SELMA TERLEVIĆ

‘Nazvao me šef. Vozila sam, poziv je bio neugodan. Stala sam i počela nekontrolirano plakati. Bilo je strašno‘

Donosimo tri potresne ispovijesti tri hrabre žene koje su odlučile skinuti stigmu s duševnih bolesti. Ovo je priča broj jedan...

Kad mi je ginekologinja na pregledu rekla: "Ne možete toliko raditi, Selma", pomislila sam: tko će ako neću ja?! Pitala me želim li da moj sin i dalje ima majku. To me baš prodrmalo. Sve znamo i sami, ali uvijek ima taj moment koji nas trgne. Rekla je to dovoljno snažno, potresno i istinito, bez uvijanja. To je trenutak kad sam osvijestila ono što sam znala, ali potiskivala. Pregorjela sam, doživjela burnout. Nisam marila dotad, ali tijelo mi je vrištalo. Preboljela sam tešku upalu pluća, jedva disala, dijagnosticiran mi je predstadij karcinoma vrata maternice. A nisam znala kako stati.

Radila sam kao glavna urednica ženskog časopisa, što je bio posao koji sam uvijek željela raditi. Na to sam mjesto došla mlada, u punom naponu snage, jaka kao konj, kad ne shvatiš kad se nešto loše događa s tobom. Mentalno sve savladavamo, osobito mi žene, samohrani sam roditelj, što me dodatno guralo naprijed. Ljudi su mi tijekom tih šest godina govorili da neću sve moći sama, jer na svojem sam mjestu obavljala puno zadataka, redakcija je bila mala. Čak i kad sam oboljela, još uvijek to nisam shvaćala dovoljno ozbiljno jer sam - imala posla. Cijelo vrijeme mi je u glavi bila misao: ako ja odem na bolovanje, tko će raditi? Nisam spavala, budila bih se u tri sata noću, bilo je to strašno.

Ležala bih u krevetu budna, mozak je bio sasvim progoren, u njemu se množe valovi misli, lijepe se jedna na drugu. Počne oko posla, nešto mi zazvoni u trbuhu, deadline ili nešto, i na tu se misao, neovisno o otporu u mojoj glavi da o tome mislim, samo nadovezuje.

Aha, jedan suradnik, drugi suradnik, šef, situacija od jučer, od prekjučer... i to bi otišlo u beskonačan film nezaustavljivih misli. Baš jako grozno, kad osjećaš da goriš iznutra. Vrlo čudno, baš tjelesno teško stanje. A sve krene od psihe, emocija i manifestira se fizički, toliko je to zapetljano da se ne može otpetljati, iako to jako želiš. Nakon neprospavane noći ujutro sam uredno odlazila na posao i rasturala ga. Sve je bilo odlično, snimanja sve bolja, sumanuto.

Da nisam rekla kako nisam spavala, nitko to sam ne bi primijetio. Uglavnom, ne znam kako se sve to popali u mozgu, adrenalin je stalni, cijelo vrijeme tijelo držimo u napetom stanju borbe, zato se i kvari. Hard core borbe. Bila sam društveni cvjetić, išla s eventa na event, nikakva se promjena na van nije vidjela. Kad danas vidim što sam tada objavljivala na društvenim mrežama, iz ove perspektive uočavam urlike upomoć! Jedna je slika, nekoliko dana prije bolovanja, bila zgodna žena, model, s čašom martinija u ruci, tužnog pogleda sjedi na luftmadracu.

Izgleda sva izmoždena, kao "I need my medicine" i još sam na to stavila smajlić. Ispod svi lajkaju jer je slika atraktivna, ljudi ne kuže da ja zaista želim biti ta osoba, ležati na luftiću i ništa ne raditi. Nosimo masku da smo strašno snažni, to je identitet s kojim se poistovjetimo; ako to izgubimo, valjda ćemo nestati. Tada sam trebala veliku potvrdu okoline, a bila sam uvjerena da sam iznad toga. Danas to vidim i osjećam jer uza svu tu vježbu, psihološko jačanje i otpornost sam na potpuno drugoj strani te skale. Taj osjećaj razlike između imanja i nemanja samopouzdanja osjeti se gotovo pa fizički.

