Tog sunčanog zagrebačkog petka Boris Bare dočekao nas je naoružan ležernim, opuštenim stavom, sunčanim naočalama i simpatičnim VW Transporterom T3 iz 1989. godine, u njegovom svijetu poznatijem kao Vesna. Našli smo se na Ribnjaku, a gdje drugdje nego tik do Art parka, projekta po kojem ga mnogi znaju, a s kojim se kroz godine toliko stopio da je njegov logo čak utetovirao u vlastitu kožu.
No, mi smo tog dana došli po jednu drugu priču, onu koju taj 39-godišnji (osjeća se, tvrdi, kao da ima 25) street art umjetnik poznat po odličnim muralima i kreativnom djelovanju (sjećate li se, primjerice, Pimp my Pumpa i tzv. železnih franceka) dosad nije pričao široj javnosti - onu o njegovim putovanjima. Kao umjetnika, ali i putnika, pratimo ga već jedno vrijeme, a sada smo konačno imali prilike doznati gdje, kada, kako i zašto.
“Putnik bez doma nije putnik, nego skitnica”, govori nam Boris, prizivajući Željka Malnara i neke od svojih “biblija”, primjerice “U potrazi za staklenim gradom” ili pak Bebekovu “Santhanu”. Svaku od tih knjiga pročitao je više puta. U skladu s tim, objašnjava, Zagreb mu je dom, a putovanja su za njega neka vrsta duševne hrane.
“Moji prijatelji znaju da svake godine odem pa me nema dva, tri mjeseca. Ovo je prvi put da izlazim u javnost vezano uz to. Dosta me ljudi inače pita zašto ne pišem o tome, ali ja ta putovanja ostavljam za sebe, to je nešto moje”, objašnjava Boris, dok nama postaje jasno zašto nikada nismo imali prilike pročitati neki putopis, nego smo mogli tek površno zaviriti u neke od njegovih fotografija s putovanja objavljenih na društvenim mrežama.
Inače, bilo bi tu materijala za pisanje. Prvi put je izvan Europe otputovao prije osam godina, a nakupilo se s vremenom mnoštvo destinacija. Dosad je proputovao 60-ak zemalja.
U pozadini svega pak je, govori, “holivudska priča”.
“Mislim da je Mongolija bila prije sedam godina, a Šri Lanka prije osam. Prije sam putovao po Europi. Uvijek je bio isti problem, nije bilo love, nije se mogao dobiti godišnji. A onda, kako je s umjetnošću bilo sve više posla, riskirao sam, dao otkaz i sve je eksplodiralo. Radio sam inače u marketinškoj firmi, na promociji i unapređenju prodaje. Bio je to zanimljiv posao i imao sam 70 ljudi ispod sebe. Znalo je biti stresno, ali ja se dobro snalazim u tome. No, došlo je do trenutka kad ni crtanje, a ni taj posao nisam mogao odrađivati kako spada i onda sam rekao: ‘Dajem otkaz pa što bude’”, priča.
Pokazalo se da je to bila dobra odluka.
Boris danas uspješno - dakle, konkretno i u svakodnevici - spaja svoje dvije velike ljubavi: umjetnost i putovanja. U biti, radi se o savršenom zatvorenom krugu - istraživanje putnika spaja s umjetničkim stvaralaštvom i obrnuto. Nerijetko crta i u inozemstvu, a svako novo putovanje inspirira ga u daljnjem umjetničkom radu.
“Crtao sam po Aziji, u Kolumbiji, Južnoj Americi. To je tamo na nekom drugom nivou. Primjerice, Valparaiso u Čileu, glavni grad street arta, izgleda ludo, sve je dopušteno. Nađeš zid i crtaš. Znao sam crtati i po hostelima, za smještaj”, govori.
Od egzotičnijih destinacija koje je posjetio nekako mu je u sjećanju najviše ostala Mongolija. Tijekom razgovora nekoliko će je puta spomenuti. Putovali su starim ruskim kombijem po pustinji Gobi, i to tri Australca, on i njegov prijatelj.
“To je najduže što se nisam prao u životu, deset dana. I onda smo došli u neko selo okupati se, ubaciš kovanice kako bi se istuširao. Frend se nije ni htio kupati, još sam mu govorio: ‘Daj, ne zbog sebe, smrade jedan, nego zbog nas u kombiju’. I odemo se otuširati i izađemo van, kad ono - pustinjska oluja. Znači opet isto. ‘Jesam ti rekao, bolje da se nisam ni išao prati, nego da bacam novce’, rekao mi je frend. Mongolija je bila fora”, priča Bare uz smijeh. Nešto kasnije sjeti se i deve. “Preko dana jašem devu, a navečer sjedimo svi u tom šatoru i oni kuhaju devu u velikom loncu. Valjda to nije bila ona moja”, prisjeća se, dok se mi ubacujemo s pitanjem kakav je okus. Intenzivan, kao ovčetina, govori. Nije mu se dopalo. No, na putovanjima, dodaje, moraš biti fleksitarijanac.
