Jednostavno se treba usuditi. Rečenica je to koja je nekoliko puta odzvonila s druge strane telefonske slušalice. Ubrzo ćemo shvatiti i njezino pravo značenje...
Naime, izgovarao ju je naš sugovornik Ivan Palfi, 64-godišnji umirovljenik, privatnik i vodoinstalater po struci koji sa svojom, godinu dana starijom i također umirovljenom suprugom Đurđicom, inače magistrom farmacije, neumorno putuje svijetom u potrazi za novim pustolovinama.
Dakle, njih dvoje već su 41 godinu u braku, zadnjih 42 žive u Zagrebu i svako malo se, rekli bismo njihovim riječnikom, "usude" - do mjere da ih se danas može nazvati pravim svjetskim putnicima i avanturistima. Naime, osim što putuju turistički, njih dvoje i planinare, a Ivan redovito sudjeluje i u ekspedicijama na vrhove od nekoliko tisuća metara.
Kako su postali tako strastveni u istraživanju svijeta, pitali smo ga.
"Nikad nam to nije bila namjera... Ali, ispalo je da smo u zadnjih 10 godina bili, u kontekstu običnih ljudi, na relativno dosta mjesta. Prije toga smo putovali čisto turistički, u smislu ljetovanja, dakle s djecom, i to Tunis, Turska i nešto kod nas, no onda smo se uključili i u planinarske vode", objašnjava Ivan.
Na dio putovanja Ivan i Đurđica odlaze sami, dakle u svojoj organizaciji. Na neka pak idu u sklopu planinarskih društava, pogotovo u slučaju Ivana i njegovih višednevnih ekspedicija.
Ne zna, doduše, koliko su država dosad proputovali, no kad krene nabrajati - a popis ga vodi diljem Europe, Afrike, Azije, Južne Amerike - moglo bi se zaključiti da ih je poprilično mnogo. Kirgistan, Izrael, Peru, Čile, Bugarska... Destinacije se samo redaju. Posljednja, s koje su se vratili prije svega nekoliko dana bila je Kostarika.
"Ovo zadnje putovanje bilo je avanturističko-turističko. Bilo je i raftinga i planinarenja i ziplinea i ronjenja... Obilazili smo nacionalne parkove, oni ih imaju masu", objašnjava Ivan. U Kostarici su bili 15 dana, no neće dugo mirovati. Otkriva kako je novo putovanje već u planu - Jordan - za kojih mjesec i pol dana. No, tamo neće planinariti, kaže. To će biti čisto turistički, kaže.
U svojim nogama imaju bome kilometara, a Ivan i vrlo ozbiljnih planinarsko-alpinističkih pothvata. primjerice, u sklopu ekspedicije koja je trajala 25 dana posjetio je 2019. godine Peru i penjao vrhove od pet, šest tisuća metara. Taj je put bio posvećen isključivo planinarenju s elementima alpinizma, kaže.
"Dakle, snijeg, led... Teško, ali baš nešto prekrasno", pojašnjava.
Čile se, također u sklopu ekspedicije i to pod okriljem planinarskog društva Željezničar čiji je član, dogodio 2015. godine. Tamo je dosegao i svoj osobni rekord - 6892 metra.
"Riječ je o Ojos del Salado, najvišem vulkanu na svijetu. Otputovali smo dolje, imali smo fantastičan prijem od strane hrvatske veleposlanice, dočekala nas je na aerodromu. Dakle, otišli smo u jedan grad, Copiapó, udaljen 800 kilometara Santiaga i tamo unajmili džipove te krenuli u pustinju, u Atacamu, do prvog baznog kampa udaljenog 270 kilometara. Kad ulazite u pustinju nema više ni goriva ni hrane, dakle sve zalihe smo nosili sa sobom", prisjeća se, pa nastavlja.
"S tim posebnim džipovima se može doći do kampa na 3600 metara, pa na 4400 i 5200 metara. Od 5200 metara se ide pješke i onda dalje na vrh... ", objašnjava, a mi ga odmah pitamo kakav je osjećaj stajati na visokih 6892 metra.
"Grozan!", kaže kao iz šuba pa prasne u smijeh.
"Takav da se zapitate što vam to treba. Pomislite si da nećete ići više nigdje, a onda to prođe i već za tri mjeseca razmišljate gdje ćete dalje", govori kroz smijeh.
Što se tiče takve vrste podviga, imao je planova o odlasku na Himalaju, osvajati vrhove od oko 7000 metara sa Željezničarom, ali to je zbog korone bilo odgođeno. No, lani je bilo odlazaka na ledenjake u Italiji, Švicarskoj, a i ove će godine biti tako nečeg, kaže... Vidjet će se hoće li biti biti možda mogućnosti za Nepal u listopadu, nabraja na glas.
Priča nam kako je i ovaj planinarski intenzivni period za njega i Đurđicu počeo također prije 10 godina, kada je ona još radila kao voditeljica ljekarne u Sigetu.
"Ako bi čovjek to išao analizirati, okidač za planinarenje je moja supruga. Od prijateljice je dobila na poklon štapove za planinarenje pa smo krenuli na Sljeme. Planinarenje nam je dotad bilo apsolutno strano... Dakle, prvo Sljeme, pa sam završio planinarsku školu, pa je iduće godine školu završila i supruga. Zatim smo obišli puno vrhova u Hrvatskoj, pa obišli što smo mogli u Sloveniji. Vidjeli smo da nam se to sviđa, pa sam ja išao na Mont Blanc, pa smo supruga i ispenjali u Maroku najviši vrh sjeverne Afrike", nabraja.
