Blaženka Kučinac oblikovala je stambeno lice socijalizma kroz dječje sobe Pipi, dnevne sobe Miss Šarm, stolice Skakavac, sjedeće garniture Teenager.
Za namještajem iz serije Osijek, kako nam kaže, bila je najveća potražnja, vjeruje da ga je imalo praktički svako deseto domaćinstvo, da je prodan u dva milijuna primjeraka.
Negdje je, doduše, napisan manji broj, no ova dizajnerica tumači: “Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću tvrditi brojku, no dok sam bila mlada, išla sam računati koliko bih zaradila da sam taj namještaj projektirala negdje drugdje, na postotak.
Zaradila bih toliko da ne bih morala do kraja života više raditi. No mi smo radili za kolektiv, ne na postotak.” A kakav je, neovisno o zaradi, bio osjećaj da toliko ljudi živi uz komade namještaja koje je projektirala? “Uistinu sjajan.” Serija Osijek, inače, izvozila se i u Englesku, Švicarsku i bivši SSSR.
U Muzeju za umjetnost i obrt ovih se dana otvorila izložba koja se bavi dizajnom namještaja od sredine četrdesetih pa do devedesetih godina. Na izložbi kustosice Vanje Brdar Mustapić ima više imena, no jedno se učestalo spominje - ime Blaženke Kučinac, nepoznato široj publici.
Ovu smo dizajnericu posjetili u njezinoj kući iznad zagrebačke Kustošije, svoju kreativnost sada kada je u penziji primjenjuje u uređenju vrta. Živi sa suprugom Adamom, koji je također dizajner namještaja kao i ona.
Znali su ponekad i surađivati, primjerice na uređenju interijera Titove vile kod Šarengrada. Davno je to bilo, kažu oboje, pa se ne mogu svega sjetiti. On misli da je većinom za namještaj korišten ariš, ona vjeruje da je bio drugi materijal.
No kako dalje kaže naša sugovornica: “Tito nije imao neke posebne zahtjeve, nismo se upoznali, već je sve išlo preko njegovih suradnika. Sjećam se da sam danima razmišljala o uzorcima koje ću koristiti i da su se neki od njih temeljili na narodnim motivima.
Moj muž, inače, tvrdi da je on više sudjelovao na projektu Titove rezidencije od mene, no nisam baš sigurna u to. Evo nam teme za bračnu raspravu. Složit ćemo se, u svakom slučaju, da smo oboje bili ondje”, govori naša sugovornica i uz smijeh nastavlja: “Kasnije su osječku tvornicu u kojoj sam radila angažirali i za renovaciju.
U svakom slučaju, ostalo mi je u sjećanju i da sam se gotovo napila u vinskom podrumu nakon iskušavanja svih vina koja imaju. A uokolo su posvuda bili vinogradi.”
'To ti nije za djevojke'
U kući iznad Kustošije koriste kuhinjski stol i par hoklica koje je projektirala Blaženka Kučinac. Jedan je kredenac koji je nastao šezdesetih godina još u upotrebi kod njihove kćeri: “To je bio namještaj koji smo napravili baš za svoj stan.
Bio je sačinjen od svega tri kuhinjska elementa, jedan je viseći, a dva su donja, od kojih je jedan s pomičnim vratima. Kći je izbacila gornji dio, nisu joj se svidjela plava staklena vrata s bijelim zvijezdama koje sam projektirala, a ostalo i danas koristi.”
A kako je započela njezina dizajnerska priča? “Mislim da sam stvorena da se bavim ovim poslom. Rođena sam u Sloveniji u mjestu kod Rogaške Slatine, Zagaj pod Bočem, 1937. godine.
U mlađim danima nisam imala ni pojma da postoji Škola za primijenjenu umjetnosti i dizajn. Zahvaljujući tetku došla sam u Zagreb, gdje sam odlučila u školu ići sa sestričnom. Nakon položenog prijemnog u Primijenjenoj profesori su odlučivali tko će se gdje upisati, na koji odjel. Meni su predvidjeli da idem na grafiku, a ja sam zapela da hoću na arhitekturu.
Rekli su da to nije odjel za djevojke. No ja sam se na početku školske godine uspjela zamijeniti s kolegom. Na arhitekturi se moralo raditi u radionici, stolariji, tokariji.
Četvero nas je bilo na tom odjelu i u radionici sam bila bolja majstorica od dečki. Napravila sam, primjerice, pisaći stol koji je nastavnik stavio u kancelariju i hvalio se da je to napravila jedna djevojka.”
