Od kada je svijeta i vijeka migracije ljudi su prirodne i normalne, one odražavaju slobodu pojedinca i njegovo pravo na izbor mjesta na kojem ili u kojem želi živjeti. Najčešće zbog posla, ali i zbog raznih drugih potreba i interesa ljudi danas napuštaju jedne krajeva i odlaze u druge. Činjenica je da je iseljavanje u Hrvatskoj nacionalni problem, ali još je veći problem to što nema dovoljno useljavanja u našu zemlju, piše MojPortal.
Dok se iseljavanju pridaje ogromna medijska pažnja, često se previđaju pozitivni primjeri ljudi koji su privilegije užurbanog života na razvijenom zapadu odlučili zamijeniti mirnim životom u našim krajevima s puno više čiste prirode i, uz puno manje stresa. Pakrac i Lipik imaju već respektabilan broj takvih ljudi koji su se posljednjih godina nastanili upravo u ovom dijelu Zapadne Slavonije, a toj niski pozitivnih priča obavezno trebamo pridodati obitelj Stjepana i Olge Kostre koji su krajem 2019. godine gradsku vrevu Berlina odlučili zamijeniti mirom i ljepotom brežuljka na istočnim padinama Pakraca, u Veberovom sokaku.
Sa Zlarina put Pakraca
Njegov put prema Pakracu započinje na otoku Zlarinu kraj Šibenika gdje je Stjepan davno kupio malenu kućicu od ušteđevine zarađene još u studentskim danima kada je honorarno radio kao prevoditelj u američkom Generalnom konzulatu u Zagrebu. Iz šibenskog kraja su Stjepanova baka Antonija Erceg i njegov otac Anton, o čemu će više riječi biti u nastavku teksta, pa je jasno da je Stjepan cijeli život sanjao da će starost i mirovinu proživjeti upravo u ljepoti šibenskog arhipelaga.
“Godine 2019. sam napokon otišao u predmirovinu. Supruga Olga je od šefa zatražila i dobila mogućnost rada od kuće i odlučili smo šest mjeseci provesti na Zlarinu. To je bilo prvi put da smo na tom otoku proveli dulje od tri tjedna koliko bi inače trajao godišnji odmor, pa smo tako i prvi put iskusili sva ograničenja koje sobom nosi otočki život. Uz samo jedan dućan u mjestu za svaku zahtjevniju kupovinu moraš u Šibenik. Tamo i natrag moraš u sezoni svaki put platiti po 17 kuna za brod koji prometuje samo nekoliko puta dnevno, a kada je loše vrijeme niti ne vozi. U slučaju nekih većih zdravstvenih poteškoća to se može pokazati kao ozbiljan problem, jer da bi došao do bolnice opet moraš na brod. Ako pak ostaneš na nekom večernjem događaju u Šibeniku, ne možeš natrag jer je zadnji brod za Zlarin otplovio u 19 i 30 pa moraš prenoćiti u hotelu, bude li mjesta. I tu smo shvatili da bi bilo dobro da uz ovo na otoku, čovjek ima nešto i na kopnu“, počinje svoju priču Stjepan.
Presudile su jabuke
Tu se u potragu uključila Olga koja je brzo shvatila da se u okolici Šibenika i uopće na obali za nekih 20 tisuća eura ne može kupiti primjerena nekretnina. A onda su potrazi presudile jabuke!
„Jednog dana mi je Olga rekla da je pronašla prekrasnu kuću i uz nju 200 stabala jabuka koje inače doslovno obožava. Pokazala mi je fotografije i stvarno je izgledalo prekrasno. A onda mi je rekla da je kuća u Slavoniji. Bez obzira na to što je to na suprotnom kraju Hrvatske, ni blizu Šibeniku, odlučili smo otići i pogledati jer nas je oduševilo sve što smo vidjeli na oglasu. Prije povratka u Berlin u rujnu 2019. smo došli u Pakrac i sve je bilo još tri puta ljepše nego na slici. Obišli smo i sam Pakrac i oduševili se konceptom i grada i arhitekturom njegove jezgre jer smo i pored ruševina i tragova rata, odmah vidjeli da će ovaj grad na rijeci, kada se obnovi i uredi, ponovno biti prekrasan.”
