica. Kakofonija je takva da je nemoguće razaznati gdje se nalazi vodomar ili čaplja, odnosno na kojem dijelu neba vlada štekavac. Ništa čudno s obzirom na to da u ovom kraju obitava više od 230 vrsta ptica.
Svi oni, i ljudi i životinje, nisu ipak vladari ovoga kraja. Oni su tek gosti u carstvu kojim caruje rijeka Sava. Kako ona odluči, tako se i svi stanovnici prilagode jer u svijetu u kojemu vrijeme je stalo, priroda je ultimativni gospodar. Iako sve ovo zvuči kao priča iz nekih davnih vremena, ovo je zapravo sve opis koji je zabilježen ovaj tjedan na prostranstvu zvanom Lonjsko polje. Ovaj park prirode najbolje je opisati kao svijet u kojemu vrijeme i dalje stoji u 19. stoljeću, a na jedan dan i mi smo postali dio njegove nesvakidašnje svakodnevice.
Tračak onoga što nas čeka, doživjeli smo već na samom putu. Nakon kilometara i kilometara autoceste, pa niza urbanih, modernih kuća na državnoj cesti pred nama se otvorio niz sela uz Savu od kojih je svako išlo dublje i dublje u prošlost. Da smo ušli u stakleno zvono zvano Lonjsko polje, shvatili smo kada smo uz cestu pronašli jednu obitelj koja bere kukuruze. Ne bi to bilo ništa čudno, da uz drvena kola nisu bili i konji na kojima su jahala djeca dok su stariji čistili klipove kukuruza iz ljuske.
Ušli smo u Čigoč, prvo selo u Lonjskom polju. Inače, ovo je mjesto proglašeno prvim Europskim selom roda, a tu titulu potkrjepljuju gnijezda roda koja se nalaze na krovu skoro svake drvene kuće. Nažalost, rode su već otišle u toplije krajeve, tako da njihova ogromna gnijezda sada okupiraju maleni vrapci.
U potrazi smo za informativnim centrom Parka prirode, no čak i kada vidimo znak ne možemo dokučiti o kojem se objektu radi. Naime, sve kuće su skoro pa identične, jedino što ih razlikuje jest razina obnovljenosti, odnosno urušenosti. Nakon par promašaja, ulazimo u zeleno dvorište jedne od stoljetnih kuća. Tamo nas dočekuje jedna koka, drvo stare lijeske i jedna žena u zelenoj uniformi. Njeno ime je Ivana Čavlović, ona je vanjska suradnica u Parku i upravo nam otkriva prve tajne Lonjskog polja.
Uvodi nas u kuću koja je ujedno i suvenirnica te info centar, a pri ulasku moramo se sagnuti kako ne bi udarili glavom u štok vrata. Unutra je samo jedna prostorija, a kasnije saznajemo da je jedna istih dimenzija i na katu. I u toj kući je prije 150 godina živjela jedna 14-člana obitelj. Da, dobro ste pročitali, bilo ih je 14 i svi su živjeli u prostoriji na katu.
- Nekad je to bilo normalno. Svi su spavali u prostoriji na katu, a objedovali su u prizemlju. Iako, oni su jako malo bili u kući. Većinu vremena su bili vani, na polju – kaže nam Ivana.
Izlaskom iz kuće, odmah nas pogađa s još jednom nevjerojatnom informacijom. Naime, upravo na ovoj kući je prije bilo gnijezdo rode koje je težilo čak 900 kilograma. Gledajući u kuću, teško je zamisliti da jedna drvena konstrukcija može podnijeti toliko godina takvu težinu a da se ne uruši, no sama kuća skriva još jednu tajnu.
Naime, posavske kuće imaju specifični tip gradnje. Građene su od drveta hrasta lužnjaka i napravljenu su po principu Lego kockica. Tko god bolje pogleda, vidjet će da su daske, odnosno planjke, označene brojevima da bi se nakon rastavljanja mogle lakše sastaviti.
- Lonjsko polje je poplavno područje i prije nego što su sagrađeni nasipi ovaj dio je stalno bio pod vodom. Mještani su zato uslijed poplava selili svoje kuće na više dijelove te ih kasnije opet vraćali na svoje mjesto – priča Ivana. Istinitost te prakse može se vidjeti i po kućnim brojevima tih kuća jer neke od njih imaju dvije adrese. To je zato što se neke kuće nakon poplave ne bi vratila na točno isto mjesto, pa bi samim time dobile i novi kućni broj.