Teška su, kaže, bila poslijeratna vremena, namučila se, znala je i gladovati, no ustrajala je. U školi je upoznala i svojeg muža, bilo joj je 16 godina. Iako su se zajedno školovali, kasnije se u karijeri Adam Kučinac više bavio poslovima rukovođenja, iako je i sam projektirao.
A ovako dizajnerica opisuje njihovo poznanstvo: “Kad došla u Zagreb, u početku nisam znala hrvatski, niti sam znala koliko su dečki napasni, nisam ih se znala rješavati. Adam je uvijek bio pristojan, nije bio nasrtljiv, čuvao me i to mi se svidjelo. Kasnije smo radili zajedno i u Osijeku pa smo znali provoditi i po 24 sata zajedno.”
Opusom Blaženke Kučinac bavile su se Maša Poljanec i Maja Kolar u sklopu istraživačkog projekta “Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930.-1980.” pokazanog u Galeriji HDD, a potom i na internetu. U sklopu projekta uspjele su pronaći i više intervjua koje su Blaženka i Adam Kučinac dali onodobnom tisku.
A upravo je zahvaljujući njihovu trudu, kaže naša sugovornica, njezin opus uvršten u međunarodnu knjigu “MoMoWo: 100 works in 100 years: European women in architecture and design: 1918-2018”, uz bok imenima kao što su Zaha Hadid ili Charlotte Perriand. Svaka od znamenitih žena predstavlja jednu godinu, a Kučinac je, s dječjom sobom Pipi, predstavnica 1972. godine.
Nakon škole prvo se zaposlila u jednoj zagrebačkoj tvornici na poziciji industrijskog estetičara, kako je bio naziv ovog zanimanja. Bio je to njezin prvi posao nakon završene škole. “Počela sam prvo raditi u tvornici koja je bila na Pilama. Jadna mala, još nisam pravo znala ni kako se zovem i već sam počela raditi. Dobivala sam mnoge zadatke, bili smo dobro društvo, znali smo često zajedno slaviti.
” No, kako kaže, odselila je iz Zagreba u Osijek za tadašnjim dečkom, današnjim mužem, koji je već radio u tom gradu. U tvornici namještaja Mobilia - Ivo Marinković u Osijeku provela je većinu svog radnog vijeka kao glavna projektantica na Odjelu za oblikovanje, gdje projektira i nadgleda razvoj serijske proizvodnje raznih elemenata i sustava za opremu interijera.
“Otišla sam u Slavoniju, gdje nikoga nisam poznavala osim Adama, iako sam u Zagrebu već pustila korijene i razmišljala da se javim na natječaj za Exportdrvo. Nisam prije razmišljala o braku, Adam me zaprosio. Moja mi je sestrična rekla da nemam što razmišljati, da je Adam zgodan i dobar, a da ja više i nisam tako mlada. I eto, u braku smo već toliko godina.
” Vijesti su brzo putovale, pa ju je, kaže, pozvao njezin nadređeni, tehnički direktor u Zagrebu, i rekao joj da je čuo da se udaje i da ih u Osijeku čeka stan. Djevojačkog prezimena Staroveški, nakon udaje počela je raditi pod muževim prezimenom.
Jedina žena u delegaciji
Dalje je razvijala karijeru pa je pobijedila na natječaju za razvoj programa namještaja za SSSR. Projekt je predstavila na manifestaciji u Kijevu pod nazivom “Jugoslavenska roba namijenjena širokoj potrošnji”. No, kako kaže, kada je započeo sam proces proizvodnje, puno se živcirala: “Sve se otezalo, predradnici ništa nisu dobro pripremili, imala sam s njima problema, činilo im se lako, no nije bilo.
Tada sam se i razboljela. No nikako nisam željela ići na bolovanje jer sam željela ići na put u Kijev, a znala sam da me neće poslati ako sam bolesna.” Bila je, kao i uvijek, jedina žena na putu, kako u Parizu godinu dana ranije tako tada u Kijevu: “Iz Kijeva smo išli u posjet Moskvi, gdje smo jedva našli hotel, no s jednom dvokrevetnom sobom, kolega i ja.
Prvo nisam željela uopće pristati, no recepcionarka je rekla da je ona tamo čitavu noć pa da joj se obratim ako bude problema. Nije ih bilo. Kolega je izašao dok sam se presvlačila i ušla u krevet. Ujutro mi je samo rekao da sam bila otkrivena, no nije me se usudio pokriti da nešto krivo ne pomislim.”