Jako mu je draga i Patagonija, u koju bi se definitivno vratio. A i Nepal.
“To je mjesto u kojem nemam potrebe za ničim, samo hodam. Nakon trećeg dana postajem mašina koja hoda. Hodaš po cijele dane, dva obroka, piješ vodu i to je to”, govori, a zatim spominje i Meksiko, svoj najfriškiji put, s kojeg se vratio u veljači ove godine, taman prije koronakrize.
“Ljudi u Meksiku su nevjerojatni. Za doručkom svira bend i oni od jutra piju tu tekilu i te korone. Samo jedu i piju i u šest se gase i padaju u nesvijest. Meksikanci su čudo, to je zemlja u kojoj imaš sve, od vulkana do planina i piramida, civilizacija, gradova, izlazaka... Odlični su ljudi, no malo me koči što ne znam španjolski. Odnosno, znam postaviti pitanje, ali ne razumijem odgovor pa se prebacim na engleski”, kaže.
Pokušavamo iz Borisa iskamčiti njegove putničke tajne. Priznaje nam da putuje “neorganizirano”.
“Odaberem neku zemlju koja mi je zanimljiva. Uglavnom, putujem bez nekog pretjeranog plana, što zna nekad biti zanimljivo i dešavaju ti se super stvari, plan ti se mijenja. Krenem u jednom smjeru pa upoznam nekog tko me pošalje u drugom”, priča prisjećajući se nekoliko dogodovština proizašlih iz te “neorganiziranosti”.
“Totalno sam krivo procijenio, idem u Indiju i tamo ću voziti motor. Dođem u Delhi i pomislim: ‘Jesi li ti lud, gdje ćeš tu voziti? Po cesti su krave, svi voze, još po ‘krivoj’ strani ceste, a ja nisam još imao ni vozačku. Krenem na kraju za Kašmir, nisam imao ni zimsku jaknu ni ništa, a gore pada snijeg. I totalno mi se promijenio cijeli plan. ‘Kud ja idem, zašto si to radiš...?’ Sto pitanja u glavi, ali na kraju je super ispalo, preživio sam”, smije se Boris.
Pritom priznaje da neorganiziranost može biti i skupa.
“Išao sam u Patagoniju, nisam se dovoljno raspitao i kasnije sam shvatio da sam automobil trebao rentati u Čileu u Santiagu, da bi to bilo mnogo jeftinije nego u Patagoniji. Tamo sam potrošio skoro svu lovu jer je sve skupo za poludjeti”, dodaje.
Od kontinenata mu fali još Australija. Prvenstveno zato što je skupa. U pravilu, ne računajući primjerice Argentinu, izbjegava skupe zemlje.
“Jako je teško putovati ako si Hrvat, a jako je lako ako si Australac, zato što je njima, gdje god da dođu, jeftino, a nama...”, govori i spominje kao primjer Ameriku. S novcima koje tamo potrošiš u jedan dan, u Meksiku primjerice možeš izgurati tjedan dana, tvrdi. “Tako da uvijek tražim te neke malo divlje zemlje, nekako se i ja isto bolje tamo snalazim”, objašnjava.
Što se tiče odlaska na put solo ili s nekim, curom ili prijateljima, sve su mu kombinacije drage.
“Super mi je i samom i s nekim. Teško je uskladiti se s ljudima, da imaju vremena, novca i sve ostalo, pa ako ne mogu, idem sam. Fora je iskustvo putovati solo. Skužio sam da kad putuješ sam, najmanje si sam. Upoznaš super ljude, čak nekad bude i prenaporno, pa sam tako u Indiji morao bježati od Nijemca koji se zakačio za mene. No, uvijek nekog upoznaš”, dodaje. Zahvaljujući tome danas ima mnogo prijatelja i poznanika u brojnim zemljama.
Dok je na putu preferira usmenu predaju pred vodičem za putovanja, a pakira se za sedam dana, neovisno o tome hoće li put trajati toliko ili pak tri mjeseca. Pakiranje, objašnjava, prvenstveno ovisi o destinaciji. Ako se ide u tople krajeve, mali ruksak je dovoljan, no ono ipak može biti zeznuto ako se radi o kombinaciji različitih klima.
“Pretprošle godine sam išao u Vijetnam, Kambodžu i Laos i na kraju završio u Nepalu, gdje je sezona tek počela. Isto je bilo i s Patagonijom. U Buenos Airesu je plus 35, a u Patagoniji hodaju pingvini. No, u pravilu je riječ o jeftinijim zemljama pa tamo kupiš što ti treba”, govori.
Pokušavamo doznati ima li neki omiljeni “gadget” koji uvijek nosi na putovanja. Odgovara mudro - “putovnica, moj vječni suputnik”. Teško se rastao od one zadnje, dupkom popunjene. “Čuvam je. Kad ju prolistam, tako ju je lijepo za gledati”, kaže.
