“Lutam sama ovim svijetom... Užitak i život odavno izbjegavam... Nemam s kime podijeliti sebe... Srodnu dušu nikad nisam otkrila...”, napisala je prije više od stotinu godina jedna nježna ženska ruka.
Napisala je to u sumrak, promatrajući travnjake ispred svoje vile na otoku Krfu, tugujući zbog smrti sina Rudolfa. Taj bol odvojio ju je od ljudi - nju koja ionako nikad nije uspjela posve se sroditi sa svojom okolinom.
Tužna pjesnikinja je Elizabeta Austrijska, prekrasna Sissi, austrijska carica i ugarsko-hrvatska kraljica, supruga cara i kralja Franje Josipa I. O njenom se životu mnogo toga pričalo: bila je prvi kraljevski celebrity, miljenica tadašnje Europe, a o tome koliko je i danas zanimljiva govori činjenica da je prije četiri godine na dražbi u Beču za milijun kuna prodan njen jahači šešir.
Puno se toga o njoj zna: o opsesiji kilogramima, neprestanom vježbanju, zaljubljenosti u svoje mlado lice i posramljenosti koju je osjećala kako je starila, o braku, četvero djece, putovanjima, katastrofalno lošem odnosu sa suprugovom majkom...
Krunidba
cara Franje I.
i Elizabete u Mađarskoj 1867. godine
Slučajna princeza
Politikom se nikad nije bavila, niti ju je ona zanimala, a svima je bila poznata samo po ljepoti i eleganciji. Njezin je kraj bio brz i okrutan - imala je 61 godinu kada ju je u šetnji Ženevskim jezerom zaustavio talijanski anarhist Luigi Lucheni, koji je planirao ubiti princa Filipa, vojvodu od Orleansa. Kako mu to nije pošlo za rukom, jer ovaj na kraju uopće nije doputovao u Ženevu, odlučio je usmrtiti prvog idućeg člana kraljevske obitelji koji dođe u grad. Nažalost, to je bila Sissi. Zario joj je oštru turpiju ravno u srce. Nesretna carica srušila se nakon nekoliko koraka, a umrla je dva sata kasnije. Pokopana u Carskoj kripti u Beču.
Rođena je 1837. godine u Münchenu kao najmlađe od četvero djece i djetinjstvo joj je bilo poprilično idilično. Njezin otac, vojvoda Maksimilijan Josip Bavarski i princeza Ludovika Bavarska nisu baš pretjerano marili za dvorski protokolu i odabrali su radije život u dvorcu na selu.
Upravo to odrastanje, u kojem je bila poprilično slobodna, stvorilo joj je kasnije probleme s dvorskom etiketom i stotinama nametnutih pravila. Do 16. godine života bila je poput svih drugih djevojaka njene dobi i staleža, no onda se sve preko noći promijenilo.
Te je godine Sofija Bavarska (majka cara Franje Josipa i sestra Sissine majke Ludovike Bavarske) počela tražiti idealnu družicu za svojeg sina i zaključila je da je najbolje da oženi neku plemkinju.
Organizirala je da upozna Helenu, Sissinu sestru, koja se u dobi od 23 godine činila kao pravi izbor za kraljicu. Trebali su se upoznati u austrijskom Bad Ischlu, a Helena je krenula na put. U pratnji joj je bila i njena mlađa sestra.
Usne poput jagoda
Nitko nije ni mogao očekivati da će se Franjo na prvi pogled zaljubiti u djevojku s “mekim, ljupkim očima”, koja je imala “usne poput jagoda”. Ne treba po strani staviti ni njenu bujnu, dugu kosu ni strukić čiji je opseg bio 51 centimetar.
Zaprosio ju je nakon svega pet dana, a ona je pristala. Vjenčali su se nakon devet mjeseci u bečkoj Augustinskoj crkvi.
Njihov brak bio je ujedinjenje dvoje nekompatibilnih ljudi - Franjo je bio strog i pedantan, nije slušao glazbu ni čitao knjige, a njegova mlada supruga je bila vrlo nekonvencionalna, voljela je poeziju, putovanja i životinje (posebno konje i pse). Dan njihova vjenčanja, koji je oboje usrećio, zapravo je bio kraj Sissinim danima slobode.
Carska obitelj na odmoru
Sramežljiva i introvertirana princeza bila je prisiljena prilagoditi se dvorskom protokolu Beča, što joj je bilo teško. Još je gora bila činjenica da joj se svekrva miješala u život: birala joj je dvorjanke, odabrala djeci imena bez da je pitala njihovu majku, nije mladoj kraljici dozvolila da ih doji niti da ih uopće odgaja...