U Kijevu joj je, sjeća se, jednu kavu platio i Arsen Dedić: “Nastupila je tamo pjevačka elita, bili su Arsen Dedić, Đorđe Marjanović i mnogi drugi. Svi smo se družili zajedno. Bili smo dvadesetak dana. I bilo smo ponosni što smo bili iz Jugoslavije. No nakon što smo se vratili u Zagreb, ja sam se srušila i razboljela na dulje vrijeme, bila sam na bolovanju godinu dana.”
Po povratku s bolovanja nastavlja ondje gdje je stala, šefovi su imali puno povjerenje u nju. Nakon bolovanja nastaje i jedan od njezinih najprepoznatljivijih projekata, dječji namještaj Pipi koji prati odrastanje djeteta od kolijevke pa do tinejdžerskih dana. Prodavao se i pojedinačno i u garniturama: “Mnoge svoje nacrte čuvam. Imala sam i maketu za ovaj namještaj, nažalost, izgubila se.
No zapravo je bilo zamišljeno poput Lego kocki. Bilo je to, u svakom slučaju, jednostavno rješenje, ideja je bila da se koristi što manje elemenata. Kolijevka se mogla premontirati i od nje bi se dobio stolić, stol je imao posebno izbušene rupe pa je ploča mogla biti montirana horizontalno, koso ili vertikalno, krevet se mogao postaviti na ormar i pritom nije trebalo ništa šarafiti, duljina kreveta mogla je varirati od 150 do 200 centimetara.
Poleđina je bila zelena i mogla je služiti kao školska ploča. Pisaći stol mogao se podešavati na četiri visine, stolica na tri. Takav je namještaj mogao stati na metar i pol kvadrata stana i nije morao biti uza zid, već bilo gdje usred prostorije.” Za namještaj Pipi, koji se serijski proizvodio u pogonu u Novom Marofu, dobila je i priznanje na međunarodnom Beogradskom sajmu namještaja.
Pitamo ju tko je dao ime namještaju Pipi, kaže da ga je ona osmislila: “Podsjetio me ovaj namještaj po svojoj koncepciji na Pipi Dugu Čarapu, vragolanku koja se posvuda stalno kretala. I logotip sam radila sama.
” A ormar koji je imao obojenu zelenu poleđinu poput školske ploče inspiriran je njihovom kćeri, koja im je u jednom trenu pošarala sve tapete, “ploča je zato bila tu da bi dijete imalo gdje šarati”, kaže. Blaženka Kučinac osmislila je i nekoliko većih figura paukova i muha koje je postavila po stanu; kad su tek nastali, priča, znala je plašiti i susjede s njima. A stan u kojemu je živjela tročlana obitelj bio je zanimljivo osmišljen: “Svi su zidovi bili bijeli, a stropovi su bili u bojama.
Proizvod od ostataka materijala
Kada je do nas došao tadašnji šef osječke neurologije, za kojeg smo osmišljavali interijer, bio je oduševljen”. Blaženka Kučinac stručnjakinja je za projektiranje stolica te iza sebe ima veći broj proizvedenih komada kao što su Zebra, Skakavac, Fotelja 49, A-1, T, i druge. Demontažni reklamni stolić koji se pakirao u kutiju, za tvornicu Ivo Marinković, također je njezin dizajn, kao i sjedeća garnitura Teenager iz 1968. godine.
Zašto taj naziv, bila je namijenjena tinejdžerima? “Ovom namještaju nisam ja dala ime, već šef u firmi, imao je smisla za to. No napravljeno je od ostataka visokofrekventnih otpresaka za stolice Borovo jer se otpreske nije željelo baciti, već ih se željelo iskoristi.”
Blažena Kučinac ime je koje, dakle, stoji iza važnih primjeraka namještaja. Tek se nekoliko posljednjih godina otkrivaju imena koja su stajala iza nekih od najljepših primjera dizajna u doba socijalizma - od radnica Jugokeramike koje su osvajale važne međunarodne nagrade, a čijim se “rojžicama” divio i Tito, preko dizajnera koji su oblikovali lice Rade Končara, do Marije Kalentić, koja je radila etikete kozmetike Neva i sl.
Važnost dizajna namještaja u doba poslije Drugog svjetskog rata bila je prepoznata, uostalom, Hruščov i Nixon vodili su i tzv. kuhinjsku debatu u doba Hladnog rata upravo oko tog pitanja. Važnosti dizajna pažnju je u tom kontekstu pridavao i Tito.
No dizajn u to doba u Jugoslaviji nije bio potpisivan imenima autora koji su oblikovali pojedine predmete, već se potpisivao kao rad kolektiva.
Blaženka Kučinac novo je otkriće imena koje trebamo upoznati.