ISPOVIJEST ZAGREPČANKE

‘Mislila sam da ću biti savršena majka, a onda... Palo mi je na pamet da se namjerno sudarim i završim u bolnici‘

Ivka Armanda Todorović

 Vedran Peteh/Cropix
Povodom svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, donosimo ispovijesti hrabrih žena

"Ja u ugodnom stolcu sjedim kraj prozora, vani je sunčano, dijete mi je u naručju. Gledam ga s puno ljubavi i staloženo dojim. Idila. To je bila slika koju sam imala o budućnosti dok sam čekala bebu. To nisam doživjela nijednom u svom majčinstvu. Mislila sam da ću biti savršena mama, a bila sam sve samo ne to", priča nam Zagrepčanka Ivka Armanda Todorović (41), koja je imala postporođajnu depresiju. Postporođajna depresija, odnosno poremećaj raspoloženja povezan s trudnoćom, vrlo je česta te utječe na 10-20 posto majki unutar prve godine nakon poroda. Mnoge depresije ostaju nedijagnosticirane.

Nije, priznaje, od onih žena kojima je transformacija u majke išla bez problema i lako. Od onih je kojima je sve teško palo. Gubitak slobode, samoća, odvojenost od posla, gubitak tjelesne forme, poludjeli hormoni...

Kad je prvi put rodila, priča nam ova energična žena duge kovrčave kose, u prvom trenutku bio je to moćan osjećaj, ali čim je prvi put ostala s bebom sama u sobi kao da se pogubila. "Osjećala sam strah i samoću. On je bio potpuni stranac."

Sin je u rodilištu puno plakao. Nije mislila da male bebe toliko plaču. Ostali su u bolnici 14 dana nakon poroda jer je maleni imao laktacijsku žuticu.

Izostala joj je, priča nam, ona početna zaljubljenost prema djetetu koju sa svih strana prikazuju. Guglala je svoje probleme, ali nije nalazila ništa slično.

Bila je nevidljiva.

image

Ivka Armanda Todorović

Vedran Peteh/Cropix

"Veselila sam se dolasku kući, a već prvi dan sam shvatila da je to sad to. Jednoga dana prestaneš biti žena i postaneš samo mama. Užasna je odgovornost taj osjećaj da će sve što napravim utjecati na njega do kraja života", iskrena je.

Mučio ju je šav zbog kojeg nije mogla sjediti. I s dojenjem je imala puno problema.

"Osjećala sam snažan pritisak zbog svega. Ili sam dojila ili se izdajala, bilo mi je dosta razmišljanja o mlijeku i šeširićima koji su pomagali, i kako će se on najesti. Prestanak dojenja nije mi dolazio u obzir jer mi je to bilo ravno tome da ću ubiti svoje dijete. Kao da sam ga uništila u startu", prisjeća se.

Imala je uz sebe supruga, mamu, svekrvu, ali osjećala se potpuno sama.

Znala bi prošetati s prijateljicom, otići na sat vremena na kavu. Ali kad god je sin plakao, čak i vrištao, njoj je bilo grozno. Mislila je da podbacuje kao majka.

"I onda još savjeti: nemoj biti nervozna, prenosiš nervozu... Gušio me osjećaj neslobode, sputanost da budem ja, ovisnost tog malog bića o meni. I, najviše od svega, grižnja savjesti."

Prije poroda Ivka je išla na psihoterapiju pa se nastavila javljati svojoj terapeutici i u tim teškim trenucima. Počela je biti sve gore.

"Bila sam neispavana, mislila sam da nisam dovoljno dobra. Govorila bih si: Imaš sve, zašto nisi zadovoljna? Zapravo sam sama sebi bila najgori neprijatelj. Često bih plakala s bebom."

Pomogla joj je prijateljica iz osnovne škole koja je na Facebooku pročitala kako se muči, a i sama je prošla postporođajnu depresiju. Došla bi joj preko dana, bila uz nju.

"Jako je važno imati kraj sebe nekog tko razumije. Mislim da se i moj suprug osjećao kao loš roditelj", kaže Ivka.

Terapeutica joj je pomogla savjetom da kad dijete plače uvijek prvo provjeri je li mu hladno ili vruće, je li pokakan ili mokar. Ako nije ništa od toga onda plače jer plače, rekla joj je.

Pokušala se držati toga i smirivati.

Zbog svega nije zapostavila dijete. Mazila je sina i pazila, hranila i uspavljivala, većinu vremena provela je prvih mjeseci s njim u nosiljci.

"Ne mogu reći da ga nisam voljela, ali to nisu bili oni bljeskovi nemjerljive ljubavi i snage koju spominju mame kad rode. Bila sam umorna, neispavana, živčana i nezadovoljna sobom. Olupina Ivke koje je nekad postojala."

Prije poroda bila je aktivna od 0 do 24. Uživala je u druženju s mužem, imala je puno prijateljica, putovanja, posao koji voli... Nakon dolaska bebe kao da je stalno bila samo u svoja četiri zida. Imala je osjećaj da to nikad neće proći.

image

Ivka Armanda Todorović

Vedran Peteh/Cropix

Svoj posao u plesnom studiju obožava i ne smatra samo poslom nego svojom misijom. Nije više bila sigurno tko je sada ona.

