- Probudila me vika nekog mladića. Pod mojim nogama je već bila voda. Skočim, navučem nekako hlače, a voda do koljena. Stanem na stolicu, dohvatim kaput, mučim se da ga obučem, a kroz prikliještena vrata kulja voda i penje mi se prema prsima. Vičem ‘susjede!‘. Sam sam, htio bih s nekim živim podijeliti svoju sudbinu, ovo još malo života, jer voda već raste izvan okvira prozora. Kasno mi je da izvučem bilo što iz ormara, kasno mi je da izletim van, nešto novca imam u tom ormaru, ali kvragu i novac. Gledam da se sam izvučem iz akvarija, naprežem svu snagu da dohvatim drvenu prečku na prozoru. Naslonjen na prozor vičem, oko mene mrkli mrak i voda šumi - ispričao je tada umirovljenik Matija Muhar kako je na adresi Višegradska 11 doživio najdramatičniju noć u svom životu, kada je Sava 1964. godine poplavila Zagreb.
U noći s 25. na 26. listopada 1964. godine grad je pogodila najveća prirodna katastrofa u njegovoj novijoj povijesti. Prva izlijevanja Save zabilježena su kasno u nedjelju, a već sutradan grad je bio poplavljen. Nasipi su prvo popustili na području Podsuseda (sa samoborske strane) i kod Jankomirskog mosta, aktivirale su se i podzemne vode, a zatim je uz rast vode došlo do pucanja nasipa kod Veslačke ulice između cestovnog i željezničkog mosta i prelijevanja nasipa između cestovnog mosta i ušća potoka Črnomerca, otkuda se voda prelila po cijelom području Trešnjevke.
Razgovarali smo sa Željkom Gulijom, tada 20-godišnjakom, koji je te noći od sigurne smrti spasio tročlanu obitelj Matije Muhara - njega, suprugu i sina. O njegovom pothvatu postoji tek kratka crtica koja je objavljena u tadašnjem Vjesniku. Sada nam je,58 godina kasnije, ispričao cijelu priču.
Danima prije je padala kiša, ali ta nedjeljna večer bila je vedra. Željko se oko 23 sata vratio s plesa. Već tada je susjedstvo bilo pod laganom uzbunom.
- Mama i ja smo slušali radio kad je tetak pokucao na prozor i rekao nam da ne zaspimo ako budemo morali napustiti kuću. Naša kuća bila je četiri kilometra od Save. Odjednom je nastala buka na cesti i krenuo sam vidjeti što se događa. Išao sam iz Višegradske prema tvornici Šimecki. Dosta ljudi je bilo vani. U trenu je prema nama krenuo val vode. Zalio mi je cipele. Vidio sam da dolazi drugi val, potrčao sam doma i vikao svojima ‘bježite van iz kuće‘, prisjeća se.
Stan njegove obitelji bio je u visokom prizemlju pa su on, mama, tetak Franjo Balenović, tetka Štefica i njihova trogodišnja kći Jadranka otišli na kat kuće u dvorištu.
- Preko šupe sam vidio u susjednoj kući gospođu Muhar i njezina slijepog sina Dragana. Sjedili su za stolom na kojem je svijetlila svijeća.
Željko im je vikao da otvore prozore i izađu van, ali nisu ga čuli.
Kad je vidio da su u iznimnoj opasnosti, oko pasa si je opasao štrik i ljestve bacio u njihov prozor. Pomagao mu je tetak Franjo.
- Čujem gospođu kako viče ‘Željko, spasi Dragana!‘. To su bile sekunde, nisam uopće razmišljao. Dobacio sam joj samo ‘nemojmo sad pregovarat‘. Dragan se teško snalazio jer je slijep. Dva metra visoka voda je polako prodirala kroz vrata, prisjeća se Željko dramatičnih trenutaka kao da je bilo jučer.
Nakon što su žena i njezin sin bili na sigurnom, Željko je iz mraka začuo očajničku molbu: "Spasi i mene".
Tada je vidio susjeda Matiju koji se grčevito držao za nešto i samo mu je glava bila iznad vode.
- Voda je mljela kao centrifuga. Rekao sam mu da se uhvati za vrata, ali nije uspio. Uhvatio sam ga za kaput i izvukao na krov. Voda je tada krenula i na prvi kat. Svi smo se popeli na tavan i na krov, govori Željko.
Voda je stala tek na visini štednjaka na prvom katu.
