Ovo su najveće olimpijske prijevare u povijesti: Od muškarca Dore do ‘najprljavije utrke u povijesti‘

Citius, altius, fortius (brže, više, hrabrije), geslo je modernih Olimpijskih igara. Ali da bi bili najbolji, što znači uživali u slavi novcu, sportaši nerijetko pokušavaju prevariti konkurenciju koristeći nedozvoljena sredstva i metode od kojih je najpoznatiji doping. Termin doping skovan je u 20. stoljeću, a njime su se na početku označavala stimulirajuća sredstva koja su se prije utrka davala konjima. Inače, smatra se da naziv doping potječe od nizozemske riječi “dop”, što je ime alkoholnog pića koje su Zulu ratnici pili uoči bitaka kako bi povećali svoju snagu i izdržljivost.

Čaša vina za maratonca

No, doping je mnogo stariji, neki kažu koliko i sportska natjecanja. Tako je poznato da su drevni grčki atletičari jeli posebnu hranu te pili ljekovite napitke kako bi se osnažili za natjecanja. Nakon što je 1896. godine barun Pierre de Coubertin (1863.-1937.) obnovio tradiciju Olimpijskih igara, sportaši su počeli uzimati stimulativna sredstva poput strihinina, kofeina, kokaina i alkohola. Primjerice, Spiridon Louis (1873.-1940.) grčki radnik koji je u povijest ušao kao pobjednik prvog olimpijskog maratona održanog na Olimpijskim igrama u Ateni 1896. godine tijekom utrke više je puta zastao da se okrijepi mlijekom, sokom od naranče, pa čak i čašom vina. Međunarodna atletska federacija (IAAF) prva je 1928. godine zabranila uporabu dopinga i od toga vremena počinje uspon sportske znanosti koja “smišlja” sve sofisticiranija nedopuštena sredstva. Anabolički steroidi, ljudski hormon rasta, EPO (eritropoetin), neka su od najpoznatijih nepoštenih sredstava koja sportašima omogućavaju da budu “brži, viši i jači”. Posljednjih desetak godina puno se govori o genskom dopingu, odnosno poboljšanju sportaša uz pomoć genskih manipulacija.

Dopinška kontrola počela je na OI u Ciudad de México 1968. godine. Prvi koji je pao ina dopinškom testu bio je švedski petobojac Hans-Gunnar Liljenwall (83) kome je oduzeta brončana medalja jer je pio pivo prije natjecanja u gađanju pištoljem (moderni petoboj se sastoji od streljaštva, mačevanja, plivanja, jahanja i trčanja). Liljenwall je poslije rekao da je popio pivo kako bi smirio nervozu. No, njegov se prijestup danas čini gotovo benignim u odnosu na one koji su uslijedili.

Vjerojatno najozloglašeniji skandal s dopingom u povijesti Olimpijskih igara je finale na 100 metara 1988. godine na OI u Seulu, koje sportski analitičari nazivaju “najprljavijom utrkom u povijesti”. Tada je čak šest od osam finalista bilo dopingirano, a pobjeda je pripala kanadskom sprinteru Benu Johnsonu (62) kojemu je zlatna medalja zatim oduzeta zbog dopinga te je pripala njegovom američkom rivalu Carlu Lewisu. Jedna od najvećih američkih zvijezda na OI u Sydneyu 2000. godine, atletičarka Marion Jones (48) osvojila je tri zlatne medalje i dvije bronce u sprinterskim disciplinama. No, 2007. godine Marion Jones priznala je da je lagala saveznim agentima o svojoj upotrebi lijekova za poboljšanje performansi. Provela je šest mjeseci u zatvoru, a Međunarodni olimpijski odbor joj je oduzeo svih pet medalja.

Nekada legendarni američki biciklist Lance Armstrong (52) na OI u Sydneyju osvojio je brončanu medalju, ali mu je ona oduzeta baš kao i svih sedam naslova na Tour de Franceu koje je osvojio dopingiran. Najveći dopinški skandal na razini cijele zemlje zbio se 2016. godine kada je više od 100 ruskih sportaša dobilo zabranu nastupa na OI u Rio de Janeiru jer su tijekom svoje karijere uhvaćeni s nedopuštenim sredstvima.

Majstori iz Istočne Njemačke

No, čini se da su najveći „majstori” u korištenju dopinga bili istočnonjemački treneri i sporatši. Veći dio 1970-ih i 1980-ih, istočnonjemačke plivačice dominirale su nad svojim protivnicama. Primjerice, na OI 1976. godine u Montrealu pobijedile su u 10 od 13 utrla i postavile osam svjetskih rekorda. Tada se u kuloarima, ali i u medijima govorkalo o korištenje steroida. No, nijedna plivačica nije bila pozitivna na dopinškoj kontroli. Međutim, 1991. godine, nakon pada Berlinskog zida, otkriveno je da je Istočna Njemačka pokrenula državni program dopinga za svoje sportaše, pri čemu su plivačice dale najzapaženije rezultate. U većini slučajeva sportašice nisu bile ni svjesne da su im davane zabranjene supstance.

Ljudi nisu jedini koji se testiraju na ilegalna sredstva na Olimpijskim igrama: konji koji se natječu u jahačkim disciplinama također se podvrgavaju testu. Na Olimpijskim igrama 2008. godine u Pekingu konj Camiro, kojeg je jahao Norvežanin Tony André Hansen (45), bio je pozitivan na kapsaicin, spoj iz čili papričica koji kod ljudi i većine sisavaca izaziva snažan osjećaj žarenja. No, kapsaicin može biti i snažan stimulans pa se stoga nalazi na popisu tvari zabranjenih na Olimpijskim igrama. Hansen je osvojio broncu u disciplini preponskog jahanja, ali mu je medalja oduzeta zbog dopingiranog Camira.

Doping nije jedini oblik prijevara na Olimpijskim igrama. U prvoj polovici 20. stoljeća nisu bile rijetke prijevare tijekom kojih su se muški atletičari ubacivali u žensku konkurenciju. Tako je Heinrich Ratjen (1918.-2008.), nastupivši pod imenom Dora Ratjen, na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine došao do finala ženskog skoka uvis. Zauzeo je četvrto mjesto, a prijevara je otkrivena 1938. godine kad se Dora, odnosno Heinrich prestao baviti sportom. Da je Stanislawa Walasiewicz (1911.-1980.), poljska sprinterica koja je osvojila zlato u utrci na 100 metara na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1932. godine, zapravo muškarac otkrilo se slučajno tek 1980. godine. Tada je Walasiewicz, koja se u međuvremenu preselila u SAD i promijenila ime u Stella Walsch, ubijena tijekom jedne pljačke u robnoj kući u Clevelandu. Autopsija je pokazala da umjesto ženskih ima muške spolne organe.

U knjizi „Run, Swim, Throw, Cheat: The Science behind Drugs in Sport”, britanski biokemičar Chris Cooper navodi da je najveću i najnevjerojatniju prijevaru u povijesti Olimpijskih igara izveo Amerikanac Fred Lorz (1884.-1914.). Na Olimpijskim igrama u St. Louisu 1904. godine Lorz je bio pobjednik maratona, no tijekom utrke se 18 kilometara vozio u automobilu. To je poslije otkriveno i Fred Lorz je diskvalificiran: rekao je da nikada nije namjeravao prihvatiti zlatnu medalju nego se samo želio našaliti.