U prvim je godinama braka ipak sve bilo dobro. Rodilo im se troje djece - Sofija, Gisela i Rudolf. Odgoj mališana je preuzela svekrva, a sve dodatno pogoršala činjenica da je Franjo Elizabeti posvećivao premalo vremena.
Sa samo tri godine umire njihova kći Sofija, a svekrva govori mladoj carici kako je to dokaz da je loša majka. Istovremeno Sissi doznaje da joj je muž nevjeran.
Dijagnosticirana joj je tuberkuloza, pa je otputovala u portugalsku Madeiru na liječenje. Uspjelo joj je oporaviti se, no tim putovanjem počinju njeni njeni bjegovi diljem Europe. Putovanja su joj, naravno, bila velika strast, no istovremeno je, gledajući nove krajolike, upoznajući nove ljude i kušajući novu hranu, pokušavala pobjeći od svega što ju je mučilo.
Bio je to, osim toga, odličan način da pobjegne od stroge etikete bečkog dvora, kao i muža s kojim, shvatila je, ima malo toga zajedničkog.
Prikaz okrutnog kraja života Sissi - imala je 61 godinu kada ju je u šetnji Ženevskim jezerom zaustavio talijanski anarhist Luigi Lucheni te joj zario oštru turpiju ravno u srce
Žena našeg vremena
Kao osoba bila je više žena našeg vremena, a ne svog. Njena opsesija bila je njega kose (prosječno je svakog dana trošila tri sata na brigu o njoj, a obično je učila jezike - ponajviše grčki, francuski, engleski i mađarski - dok su frizeri obavljali svoj posao), stalno je vježbala kako bi bila mršava i u određenim razdobljima gotovo ništa nije jela, jer se užasavala ideje da bude debela kao britanska Kraljica Viktorija.
Njena opsesija hranom bila je takva da su povjesničari utvrdili kako je bolovala od anoreksije. Svoj tanki struk dodatno je isticala posebnim korzetima iz Francuske, koje je dala ušivati u svoju odjeću.
Za razliku od mnogih žena njenog doba, nije bila pretjerana obožavateljica kozmetike i parfema, no njega kože joj je bila prava opsesija i neprestano je eksperimentirala raznim preparatima, koje su ljekarnici spremali posebno za nju.
Najvažniji ritual bilo joj je stavljane noćne maske za lice - pripremala se od jagoda, a kad ih nije bilo, onda su joj na lice preko noći stavljali sirovu teletinu. Općenito je bila opsjednuta svojim licem i, kako je starila, shvaćala je da je ljepota prolazna. Zbog toga je u 32. godini života zabranila da je fotografiraju, tako da ne postoje fotografije carice s borama i podbratkom.
Njen i Franjin odnos se, nakon dugog razdoblja hladnoće i minimalne komunikacije, ipak poboljšao 1867. godine, a godinu dana nakon rodilo im se i četvrto dijete, kći Marija Valerija, koja je na svijet došla u Budimpešti.
Sissi je tada konačno mogla biti prava majka, jer stare Sofije nije bilo u blizini, no izvori tog doba kažu da je pretjerivala i da je gušila dijete svojom prevelikom pažnjom.
No, taman kad se činilo kako je sve između nje i supruga postalo dobro, da se navikla na dvorske protokole i, uostalom, oslobodila neprestanih prigovora svekrve (Sofija je umrla 1872. godine) dogodila se tragedija. Prestolonasljednik Rudolf ubio je svoju 17-godišnju ljubavnicu Mariju Večeru i sebe. Car je potvrdio kako je riječ o samoubojstvu, no svašta se šuškalo kraljevskim dvorom tih dana - među ostalim, znalo se da je Rudolf ima liberalne stavove, družio se s naprednim novinarima i političarima, nije bio sklon savezu s Njemačkom...
Franjina ljubavnica
Taj događaj, koji bi neke parove samo čvršće povezao, bio je zadnji čavao u lijesu završene ljubavi. Carica je najprije pobjegla na Krf, a potom je putovala Europom. Tek povremeno bi došla u Švicarsku. Njezin suprug se za to vrijeme u Austriji družio sa svojom ljubavnicom, 23 godine mlađom bečkom glumicom Katharine Schratt.
Car Franjo sa svojom ljubavnicom, 23 godine mlađom bečkom glumicom Katharine Schratt
Sissi je to znala, no teško je reći je li joj bilo stalo. No, njemu je ona ipak bila važna. Kad su mu javili da je ubijena, bio je izrazito potresen. Nadživio ju je punih 18 godina, što je i previše vremena za promišljanje o nesretnom životu žene koju je volio.