U medijima je vrlo teško, veliki smo oportunisti, sami sebi trebamo lupiti šamar i zaustaviti to. Nije dovoljan godišnji - kad osjetiš da si gotov, treba podvući crtu, otići na dulje bolovanje i sabrati se. Pogledati gdje si, što si napravio tijelu, odraditi mentalni sken, a za to treba vrijeme.

Kad je puklo? Isuse, kad se toga sjetim. Šef me nazvao dok sam vozila autocestom, poziv je bio vrlo neugodan. Kad je završio, počela sam nekontrolirano plakati, zaustavila se sa strane... Bilo je to strašno, miks bijesa, nemoći, jada, tuge, nepravde... Nisam se mogla pomaknuti od snage tog osjećaja. Trebalo je smoći hrabrosti otići na bolovanje. Tresla sam se već od same ideje da ću šefovima morati poslati mail da odlazim dva mjeseca na bolovanje jer moram ponovno naučiti spavati jer inače... Samopouzdanje sasvim padne, polomljen si. Na bolovanju se ništa nije promijenilo, štoviše, došli su napadaji panike, tjeskobe; kad sam prvi put dobila napad, mislila sam da je to kraj.

Da imam moždani i srčani udar istovremeno. Jedino što sam znala jest da mi nije dobro i da me čeka operacija onoga što ima sve opasnosti od razvijanja karcinoma. Ali se ne možeš isključiti od posla, do jedne mjere možeš, ali nema tko raditi i od tebe se očekuje da se vratiš i nastaviš po starom. Razlika između mene tada i mene danas u tome je da kad danas ugasim kompjutor, a radim u velikoj medijskoj kući, nema te sile koja bi me natjerala da ga ponovno upalim, da pogledam mail, nema poziva poslije 17 sati, nema poziva s posla dok sam na godišnjem. Ne dam, jer sve to onda nema kraja i ponovno sam na istom.

Kako sam uspjela doći do takvog stanja svijesti? Nimalo lako. Bila je to izuzetno teška godina. Burnout, potom otkaz mjesec dana po povratku s bolovanja pa moja prijetnja tužbom i ostanak na poslu u takvoj atmosferi, pa teška operacija pa ponovo bolovanje...

Kad sam se točno izliječila, ni sama ne znam, ali i dalje se liječim. Nakon burnouta neminovno, vjerujem da je tako kod većine, dolazi do depresije, klinički mi je dijagnosticirana tada. Sama nisam znala da sam depresivna, bliski ljudi su to primijetili. Sam svoju depresiju ne vidiš, to što si malo lošije volje je opravdano, što si malo slabiji... Ne doživljavamo se da smo drugačiji.

Da, depresija je vrlo podmukla. Samo toneš, a nisi toga svjestan, jako nezgodna bolest. Počela sam terapiju antidepresivima ali kako sam postala bolje nakon mjesec-dva, zbog djelovanja lijeka sam zaključila da mi više ne trebaju i sama sam prekinula proces odjednom. Taj pad bio je strašan, utonula sam u još dublju depresiju, a onda sam morala ponovno ući u terapiju lijekovima, da bih se mogla postupno skidati, što je ključno, a ne naglo! Poslije bih uzela nešto zbog napadaja panike.

Na koncu sam ipak dala otkaz pa radila kao slobodnjak. U međuvremenu sam ušla u svoju rutinu discipline - meditacija, hodanje svako jutro, psihoterapija, na koju idem i danas. Ništa nisam otkrila intuitivno, nego sam čitala i saznavala, primjenjivala. Jedna mi je knjiga osobito pomogla "10% sretniji" napisao ju je Dan Harris, voditelj velike američke TV kuće, koji je usred prijenosa uživo dobio jak napadaj panike, doživio burnout i uspio se izvući.

