VLADIMIR PERLIN I DAVID SOYER

KARIZMATIČNI PROFESORI Djeci i studentima utjerali bi strah u kosti i naučili ih svirati

Auitor teksta Josip Novaković snimljen u kafiću Purgatorij 2015.
 Matea Petrovic / CROPIX / CROPIX
Karizmatični profesori violončela koji su mom sinu otkrivali tajnu glazbene umjetnosti

Neki profesori u stanju su ostaviti dojam. I to čine svojom karizmom, pameću, ali i provokativnim predavanjima ili zahtjevima. Kao tinejdžer imao sam takvog profesora iz likovne umjetnosti, a kasnije, na Medicinskom fakultetu, takav je bio profesor anatomije, Radomir Davidović koji se držao poput proroka i činio inače vjerojatno dosadna predavanja doista fascinantnima. Čini mi se da se u Europi od profesora očekuje da bude više zabavan nego u Sjedinjenim Državama. Tako je, uostalom, Slavoj Žižek i napravio sjajnu karijeru, upravo briljantnim predavanjima koja su obilovala iznenađenjima. Slušao sam i dojmio me se. I sam predajem, ali se bavim dubioznim područjem, kreativnim pisanjem. Naime, mnogi su uvjereni da se nikoga ne može naučiti pisanju. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje opće uvjerenje da se likovna ili glazbena umjetnost - mogu predavati.

I tako, u tom starom, etabliranom i, štoviše, uzvišenom polju glazbenih škola, lako je ne samo uočiti metodologiju, nego i karizmu, tradiciju mudrih autoriteta, gotovo pa neku vrstu svećenstva. Preko svog sina, koji se dugo i ozbiljno bavio violončelom, upoznao sam nekoliko izuzetnih profesora violončela, među kojima su bili i Valter Dešpalj u Zagrebu i poduzetna Dobrila Berković Magdalenić koja je organizirala muzički kamp “Uzmah”, na Hvaru. A baš tamo je, vjerojatno i zahvaljujući ljepoti samoga mjesta, jednoga ljeta došao i Vladimir Perlin, legendarni profesor iz Minska. Njegovi roditelji uspjeli su se izvući iz njemačke opsade Lenjingrada i doći do Minska, gdje se on rodio 1942. Možda su mu upravo ratne nedaće i neimaštine dale tu neobičnu čvrstinu.

Kad sam ga upoznao u Zagrebu, držao je za polaznike glazbene škole posebne satove. Djeca bi pred njim nešto kratko odsvirala i on bi odmah našao neki razlog da ih napadne. Tako je Perlin jednom dječaku prigovorio da violončelo drži odviše čvrsto, a gudalo premekano. I tada je zgrabio praznu limenku kole. Svi mišići i vilice su mu se stegli dok je šakom gnječio limenku. “Evo”, reče, “ovako moraš svirati. Treba vam velika snaga, ali samo da biste svirali nježno.” Zajapurio se od srdžbe i vikao kao da su čvršći potezi gudalom smrtni grijeh. Vidjelo se da je dječak prestravljen. Kad je došao na red moj sin, sa svojim tada još malim, dječjim violončelom, Perlin mu ga je uzeo iz ruku i sam zasvirao partitu koju je Joseph započeo. “S više autoriteta i melodioznije”, reče. Zadivio me. Taj je drveni instrument propjevao u njegovim rukama i svirao savršenom intonacijom, iako je geometrija razmaka tonova drugačija na malom nego na velikom violončelu. I usto je zapjevao. “To je glazba”, reče. “Ona mora pjevati. Sviraj izražajno, pokaži svoju osjećajnost, zapleši ako treba, ali pokaži svoju izražajnost.” Nakon toga je recitirao neku rusku poeziju, možda Puškina.

Kombinirao je vojničku disciplinu sa snagom poezije i filozofije. Bilo je jasno da misli kako je izvođenje glazbe totalna umjetnost u kojoj je sažeta povijest ljudske duhovnosti. Čuo sam anegdotu o tome kako je poučavao neko dijete da se boji boga, ne bi li mu pobuđena pobožnost pomogla da bolje svira violončelo. Zgrabio je dječaka, podigao ga i isturio van, kroz prozor nebodera na desetom katu.

Dječak je vrištao dok ga je ovaj drmao, držeći ga za gležnjeve, kao da otresa prostirku. Nakon toga ga je povukao unutra, u sobu. Tada mu je rekao da ponovo počne svirati, no nisam siguran je li dječak u tom trenu to bio u stanju.

Nastavio je dolaziti na Hvar svakoga ljeta. Držao je satove, plivao, jeo ribu i bio sportske građe, tako da nisam imao pojma da mu je bilo gotovo sedamdeset godina. Meni je izgledao kao da ima pedeset. Mnogi glazbenici koji sviraju klasiku dugo požive, možda zato što su savladali mudrosti harmonije, a možda i profesura čini dobro.

U Petrogradu je jedan drugi profesor violončela, u čuvenom glazbenom učilištu, na rijeci Fontanka, rekao mom sinu da bi morao raditi sklekove i trbušnjake. Glazba nije samo umjetnost, ona je i neka vrsta sporta. Za koji se mora biti snažan i izdržljiv. Jer nježan i pažljiv prema žicama instrumenta možeš biti jedino ako si uistinu snažan. Čini mi se da je i sam Perlin vjerovao u to, jer je bio sportski građen, kao i moj zagrebački prijatelj Veljko Glodić, pijanist, koji ima crni pojas u karateu i sa šezdeset godina svaki dan trči kao da je i dalje mladić.

