Mama, tata, kupite mi “kajganku”, nađite mi nekog da me nauči note, rekao je jednog dana, tada četverogodišnji Petar Žukina, danas vrlo živ, gotovo hiperaktivni dvanaestogodišnjak iz Donje Stubice.
Nije tada Petar znao čitati i pisati, ni o školi još nije pošteno razmišljao. Zbog sličnosti s jednom drugom, dječjem mozgu puno bližom rječju, kajdanku je prozvao “kajgankom”, no vrlo je dobro već tada znao da želi “čitati note”.
Njegovi roditelji, Ljiljana i Nenad Žukina, na prvu su, logično je, pomislili da je riječ o nekom od sitnih i prolaznih dječačkih hirova kakvim su skloni dječaci u formativnim godinama. Uostalom, nitko u bližoj i daljoj obitelji nije imao nikakvih dodirnih točaka s glazbom, osim štu mu je pokojni djed Ivan strastveno pjevao u lokalnom muškom zboru.
Taj se “hir” s vremenom pretvorio u pravu malu “torturu”, Petar je pune sljedeće dvije godine inzistirao na “glazbenim temama” sve dok od roditelja nije ishodio da mu kupe jeftin dječji sintesajzer, vrijedan 200 kuna. Od tada do danas prošlo je samo nekoliko godina, u Petrovoj sobi u donjostubičkoj Obrtničkoj 38 naslagan je popriličan broj diploma i priznanja lokalnog i nacionalnog “karaktera” i Petar je odavno potvrdio veliki glazbeni talent.
Prva nagrada
No, bila je to samo uvertira u vrijedno međunarodno priznanje koje je Petar nedavno osvojio - prvu nagradu na sedmom izdanju natjecanja “International Piano Competition”. S obzirom na okolnosti i pandemiju koronavirusa, ovo izdanje natjecanja održalo se online. Upravo to je omogućilo ogromnu konkurenciju, prijavljen je velik broj kandidata od kojih mnogi zbog financija možda i ne bi bili u mogućnosti sudjelovati. Time je Petrov uspjeh puno veći, slavio je na svojevrsnom neslužbenom “svjetskom prvenstvu”.
Zbog prisilne odvojenosti od svojeg profesora Marija Ričkovića iz škole “Zlatko Baloković” i profesora u glazbenoj školi “Bonar”, čiji je Petar formalni polaznik, mali genijalac iz Donje Stubice sam je obavio cijeli posao.
- Još prošle godine dogovarao sam s učiteljem Marijem i planirao ići na to natjecanje, no korona je promijenila planove. Sam sam namjestio kameru, snimio zadane skladbe i zatim smo se prijavili na natjecanje. Bio sam jako nervozan uoči proglašenja, profesor je odmah uočio jednu greškicu koja mi je odnijela nekoliko bodova. No, bilo je to ipak dovoljno dobro za prvu nagradu. Bio sam presretan - kaže Petar.
Kako i ne bi bio, presretni su bili i roditelji, koji su tijekom očekivanja objave rezultata spuštali loptu i pripremali sina na potencijalno lošiji rezultat u odnosu na očekivanja. Naravno, da se ne obeshrabri u daljnjem radu. No, nije bilo potrebno.
Tata Nenad i mama Ljiljana sa sinom Petrom i kćerkom Ivanom
Izvanserijski talent
S istim se “problemom” bavio i Petrov mentor i prvi te zasad jedini učitelj, Mario Ričković, koji je pun hvale za svojeg pulena, za kojeg kaže da je izvanserijski glazbeni “materijal”.
- Kliknuli smo na ljudskoj razini, imamo prijateljski, a ne mentorski odnos. Iako mi profesori ponekad sebi pripisujemo velike zasluge, ne ovisi toliko o nama, sve ovisi o motivaciji i radu. Od svih učenika koje sam imao u karijeri, Petar je specifičan po konstanti, drugi su imali i imaju uspone i padove, kod njega je prisutan samo stalni napredak. On ne odmara, ne stoji na jednom nivou, stalno ide dalje. Radna mu je energija nevjerojatna. Po tome je sličan mojoj učenici Barbari Cvitanović iz Zagreba. Ona je studentica druge godine Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.