"Kao žena koja se bavi plesom i buđenjem unutarnje snage u ženama, grižnja savjesti nastavila se i na grižnju savjesti zbog toga što imam grižnju savjesti. Kako ja, koja druge žene učim da imaju pravo na svaku emociju i da je izraze i otpuste bez da se osjećaju krivo, ne mogu izaći iz svog osjećaja krivnje? Kako ja, koja drugima kažem da se osjećaju dobro u svom tijelu i da ga vole, mogu ne voljeti vlastito tijelo? Potpuno sam izgubila osjećaj sebe i svog identitet."

Po struci novinarka, kratko vrijeme se bavila PR-om, a onda postala instruktorica senzualnog plesa oko šipke. Nakon nekoliko godina kreirala je koncept Body and Emotions koji se bazira na holističkom pristupu tjelesnom vježbanju plesnim metodama spajajući emocije, um i tijelo. Ivka je certificirana kao joga instruktorica.

Nekad je bila toliko iscrpljena da bi u vožnji pomislila - da mi se bar nešto desi, da ostanem dobro, ali da moram u bolnicu i da malo odspavam i odmorim.

Puno joj je pomogla intenzivna terapija i ples, koji toliko voli. Plesala bi kad god je mogla.

"U dvorani sam puštala pokret da me liječi, vraćala sam se sebi, plakala, divljala, ispucavala se. A Vito je rastao. I paralelno s njim, rasla je moja ljubav. Prvo prema meni samoj, a onda i prema njemu. Veliku ulogu u svemu tome imala je prekrasna psihologinja koja je često na svaku moju krivnju odgovarala da je u redu da se tako osjećam.

Još veću ulogu u tome odigrala je moja iskrenost jer sam o ovome sa svima razgovarala. I kako sam se otvarala otvarale su se i druge žene u mojoj okolini koje su se slično osjećale. Ta spoznaja da nisam sama i da nisam jedina, vraćala me na pravi put."

I s vremenom joj je bilo bolje.

"U meni se nešto prelomilo. Ne sjećam se točnog trenutka, ali sjećam se da sam naprosto prestala. Stala sam sa svom histerijom. Prestala sam od sebe očekivati savršenstvo. Počela sam i tu iskazivati svoju autentičnost i sve što radim usklađivati sa svojom prirodom. Počela sam živjeti roditeljstvo. Sebe. I svoj odnos s djetetom gledati kao predivnu školu života i osobnog razvoja. Pustila sam da me odnos uči o meni. Maknula sam se od osjećaja krivnje jer ne radim sve by the book."

Drugo dijete nije planirala, jako je se bojala. Bila je uvjerena da nema kapacitet za to.

No, trudnoća se desila i odlučila je da drugi put mora drugačije.

Ovoga puta se odmah u bolnici zauzela za sebe. Odlučila se da ovaj put neće dojiti.

"Ipak je iza mene bilo pet godina terapije, godine majčinstva i hrpa iskustava. Bilo je lakše", kaže.

Počela je za svaku i najmanju odluku o djetetu pitati muža. Tako joj se maknuo osjećaj ogromnog tereta da sve mora sama. Uzeli su odmah i pomoć, jednu djevojku da im pomogne doma oko kućanstva jednom tjedno na četiri sata.

Danas stariji Vito ima osam, a kći Tara četiri godine.

Nakon svog iskustva Ivka još strastvenije radi na osnaživanju žena, trenutno je na trećoj godini edukacije za Gestalt Psihoterapiju i volontira pod supervizijom.

Sudjelovala je nedavno u projektu Supermama ‘Nevidljiva‘, koji istražuje složenu dinamiku majčinstva i osjećaja nevidljivosti kojeg mnoge majke doživljavaju u društvu. Projekt dokumentira priče i fotografije sedam žena koje su stale pred objektiv fotografkinje Ane Surač. Svaka fotografija priča priču otkrivajući izazove koje majke svakodnevno nose.

"Priča o majčinskom intinktu je laž. Zeznut ćeš kako god okreneš. To što je majčinstvo prirodno ne znači da je lako. To je bitno osvjestiti jer s tim dolazi lakoća", govori Ivka.

image

Ivka Armanda Todorović

Vedran Peteh/Cropix

Smatra da su majke zatrovane time da sve što pomisle, osjete i dožive od trenutka začeća pa do kraja života oštećuje i psihički sakati njihovu djecu.

"Stavljajući se time u nastojanje da sve što pomislimo, osjetimo i doživimo od trenutka začeća pa do kraja našeg života oštećuje i psihički sakati našu djecu. Stavljajući se time u u nastojanje da naše misli, emocije i djela budu bezgrešni, prestajemo biti svoje", kaže i dodaje da je zbog svega pokrenula program ‘Ponovo svoja‘.

Njime, objašnjava, teži unijeti blagu strukturu u proces promjene i brige o sebi, kako bi polaznicama pomogla da otkriju navike koje im zaista odgovaraju. Kroz 12 tjedana programa uči ih kako se brinuti za vlastite potrebe na blag i održiv način.


Ispovijest Selme Terlević pročitajte OVDJE

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 16:58