„U tom kratkom vremenu osjetili smo srdačnost i susretljivost ljudi i Pakrac je bio naša ljubav na prvi pogled. Već tada smo bili sigurni da ćemo kupiti tu kuću i preseliti se ovdje“, tvrdi Stjepan koji nikada prije nije imao nikakav dodir s Pakracom. Najbliže mu je bio tijekom Domovinskog rata kada je za njemački radio izvještavao iz Novske i Kutine.
Kaže da ovdašnji ljudi vjerojatno nisu ni svjesni bogatstva koje imaju.
„Netaknuta, čista, prekrasna priroda, pa ovaj mir, tišina, ptice koje čuješ. Boje, mirisi... Oduševio me pogled koji imamo, pa onda Omanovac koji je prekrasan. Ovdje nema buke koja zaglušuje velike gradove, a dovoljno dugo sam ovdje da vidim kako je i društveni dio bogat i raznovrstan. I ti ljudski odnosi su fascinantni. Pitao sam poznanika gdje mogu kupiti kruh, a on mi je odgovorio da će mi ga dovesti pekar. Gdje toga ima? Pa ja u Šibeniku moram svaki mjesec platiti 35 eura samo da bih imao gdje ostaviti auto.
- Ovdje, gdje god dođemo, ljudi nas prihvate kao da smo već godinama tu. Snažno me se dojmila i multikulturalnost Pakraca na kojoj se temelje i moje porijeklo i moj život. Kuću sam kupio od Šmita i to u Veberovom sokaku, bicikl kod Tessaria, kruh mi je dovozio Kajzogaj, žena mi je išla na šišanje kod Lepke, a slike mi je uokvirio Glas! Ovdje uz Hrvate, Srbe, Bosance, žive i Talijani, Albanci, Nijemci, Česi, Mađari ... Pa cijeli svijet je u stvari sazdan u Pakrac“, ne krije oduševljenje Stjepan Adrian, a ove njegove riječi su posebno dobile na težini tek kada je otkrio svoju životnu priču.
Stjepan Adrian Kostre je rođen 2. prosinca 1958. u Essenu od oca Antona i majke Njemice Hiltrude Löser. Stjepan je porijeklom francuski Hugenot, a njegovi preci su se zbog povijesnih okolnosti doselili u Njemačku. Stjepanov krvni djed Ermenegildo Kostré, marinski oficir, oženio je Stjepanovu baku Antoniju Erceg, porijeklom Šibenčanku. Ona je u Trstu pohađala školu, licej za mlade dame, a ondje su se upoznali na jednom oficirskom balu. Iz te ljubavi koja ipak nije kao u pričama „potrajala do kraja života“, rodio se Stjepanov otac.
„Koliko sam saznao kroz priče, moj krvni djed je bio veliki bonvivan i ženskar pa je navodno imao još djece s drugim ženama i zato se moja baka i rastala od njega. Moj ga je otac, kada je odrastao, potražio u Düsseldorfu, ali mu je djeda Ermenegildo rekao da on nema sina i zatvorio mu vrata pred nosom. Znam pak pouzdano da je Ermenegildo bar još jednog sina imao i u Beogradu, gdje je njegov brat, pješadijski oficir Milan Kostré, kratko službovao kao šef tjelesne garde kralja Petra II. Karađorđevića, a priča kruži da je još jednog sina imao i u Etiopiji gdje je svojevremeno bio u vojnoj službi. Bio je to navodno 2016. preminuli dr. Woldemeskel Kostre, svjetski poznati trener ponajboljih trkača na duge staze, među kojima i proslavljenog maratonca Hailea Gebrselassie“, priča Stjepan.
Odrastao uz baku i djeda
U Njemačkoj je živio do 4. godine života, ali je bio boležljiv, imao je gušu pa su liječnici preporučili da što više boravi u sredini u kojoj je zrak čist i bogat jodom. S obzirom na to da je već spomenuta baka Antonija porijeklom iz Šibenika, roditelji su ga poslali k njoj i njenom drugom suprugu Nikoli Šopu, poznatom hrvatskom književniku i suvremeniku Dragutina Tadijanovića i Tina Ujevića koji su se sa Šopom družili i o njemu govorili i pisali samo u superlativima. Nikola Šop je inače rođen u Jajcu, a njegov lik danas je na novčanici od 100 konvertibilnih maraka.