Kad je mogao on, mogu i ja, mislila sam. U knjizi je pitanje jeste li probali provesti minutu bez bilo kakvih misli u glavi? Blokirati ih? Ne možeš kad si takav nabrijan, polomljen... Bio mi je veliki izazov uspjeti to. Počela sam učiti, prakticirati meditaciju, ali vođenu online. Pojam meditacije toliko je isprostituiran na internetu da je to žalosno. Meditacija je samo vježba za mozak: kad krene panika, deadline i kad shvatim da mi se ubrzava vlak misli, meditacija daje snagu mozgu da to prepozna i zaustavi. Da se sjetim udahnuti i izdahnuti.

image

Selma Terlević

Vedran Peteh/Cropix

Meditacija je kao teretana za mozak. Godinama, bez iznimke, odmah po buđenju stavljala sam slušalice i imala vođenu meditaciju. Nije bilo toga što bi mi bilo preče, i to je snažna, snažna stvar za mozak. Danas vidim razliku u svom mozgu, kako reagiram na misli, na lupanje srca, na onaj osjećaj udarca u želucu. Meditacija pomaže čovjeku da dođe do tog stanja, vrlo je jednostavna stvar, nije kao da ideš u Brazil piti napitak sa šamanom. Hodanje je druga terapija, hodam sa psom. Hodanje je jedini čovjekov prirodni alat za održanje balansa, svih tih energija u tijelu.

Najprirodniji način, bez opterećenja za kosti, za zglobove. Pritom ne mislim na hodanje kilometrima, jer ritam života danas to ne dopušta, ali redovno, pa svejedno koliko, hodati. I to sam, kao i meditaciju, radila pobožno. Ranije sam bila sasvim začahurena, nije mi bilo jasno kako sam se uopće dovela do toga kao pametna, svjetska ženska, kakvom se smatram. Bio mi je to potpuni apsurd, što sam propustila, gdje to nisam gledala?

Također, u našoj si branši nakalemimo tonu ljudi na vrat, a nakon užasnog iskustva počela sam slušati tijelo, gdje se i s kim nisam osjećala ugodno, reducirala sam dok se nisam riješila te količine. Počela sam se i bolje hraniti, pritom ne mislim da sam kuhala čušpajze, nego na vrijeme kad jedem i koliko. Jela sam češće i manje, što je tijelo dovelo u balans.

Tu je i orgazam. Koncentrirala sam se na živac vagus, koji je jedan znanstvenik nazvao manifestom duše. Najdeblji je živac vidljiv oku, spaja crijeva i mozak. Čitala sam sve što vagus voli, kao recimo smijanje iz trbuha. Uvijek sam mislila na trojstvo - um, dušu i tijelo, da se sve treba posložiti i vježbati želim li biti dobro, jer nisam i neću zaboraviti mučan period uslijed burnouta. Za um je meditacija, za tijelo hodanje, za dušu orgazam, sama sam si tako objasnila.

Kad govorim o orgazmu, nema nikakve veze sa seksom. Trudim se imati ga svaki dan. Kao što se trudim svaki dan meditirati barem koju minutu, hodati barem koji kilometar. Na sve se mora djelovati, drukčije se ne može očekivati rezultat. Vjerujem da orgazam nešto dobro radi našim stanicama. Danas se i osjećam kao asteroid, ne znam kako drugačije opisati taj osjećaj.