Od suvenira se ne suzdržava. Voli kupiti nešto birano i uvijek si nađe neku “fora sitnicu” ili ode u neku umjetničku galeriju i tako podrži tamošnje umjetnike. Dio suvenira danas se vozi s njime u Vesni.
“Imam neke stickere, pepeljaru iz Indije, sitnice koje sam kupovao. Zato klapari, nakićeno je, ronda”, govori, dok nama pažnju privlače Vesnini zastori jarkih boja te deka u istom dizajnu. Kad je išao u Meksiku, uzeo je veći ruksak jer je planirao kupiti materijal za njezino uređenje. I to je neka vrsta suvenira, govori.
Kad je suočen s izborom hotel ili hostel, bira ovo potonje. “Uvijek hostel jer se više družiš s ljudima. Ali, ponekad mi dođe da imam svoju sobu pa znam nalaziti takve rupe... Zidovi puni krvavih komaraca, hostel bez prozora kraj disko kluba”, smije se.
Osim inozemstva, Boris intenzivno istražuje i Hrvatsku. Znao je to raditi i motorom, a sada je tu Vesna. U njegovu životu pojavila se lani. “Došla je kad sam radio jedan veliki posao. Već dugo sam tražio taj kombi, baš tu trojku”, priča. Zašto Vesna, pitamo ga? “Vidi, baš je Vesna! Izgleda kao neka teta iz Jugoslavije koja radi na blagajni...”, veselo govori. Vesnu je kupio za 12.000 kuna, no najveća je muka bio pronalazak majstora.
“Na kraju sam našao super majstora koji servisira Vesnu i ona je sada u sigurnim rukama. Odradio sam taj posao i zaradio neke novce, pa dio uzeo sebi, a dio dao njoj. Kad sam išao u Meksiko, ostavio sam je tri mjeseca kod majstora da je sredi”, priča.
Zahvaljujući tome, objašnjava, Vesna sada ima “novo srce” i novu limariju, a karantenu koju je koronavirus povukao za sobom iskoristio je kako bi kombi uredio i iznutra. “Postavio sam parkete, napravio krevet i tako. Uredio sam kombi za život”, govori. Svaki put kad odradi neki posao, nešto uloži u nju, a planova ima napretek. “Krevet je najbitniji, a sada već nešto kombiniram svoju struju, solarne panele. Već sad imam frižider na struju, ali nisam zadovoljan. Uzeo bih nešto bolje”, sanjari.
Bacili smo kratki pogled na unutrašnjost. Osim meksičkog šarenila, u oko su nam upale Borisove (neizostavne) boje za crtanje i putni tuš. A kako kuha kada putuje njome, zanima nas. “Kuham na malim kuhalima, vani. S Vesnom putujem preko ljeta, a preko zime planiram putovati u toplije krajeve. Unutra je preskučeno za kuhanje”, govori.
Pandemija koronavirusa ga, u načelu, nije smela. Iako je dosta poslova bilo odgođeno, imao je vremena raditi na kombiju, a zatim je krenula priprema za Art park. Čak ima osjećaj da ove godine crta i više nego lani. Uostalom, govori, ne može biti doma i mirovati. Učio je variti u ateljeu Ive Gašparića, gdje su radili skulpture za Art park, a onda je s dvojicom kolega oslikavao Opatovinu. “Tamo smo su složili našu vlastitu karantenu”, smije se.
Najdraže mu je kombinirati posao i zabavu, odnosno nakon odrađenog posla baciti se na istraživanje. “Išao sam primjerice vidjeti Željavu, s Vesnom sam se vozio oko tih minskih polja uz granicu, pa Titova vila, objekt 99. Svaki put otkrijem nešto novo, što još nisam vidio. Zatim sam radio u Opuzenu pa sam istraživao Zrmanju i rijeke koje nisam prošao”, objašnjava.
Po njegovu mišljenju, Hrvatska je čudo.
“Definitivno bih preporučio nacionalne parkove. Baš sam ih kompletirao sve i zadnji je meni čak jedan od dražih, Paklenica. Otišao sam gore kao Čeh, zaboravio sam tenisice i onda sam upoznao Miju koji s tri magarca opskrbljuje domove te se zapričao s njim... ‘Kako tako u papučama ideš’, pitao me, pa sam mu objasnio... Da, nacionalne parkove, pogotovo sada kada nema nikoga. Onda Velebit, to je život, to mi je totalna ljubav. Skriveni mali gradovi, Istra je čarobna... Pa Ogulin, divan grad, divni ljudi. Također Opuzen, u kojem sam već šest godina, neotkriveni dragulj tih kanala, jezera, ta cijela dolina, ušće...”, nabraja zaljubljeno Boris.
Za kraj, pitamo ga što su ga sva ta njegova silna putovanja, što vani, što po Hrvatskoj, naučila. Odgovor je jednostavan - toleranciji.