No, tajna za veliku izdržljivost kuće leži u činjenici da nemaju dimnjak. Prve kuće su građane u vrijeme Austro-Zgarske kada je na snazi bio porez na prozore i dimnjake, pa su zato siromašniji građani na selu gradili kuće s malim prozorima i bez dimnjaka. Odsutnost dimnjaka nije pak značila i odsutnost peći, pa su seljani dim iz nje puštali u tavan gdje su sušili svoje meso, sireve i ribu. Taj dim je imao i još jednu funkciju – on je uništavao crvotočinu na krovu i time ga kondenzirao učinivši ga dovoljno snažnim da na sebi drži gnijezdo od nekoliko stotina kilograma.
Kako je nekad izgledao život u tim kućama, znaju stariji stanovnici Čigoča. Zlatko Sučić u svojoj kući prikupio je treću najveću etnološku zbirku obiteljskih tradicijskih predmeta u cijeloj Europi koji govore kako se nekad živjelo. Ima tu više od 700 predmeta, među kojima su vilice iz doba Prvog svjetskog rata pa i drveni konstrukti za skidanje čizama bez ruku. Gospodin Sučić nas uvodi u svoje dvorište, uzima dugački lijeskin štap i kreće u obilazak zbirke. Prvo nas dovodi do prve skupine predmeta gdje se ističe “ferde vagn” - kola za konja koja su se koristila samo za posebne prilike u selu kao što su krštenja i vjenčanja.
- To velim da je Mercedes s dvije konjske snage – kaže Sučić te dodaje da je u njihovu obnovu uložio jedno tele i četiri konja.
Odlazimo do sljedećeg spremišta gdje su predmeti iz svakodnevice poput ćupova za mlijeko, mali top, školska drvena pernica pa i drveni utezi.
- Kad je bila zima, muži su dizali utege da ne ispadnu iz forme, dabome – veli gospar Sučić i lupi ih svojim pokaznim štapom.
Što idemo bliže kući, to je više predmeta koji su vezani uz domaćinstvo, no pravo blago nalazi se unutar drvenih zidova gdje se nalazi tkalački stan na kojemu i dan danas, u 82. godini, radi njegova supruga Jagoda.
- Posavske nošnje su posebne jer ne postoji niti jedna ista. Nećete ni u jednom selu naći dvije žene s istom nošnjom – kaže Sučić.
S njegovim riječima napuštamo Čigoč i odlazim prema drugim selima Lonjskoga polja. Sljedeće na redu je Kratečko koje je prije bilo najvažnije tranzitno područje za cijelu Posavinu. Naime, upravo ovdje se nalazila skela kojom se prelazilo s jedne obale Save na drugu. Ta skela i danas radi, gdje jedan mladić strpljivo čeka na drvenom brodiću da dobije signal putnika i otisne plovilo na drugu stranu. U nastavku slijedi još sela na kojima stranci lome jezik – Mužilovčica, Suvoj, Lonja, Trebež, Puska te Krapje, mjesto koje nosi titulu sela graditeljske baštine. No, previše smo se zadržali na obali rijeke. Vrijeme je da uđemo u srce Lonjskoga polja. Sa svojom površinom od 50.650 hektara, ovaj park prirode je najveće zaštićeno močvarno područje ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom dunavskom porječju. Od mještana smo čuli priče o svinjama koje love ribu i jedu školjke te o kravama koje svojim izgledom podsjećaju na istarske boškarine. Skrenuli smo s ceste prema pašnjacima, močvarama i šumi u potrazi za njima. Sve do šume, na našem putu je bila samo nepregledna prostranost ravnica i polja.
U šumi smo pronašli tek žabe i pauke te čuli pjev ptica, no i dalje nikakve životinje na četiri noge. Ipak, na povratku su nas na putu dočekale dvije crne turopoljske svinje. Kao da nas pozivaju, pratili smo njihov trag i došli do krda svinja koje se kupaju u malom jezeru. Nisu se obazirali na nas ili na škljocanje fotoaparata. Ipak je ovo njihov kraj. Ostavljamo ih da uživaju u kupanju i okrećemo se natrag prema cesti, prema Savi. Na povratku nas pozdravljaju njuške goveda koje slobodno šeće prostranim pašnjacima i koji nas podsjećaju da se obavezno vratimo. Naime, mještani kažu da je Lonjsko polje drugačiji svijet za svako godišnje doba. Iskusili smo jesen, što znači da se barem još tri puta moram vratiti u kraj gdje vrijeme stoji.