Danas mogu imati depresivne epizode kad me nešto trigerira, recimo sin odlazi studirati u Varaždin, što je meni kao smak svijeta da odlazi od kuće. Naučila sam da sam hipersenzibilna, uzela sam godišnji jer znam da ću imati depresivne momente, a želim si olakšati, a ne da se, uz adrenalin posla, dovedem u opasno stanje. Pa kad imam poriv za plakanje, plačem. Osjetim li da sam nemirna, dovoljno je da je dan na poslu intenzivan, odem na terapiju kod psihologinje, ali neovisno o svemu jednom tjedno idem obavezno. Emocije moramo iskomunicirati.

Ondje možemo reći da smo danas htjeli nekoga zadaviti dvaput, nekoga triput. Za to služe psiholozi, njima to smiješ reći, izbaciti iz sebe. Kažeš li bilo gdje drugdje, to je za zatvor. Odi k psihologu, reci i rješavaj zašto si imao taj poriv, za to služe ti ljudi. Ljudi su upoznati s konceptom emocija, ali mnogi ih teško komuniciraju, ne samo s drugima nego i sa samima sobom. I vjerujem da neće biti bolje, nego zbog društvenih mreža još i gore. Dignem svoj story na Instagram na primjer, Facebook, ali tuđe ne gledam jer se ne želim uvlačiti u taj, neverending ciklus. Znam što radi mozgu, a moj je dovoljno propatio.

Danas sam uza svu tu vježbu, psihološko jačanje i otpornost na potpuno drugoj strani te skale. Taj osjećaj razlike između imanja samopouzdanja i nemanja osjeti se skoro pa fizički. Izrazito sam selektivna po pitanju sadržaja, izvora informacija, muzike, odnosa i one najbazičnije pristojnosti. Ne volim jeftin govor kao ni jeftine ljude, štedim svoj mozak od toga. I nikad nisam na mrežama prvu stvar ujutro ili posljednju prije spavanja. Ovisnost o društvenim medijima tek će uzeti svoj danak u mentalnom zdravlju, kod djece se već vidi utjecaj infinity scrolla...

Za izlječenje odnosno samo početak izlječenja od "pregorjelosti" potrebna je prvo i osnovno ta neka duboka, sirova iskrenost. Prema sebi prvo, prema svojoj odgovornosti i što je sve točno dovelo do točke pucanja. A onda iskrenost prema okolini. Kako god i na koji god način, ali iskrenost. Sve drugo je zavaravanje, igranje sam protiv sebe, pucanje sebi autogolova.

Kroz sve razgovore koje sam vodila u posljednjih šest godina, neuroznanstvenici, psihijatri, terapeuti različitih grana medicine istočnjačke ili zapadnjačke, naučila sam da tijelo ima dvije inteligencije, a kada nismo usklađeni i uštimani između tih dviju inteligencija non-stop si govorimo proturječne poruke. Jedna od te dvije inteligencije sigurno će reći dosta. Pitanje je i genetike, odrastanja, utjecaja okoliša na svim nivoima, uvjetovanosti iz puno smjerova - koja će to biti inteligencija prva.

Želim biti spremna, kad me iznova neka situacija emotivno izuje iz cipela, da se znam nositi s njom i bezbolno je prebroditi. Pa tako, kad me pas ugrizao za lice, odgrizao mi pola usnice i nosa, imala sam 13 šavova i trebala to rekonstruirati, pa sad pola nosa imam napravljeno od uha, bio je to proces dugotrajne muke, ali sam znala što se događa i slušala svoje tijelo. Tad sam, kao i kad je tata umro, s kojim sam bila jako povezana, ležala na terasi satima, bila točno ondje gdje sam htjela biti, osjećala svaku bol, plakala.

Slušala sam tijelo i dala mu što je tražilo u tom trenutku; ako je to značilo gledati cvijeće kako raste na terasi, to sam radila. Lijenost je potrebna. Kako je rekao dr. Košuta u intervjuu na mojoj web stranici gosimple, preživjet će onaj koji savlada vještinu dokoličarenja. Bez mobitela, bez misli. Kad sve to naučimo, burnout se možda može smanjiti kao pojava jer se poznajemo i slušamo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 23:03