Uz mnoge prve nagrade sa raznih natjecanja, ona je dvije godine zaredom prošla na audiciji za solistički nastup s filharmonijom u Velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Kao najbolje plasirani kandidat na prijemnom ispitu jedina je studentica u povijesti kojoj je to uspjelo na prvoj godini. Ona i Petar već su svirali zajedno, ona ga je kao starija povukla i dodatno ga inspirirala. Petar je poseban po tome, jer jako je mali postotak djece koja sama požele svirati, primjerice klavir.
To obično bude želja roditelja. Djeca to ponekad sama požele ako im je klavir ili neki instrument ‘kućanski aparat’, jer dolaze iz glazbenih obitelji. Petar je poseban i po tome što je jedini koji nikad nije stao, nije se požalio, nikad mu ništa nije bilo teško, on nikad nije imao izgovor da nešto nije uvježbao ili da nije stigao - kaže profesor Ričković.
Pritom, Petar je odličan i perspektivan nogometaš, a službeno pripada u kategoriju darovite djece i taj mu je status službenim testiranjem potvrđen. Naravno, nije tu riječ samo o glazbi.
Da se u obitelji Žukina u Donjoj Stubici nešto čudno događa, svjedoči i to da je 14-godišnja Petrova sestra Ivana pretprošle godine pobijedila na nacionalnom natječaju “Moja prva knjiga”. U konkurenciji djece iz cijele Hrvatske, Ivana je osvojila prvu nagradu na osnovi koje joj je tiskana knjiga “Crvena raketa”.
Njezin spisateljski talent samo je dio priče jer je Ivana izrazito talentirana za crtanje i slikanje uz koje, kao i Petar uz glazbu, provodi veći dio slobodnog vremena. Ako je Petar vragolan koji trči sa satova klavira i solfeggia na nogomet i natrag, Ivana je puno povučenija umjetnička duša, koja uživa u osami. Igra se riječima, olovkama, bojama, kistovima... Nikog ne bi trebalo začuditi ako jednog dana obitelj Žukina bude imala jednog člana na glazbenoj, a drugog na likovnoj akademiji.
U pravilu, u sličnim storijama o iznimnim talentima i obiteljima iz kojih takvi dolaze, presudne uloge imaju prodorne majke. Dok je otac Nenad tipično muški i puno skeptičnije prilazio glazbenom talentu svojeg sina, sada prvaka, Ljiljana je otpočetka vrlo ozbiljno shvaćala i u skladu s tim vodila “priču”.
Skupi instrumenti
- Bilo je problema s financijama, poprilično smo se odricali da bismo Petru omogućili da ostvari i ‘materijalizira’ neizmjerni talent. Instrumenti su skupi, satovi također, i da nije bilo svesrdne pomoći profesora Ričkovića i njegove ljubavi prema glazbi, kao i sinovljeve tvrdoglavosti, ne znam kako bi sve to prošlo - kaže mama Ljiljana.
Da, od “kajganke” do ovog neslužbenog priznanja da je među najboljima na svjetu, Petar i obitelj prošli su trnovit put pun odricanja. No, to je već neka druga priča i “svakidašnja hrvatska jadikovka” o hrvatskoj “nižoj srednjoj klasi”. Samo jedna u nizu sličnih priča o ostvarenju ili odustajanju od snova. Sve ostalo je povijest. Možda je bolje reći - sve ostalo je budućnost. Sada je sve ponajprije na Petru te on jednog dana možda stvarno postane novi Ivo Pogorelić ili Maksim Mrvica... Petrov učitelj Mario Ričković u tom je smislu decidiran. Pojašnjavanjem takozvane “glazbene piramide”, zaključio je priču o Petru Žukini.
- Od stotinu djece u prvom razredu osnovne glazbene škole, ostane desetak najboljih u prvom razredu srednje glazbene škole. Nakon toga samo je jedno dijete koje je ‘materijal’ za muzičku akademiju. Po mojem skromnom mišljenju, upravo je Petar jedan od tih. Lakoća i prirodnost glavne su mu odlike, on to ne uči, on to ima u sebi. Ono što je tu također posebno jeste to što Donja Stubica nema tradiciju profesionalnog bavljenja klasičnom glazbom, nema glazbenu školu, nema pošteni klavir, nema koncertnu dvoranu - ističe prof. Ričković.