Jednom kada karijerno zaglavi u bijelom svijetu, svaki pametniji nogometni talent u sebi prepozna malog Lassieja i vrati se kući. Romelu Lukaku - nakon samo jedne sezone u Chelseaju, na putu je natrag prema Interu - danas je svjetski frontman ove nogometne discipline, ali za našu priču važniji su Boško Šutalo i Toni Borevković. Dvojica stopera vraćaju se na maminu kuhinju, u Dinamo i Hajduk, jer ulaze u najbolje nogometne godine i žele se boriti za trofeje, a u Portugalu i Italiji su stagnirali. Njihov come back nama je okidač za kratku retrospektivu: tko su najvažniji povratnici u 1. HNL tijekom posljednjih tridesetak godina i zašto?
1. Robert Prosinečki
Kako ću se najlakše umiješati u europske aristokratske krugove? - pitao se sportski direktor "plavih" na Pantovčaku sredinom devedesetih i ispravno zaključio: tako što ću kupiti superstara. I Robert Prosinečki je u naponu snage, kao 28-godišnjak (doduše, već izmučen ozljedama) napustio Sevillu i osvanuo u Maksimiru. Transfer je zakotrljao lavinu euforije koja će ubrzo pomesti Celtic i MTK na putu prema skupinama Lige prvaka. Klubu koji se prethodnih 30-ak godina mučio s europskim kompleksom "Veliki Žuti" skinuo je okove s nogu i razigrao mu potencijale. Nije se zadržao predugo, tri sezone, ali sasvim dovoljno da osvoji tri naslova, jedan kup i preseli klub bliže eliti.
2. Aljoša Asanović i Igor Štimac
U ljeto 1994. godine Hajduk je u napadu na skupinu Lige prvaka vratio nekolicinu svojih igrača iz inozemstva. Asanović je stigao iz Montpelliera, nakon sedam francuskih sezona, a Štimac se oprostio od Cadiza nakon dvije godine. "Bijeli" su u prvom pokušaju preživjeli skupinu i odletjeli do četvrtfinala, gdje ih je dočekao prejaki Ajax, a u reprizi godinu dana kasnije Panathinaikos im je spustio rampu u kvalifikacijskom kolu. Trajali su kraće od Prosinečkog u plavom taboru, ali su prije novog izleta u inozemstvo Hajduku donijeli dvostruku krunu.
3. Zoran Vulić i Marko Mlinarić
Oni su bili rodonačelnici pokreta, nešto kao "founding fathers" HNL-a. Nakon pet sezona Mallorce i Nantesa, hajdukovac Vulić vratio se na Poljud kao igrač s imidžem zvijezde na zalasku, ali još uvijek dovoljno dobar kako bi pomogao "bijelima" u lovu na trofeje i mjesto u Ligi prvaka. U bijelom dresu stavio je "točku na i" svoje karijere onim golom u Kranjčevićevoj (svibanj 1994.) za šampionski naslov. Mlinarić je na povratku iz Francuske prvo pomogao podizanju Segeste, prije nego što su u Maksimiru shvatili da je i s 35 na leđima ponajbolji vezni igrač lige. 14 godina nakon titule u yu-ligi "Mlinka" je zaokružio opus kao prvak Hrvatske u svojem klubu.
4. Mislav Oršić
Kada bismo s priče oljuštili kore nostalgije i zažmirili pred zaslugama senatora koji su zidali temelje lige, Mislav Oršić izronio bi kao nesumnjivi pobjednik u konkurenciji povratnika. Nakon tri godine igranja na Dalekom istoku, on se na ulaz za poslugu ušuljao natrag u hrvatski nogomet i osvojio sve, uključujući i neke gradske fasade s kojih vas gledaju murali oslikani njemu u čast. Oršić je nakon četiri maksimirske sezone bogatiji za četiri naslova prvaka s Dinamom, zabio je već 78 golova za klub i spektakularnim predstavama protiv Tottenhama i Atalante, kao strijelac hat-trickova, ušao u navijačku legendu.
5. Davor Vugrinec
Najbolji strijelac u povijesti 1. HNL-a (146 golova) u domovinu se vratio nakon osam sezona u Turskoj i Italiji. Bio je navršio 30, i računao je na još poneku sezonu, onaj nonšalantni završni zamah kistom za kraj, prije nego što se posveti Bukovcu, Beciću i Kraljeviću. Ispalo je da je ušao u najplodnije razdoblje karijere, osvojio je pet trofeja s Dinamom i Rijekom, i nastavio podizati letvicu golgeterskog rekorda sa Zagrebom, Varaždinom i Slavenom Belupom.
6. Nenad Bjelica
S nagomilanim iskustvom iz španjolskih klubova (Albacete, Betis, Las Palmas) vratio se u Osijek i odmah ga lansirao u visine. Momčad iz Gradskog vrta zablistala je u europskoj konkurenciji, u Kupu Uefe eliminirala Bröndby i bečki Rapid te stigla na milimetar do prezimljavanja u Europi (poraz protiv praške Slavije). Na polusezoni je Osijek držao prvo mjesto u 1. HNL-u, ali zapaženim nastupima Bjelica se već vratio na radar skauta većih klubova. Misiju nije oplemenio trofejem, 2001. je otišao u Kaiserslautern.
7. Marko Livaja
Nakon deset godina turneje od Serie A do ruske Premier lige, od La Lige do grčke Super lige, zaželio se zavičaja i kućne atmosfere. Nakon jedne i pol povratničke sezone u Hajduku, jasno je da je povukao potez karijere. Upravo je osvojio svoj drugi trofej (prethodno uzeo grčku titulu s AEK-om 2018.) i pritom je već izjednačio golgeterski učinak iz atenskih dana (41 gol za "bijele"). Najuzbudljiviji dio povratničke priče krije se u činjenici da 28-godišnji strijelac svoje najbolje utakmice tek treba odigrati.
8. Bruno Petković
Na glasu kao ptica selica (promijenio sedam talijanskih klubova), Petković je došao u Dinamo svinuti gnijezdo, a četiri sezone kasnije je serijski šampion i (sada već bivši) reprezentativac. Napadač je u proteklih godinu dana izgubio status zbog velikih oscilacija u formi, ali je u plavom dresu skupio pristojan fond velikih predstava.
9. Domagoj Vida
Prije Boška Šutala, jedan je stoper mlad napustio Osijek u milijunskom transferu, ali samo kako bi se ubrzo vratio u Dinamo i krenuo ispočetka. Vidi je to lijepo pošlo za rukom, u Zagrebu je zacementirao dres reprezentativca i pronašao odskočnu dasku za velike transfere.
10. Ivan Bošnjak
Vlasnik "hajdučkog srca" i prvak s "bijelima" pa zatim povratnik u Dinamo, gdje je osvojio još jednu titulu i postao najboljim strijelcem lige.