Godine 2003. za svoj doprinos glazbenoj edukaciji Perlin je odlikovan Ordenom Francuske akademije, a snimili su o njemu i dva dokumentarna filma. U Minsku je pokrenuo glazbenu školu za mlade i imao brojne sljedbenike, tako da su neki Ukrajinci dolazili na Hvar samo zbog njega. Tako je na Hvar svoje dvije kćeri, od kojih je jedna svirala violinu, a druga violončelo, doveo i neki tip kojem se vidjelo da nema bar polovicu zuba. Tjerao ih je da sviraju na ulicama Splita i Hvara za turiste i prolaznike, tako da su si one same plaćale putovanja u Hrvatsku.

Moj sin uspio je kasnije upisati i Glazbeni program Itsaka Perlmana na Long Islandu, u New Yorku. Perlman je volio crno vino i kad bi malo popio, postajao bio vrlo veseo i duhovit. Vodio je na svojoj školi i komorni orkestar koji su činili mladi polaznici i prenosio im radost glazbe. Nadao sam se će to prenijeti i na Josepha. Tko zna, možda i jest. Kad je Joseph svirao na jednom recitalu s još nekom drugom djecom, Perlman se okrenuo i digao palčeve gore. Nisam nikad uspio s njim malo dulje porazgovarati.

Nakon toga smo Josepha upisali u predfakultetski program na Juilliardu, gdje ga je podučavao David Soyer, osnivač gudačkog kvarteta Guarnerri. Dopalo mu se što, eto, neki profesor podupire svog sina da studira violončelo. Većina njegovih studenata na toj razini bili su bogati Njujorčani ili djeca kineskih industrijalaca. Svakog vikenda dolazili smo u New York autom, iz srednje Pennsylvanije, gdje smo u to vrijeme živjeli, i obično bismo odsjedali kod Melvina Bukieta (pisca kojega sam također predstavio u ovoj seriji portreta) ili kod Davida Stromberga, profesora i prevodioca s ruskog i jidiša. Soyer je odmah predložio da se Joseph ošiša. “Ti ne sviraš violončelo da postaneš rock zvijezda, nego da postaneš ozbiljan muzičar”, rekao mu je. “Duga kosa ti samo smeta.” To je bila velika promjena za mog sina. Soyer je bio vrlo strog i oko intonacije i tempa. Nakon što je Joseph osvojio prvo mjesto na Saveznom natjecanju SAD-a, koje se održalo u Kentuckyju, u autu sam puštao snimku njegova nastupa s kompakt diska. “Ovo je izvrsno”, rekoh. “Dat ćemo to Davidu Soyeru.”

“Da se nisi usudio”, reče mi sin.

“Zašto ne?”

“Pa, zar ne čuješ? Na nekoliko sam mjesta promašio intonaciju i na početku drugog stavka sam na jednom mjestu trunku zakasnio.”

“Pa, što? Svirao si predivno. Bit će mu drago.”

“Ne znaš ti njega”, reče Joseph. “Molim te, nemoj mu dati tu snimku. Bit će mi neugodno.”

“Što ti ima biti neugodno, pa osvojio si državno natjecanje?” bio sam uporan. No, tada sam shvatio koliko je okrutan svijet onih koji izvode glazbu. Nema tu prava na grešku. Ja, dok pišem, mogu pogriješiti u svakoj rečenici i nakon toga se vratiti i to popraviti kad god hoću, a ako to ne napravim, onda će urednik. No, na koncertu nema ispravljanja grešaka.

Sin i ja voljeli smo ta naša putovanja u New York, iako nam se događalo da zaglavimo u prometu i pravo je čudo da na onim zaleđenim i snijegom zametenim cestama nismo nikad sletjeli u jarak. Vozio sam Josepha ravno u stan gospodina Soyera, u 77. ulicu, blizu Prirodoslovnog muzeja. David Soyer umro je dan nakon svog 87. rođendana, a predavao je do samog kraja života. Taj dan smo sin i ja vozili do Connecticuta, do kuće na jezeru u kojoj je živio moj prijatelj, pisac, Michael White. Htio sam da nam tamo Joseph nešto odsvira, no Joseph je rekao da neće. Naljutio sam se, podigao glas, no Joseph se rasplakao. “Ne mogu”, rekao je. “Upravo sam saznao da je profesor Soyer umro.”

“Zašto mi to nisi rekao?” upitao sam ga. Bio je to veliki šok mom sinu, bilo mu je to kao da je izgubio nekog svog muzičkog oca. Jer, i Soyer je učio od velikih violončelista, kao što su bili Leonard Rose i Pablo Casals. U glazbi je ta vrsta prenošenja znanja jako važna. Čak i kad nije, svi uvijek o tome govore kao da se radi o biblijskom nasljeđu. Kao da veliki učitelji posjeduju tajna znanja koja prenose svojim učenicima, pri čemu sve mora biti obavijeno velom misterije. Joseph i ja otišli smo do Juilliarda nekoliko dana prije pokopa gospodina Soyera i provezli se pored sinagoge u kojoj se kasnije održala pogrebna ceremonija. Bio je to kraj ere karizmatičnih Josephovih profesora. Jednog je imao kao dijete, a drugog netom prije nego što je upisao konzervatorij.

Danas, kad predajem studentima, neki put mi padne na pamet, pa čekaj, mogao bih ja predavati pisanje kao da predajem o glazbi. Možda bih koju rečenicu mogao zapjevati.

preveo Saša Drach

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. rujan 2022 05:52