-Prizor me podsjetio na sudnji dan. Sve iz dvorišta je bilo potrgano, kao da se samljelo u vešmašini. Svuda oko nas bio je mrkli mrak, ljudi su se dovikivali s krovova.
Prva linija obrane centra Zagreba bila je povučena na Savskoj, kod Koturaške, ispod željezničkog nasipa, nadvožnjaka i pruge. Tamo je bio podignut zečji nasip. Nasip je bio podignut i iznad potonulog podvožnjaka u Miramarskoj, drugi kod nadvožnjaka u Ozaljskoj. Voda u Kranjčevićevoj dosezala je visinu prometnih znakova, a Nehajska i sve ulice oko Trešnjevačke tržnice bile su pod vodom.
Vodostaj Save je tog 26. listopada u 8 sati ujutro iznosio + 514 centimetara, što je bilo za gotovo pola metra više od do tada najviše izmjerene vode tijekom također velike poplave 1933. godine, kada je iznosio + 470 centimetara. Prema procjenama, te 1964. godine u sekundi je protjecalo Savom 4400 m3 vode, dok je dotadašnji proračun kao maksimalni protok uzimao 3200 m3 vode. Vodeno "more" koje je tom prilikom nastalo bilo je dugačko 14 kilometara, a na njegovu najširem mjestu (točno oko središta Trešnjevke) bilo je široko 4 kilometra.
Kuća do Željka bila je prizemnica, a bračni par u njoj je poginuo. Pogriješili su jer su se zatvorili unutra, vjerojatno se nadajući da će vrata i zidovi zaustaviti vodu. A ona se probijala kao da su od papira. Tek trećeg dana od poplavne noći, kad se voda povukla, izvukli su ih mrtve iz stana na užas njihova sina koji ih je došao tražiti.
Drugi bračni par za koji Željko zna da su poginuli na nesreću se odlučio vratiti u kuću po nešto. Nakon toga više nisu uspjeli izaći.
Kad se razdanilo nakon te prve noći, do okupljenih po tavanima došao je prvi gumeni čamac.
- Oko nas je bilo toliko vode da mi se činilo kao da sam na pustom otoku. Zamislite koliko je voda bila visoko kad sam čuo oficira da vozaču govori ‘pazi da veslom ne razbiješ uličnu rasvjetu.
Napravili su popis i oko 11 sati došao je drugi čamac, koji je Željku i njegovima na krov bacio vrući kruh. Nakon toga su vojnici pokupili žene i djecu, a muškarce dva sata kasnije.
- Dok smo čekali, susjed Svrtila me pitao znam li nekoga tko dobro roni jer ima fino vino u podrumu, priča Željko, koji je idućih dana bio na Trnju kod tadašnje djevojke, a danas supruge.
Prizor koji ga je dočekao pri povratku u kuću bio je šokantan.
- Hrpa mulja je bila svuda, a od moje gitare na zidu ostale su samo žice koje su visjele. Zanimljivo, ostao je netaknut sat na zidu koji je tata mami kupio za vjenčani dar, na vrhu toga i njihovi vjenčani prsteni. Sva naša ostala imovina bila je uništena, namještaj samljeven.
Od odjeće su imali samo ono u čemu ih je poplava zatekla.
- Sjećam se da sam prije poplave nabavio štof za odijelo. Našao sam ga u tom mulju i odnio ga u čistionu u nadi da će mi ga uspjeti spasiti. Djelatnik me pogledao i rekao: ‘Ako imaš sto dinara, metni na vrh pa će možda netko uzeti s poda‘, prisjeća se Željko, koji je u tih nekoliko nesretnih sati s majkom postao beskućnik.
Imali su sreću u nesreći pa je majčino poduzeće Orbis štamparija pokazalo veliko srce. Željku i majci ustupili su kancelariju s kupaonicom i WC-om na Zrinjevcu, gdje su proveli dvije godine. Dobili su i 300.000 dinara da si mogu kupiti najosnovnije stvari za život.
Većina kuća u njihovoj ulici bila je predviđena za rušenje i oni se tamo više nisu vraćali. U međuvremenu je mama dobila kredit i kupila stan u Zapruđu, a Željko je otišao u vojsku.
U tri najdramatičnija dana u gradu poginulo je 17 ljudi, a 172 ih je ozlijeđeno. Uništeno je više od 10 tisuća stanova, 3000 zgrada i stotinjak poduzeća. Iznos materijalne štete bio je veći od 100 milijardi tadašnjih dinara.