U biti, prvo ga je osvojio on, a zatim su se vratili zajedno. Slično su pokušali i s jednim vrhom u Peruu. Prvo on, pa zajedno, ali vrijeme im je osujetilo planove i domogli su se 5700 metara. Dalje tog toga nisu mogli. Ivan je isto tako prvi "krčio" Camino de Santiago. S prijateljem ga je u 21 dan prošao 2017. godine pa se za par mjeseci vratio s Đurđicom, no nisu ga prošli cijelog. Ona je bila slomila nogu prije puta pa su prošli "samo" 300 zadnjih kilometara. Nakon toga vratio se na Camino i po treći put, ponovno zadnjih 300 kilometara, ali sa mlađim sinom Vedranom.
No, oboje, i Ivan i Đurđica, su zaluđeni s feratama.
"Supruga želi ići na njih, a ponekad i ja, koji sam ambiciozniji što se tiče planinarskih pothvata, pogledam neke slike i mislim si nema šanse da to prođe... Ali krenemo zajedno pa idete svojim tempom i ne treba paničariti... I kad ona to prođe, kad vidi slike što je prošla, onda bude presretna", govori.
"Ferate su izuzetno atraktivne i mojoj supruzi su se jako svidjele prije par godina. Išli smo na dosta ferata u Sloveniji, Austriji. Lani sam sa Vedranom bio u Dolomitima na takvom tipu uspona", govori.
Prisjeća se isto tako i Kirgistana. Zbio se on, u sklopu jedne privatne inicijative, 2017. godine. Plan je bio osvojiti Lenin Peak, odnosno Lenjinov vrh visok oko 7200 metara. No, nisu bili uspješni.
"Došli smo do oko 6800... Bilo je izuzetno teško i opasno", govori. Upravo uz taj uspon vežu se i neke od najozbiljnih situacija s kojima se susreo u svojim pustolovinama, a bilo je, dodaje svačega.
"Član naše grupe doživio je srčani na 4800 metara i jedva se vratio natrag, a kad smo došli u kamp na 6100 metara jedan je čovjek cijelu noć kašljao. Ujutro su došlo po njega, no umro je... Ružno je reći da je to sastavni dio ekspedicija, ali takve se stvari događaju... Ili, primjerice, ljudi propadnu u pukotine... Sve to čujete, ali kad netko do vas to doživi to je izrazito neugodno", priznaje.
Brine li se Đurđica kad je on na takvim izazovnim putešestvijama?
"Brine... Zna se naime dogoditi da tjedan i više dana nema signala za mobitel pa je to jedna neizvjesnost jer ne zna što se događa s nama. Prvom prilikom se odmah javim", objašnjava. Kad ga pitamo za upečatljive, ali smješne situacije, Ivan ne zna koju bi izdvojio.
"Kad imate toliko ljudi oko sebe, onda vam sve krene bezazleno, veselo, ali kad se počnete penjati prema kampovima malo se taj smijeh i veselje ipak gubi i stvari postaju ozbiljne... Kad se spustite dolje i dođete u određenu sigurnost, onda se opustite", govori.
Upravo je to i najbitnije, potvrđuje - ne samo osvojiti vrh, ne se sigurno i vratiti.
"A to je daleko teže i opasnije. Kad se penjete na neki vrh potrošite 80, pa čak i 100 posto snage, a onda se trebate vratiti natrag. To je kritično, morate ostati do kraja skoncentiratni da ne otkližete, da ne sletite s padine. Spuštanje je daleko teže. 80 posto svih nesreća na planinarenju se događa kod spuštanja", govori.
Koja mu je zemlja najdraža ne može reći (Đurđica i on su posvuda, pojašnjava, imali izuzetno dobra iskustva i uvijek se poželjeli vratiti što znači da je bilo lijepo, govori), no omiljeno mjesto u Hrvatskoj znao je odmah.
"Velebit je pojam i prošli smo ga uzduž i porpijeko. Baš u vrijeme najveće korone smo prijatelj, Vedran i ja prošli sve od najsjevernije do najjužnije točke. Trebalo nam je pet i pol dana i svaki dan smo u prosjeku radili oko 35 kilometara. Morali smo nositi svu hranu jer domovi nisu radili, nismo bili sigurni što je sa skloništima...", priča.
Zanimalo nas je i kako okolina reagira na njih - neuobičajene pustolovne umirovljenike?
"Kao prvo, nije uobičajeno da netko moje struke ide na tako nešto veće planine... Većina planinara koji tako putuju su visoko obrazovani ljudi i to je vrlo vjerojatno povezano s ljubavlju prema planinarenju koja se stvori još za vrijeme fakulteta... Treba tu i nešto novaca... Kod nas je bila situacija takva da smo tek zadnjih 10 godina imali vremena razmišljati o takvim stvarima, dakle nakon što su djeca porasla i krenula na fakultete... No, većina se ljudi time ne bavi i oni to doživljavaju malo neobičnim. Većina se drži stana i kuće i kad odete i nema vas misli da ste to vrijeme mogli na nešto drugo potrošiti...", govori.
A poruka, za kraj, za one koji bi htjeli putovati, no možda se dvoume?
"Šteta bi bilo ne iskoristiti ovaj dio života, treću dob koja bi trebala biti lakša i psihički jednostavnija... Dok ste mladi stječete neku stambenu, ekonomsku egzistenciju, pa se trudite da djecu podignete na noge, da završe škole.... Bilo bi dobro otići na putovanje", govori i dodaje ono ključnu: ako vas zdravlje služi to vrijeme treba iskoristiti jer nikad ne znate do kad će to trajati.
"Zbog putovanja i planinarenje, Đurđica i ja, dakle obični ljudi koji se time ne bave cijeli život, imamo dojam da smo ostvarili više nego što smo ikada zamišljali ili očekivali u životu...", zaključuje.