Stjepanovi roditelji su se u međuvremenu rastali, pa su baka Antonija i djed Nikola, koji nisu imali zajedničke djece, predložili da Stjepan ostane u Hrvatskoj dok se situacija ne stabilizira i dok se stvari ne srede. To „sređivanje stvari“ potrajalo je sve do Stjepanovog završetka fakulteta pa je odrastao u Zagrebu, uz djeda i baku Antoniju koju je još iz milja zvao „majkica“. Osnovnu školu je završio u Zagrebu i tada je bio planiran povratak u Njemačku, ali...
„Zaljubio sam se u djevojčicu po imenu Mia i zbog nje sam odlučio ostati u Hrvatskoj gdje sam upisao englesku jezičnu gimnaziju. Novi planirani povratak u Njemačku odgodila je činjenica da sam bio primljen na Akademiju za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.”
„U Njemačku sam se vratio tek kada više nisam mogao odgađati odlazak u vojsku. A da bih izbjegao služenje vojne obaveze u Njemačkoj uputio sam se direktno u tadašnji Zapadni Berlin gdje sam se prijavio i dobio osobnu iskaznicu. To je bilo u rujnu 1981. godine. Kvaka je bila u tome što je u to vrijeme Zapadni Berlin bio pod patronatom triju savezničkih sila, Amerike, Engleske i Francuske pa Njemačka u Zapadnom Berlinu nije imala pravo na svoju vojsku. Zato sam kao novi stanovnik Zapadnog Berlina praktički izbrisan iz vojne evidencije“, pojašnjava Stjepan i dodaje: „Zamisli kakav je to tada bio grad u kojem su valjda 70 posto stanovništva činili mladi momci koji nisu htjeli služiti vojnu obavezu. A grad je vrvio za njima pridošlim djevojkama koje su voljele upravo takve momke“.
Ključno za ostanak u Berlinu bio je angažman na njemačkoj javnopravnoj RTV-postaji ARD-a, tada Sender Freies Berlin (SFB), a danas Rundfunk Berlin-Brandendurg (rbb) kod Petera Leonharda Brauna, jednog od najvažnijih imena dokumentarno-dramskog programa kod kojeg je najprije radio kao asistent režije na produkciji na radiju.
Rođak Francisa Forda Coppole
Ranija Stjepanova neispunjena želja i ambicija bila je da postane veliki i cijenjeni filmski režiser. Tko zna, možda i zbog gena jer je čuveni filmski režiser Francis Ford Coppola Stjepanov daljnji rođak. Naime Stjepanova prabaka, majka već spominjanog djeda Ermenegilda Kostrea, djevojački je Coppola i u izravnom je rodu s obitelji Coppola iz Napulja iz koje potječe slavni režiser.
Međutim, kada se susreo s formom featurea (čitaj: fičer) na radiju, shvatio je: „To je to! Ja sam za to rođen!” Počeo je kao asistent režije, ali je učeći od eminentnih imena tog posla brzo napredovao, postao je samostalni režiser, kasnije i autor.
„Da bi čitatelji bolje shvatili što je to autor dokumentarno-dramskog programa. Pojednostavljeno, to je film bez slike, radio drama sačinjena od dokumentarnog materijala, u kojoj priču priča stvarnost. Primjer jedne produkcije koju sam radio. U nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, odnosno DDR-u, cirkusi su bili državne ustanove. Postojale su i škole pa i fakulteti za izučavanje i usavršavanje cirkuskog zanata. Propašću Njemačke Demokratske Republike počeli su propadati i njeni veliki cirkusi: Busch, Aeros i Barley. Privatizirani bez državnih subvencija, bili su primorani otpustiti svoje djelatnike i prodati životinje. ,Preživjeli’ su se okupili u jednom malom cirkusu „Geschwister Scholl“. Putovao sam s njima, spavao u kolima velikog klauna Grocka, pratio njihovu svakodnevicu i, kroz tužnu priču o njihovom srozavanju od velikog državnog cirkusa do malenog cirkusića s jednim šatorčićem, na simboličan način oslikao propast cijele Istočne Njemačke“, objašnjava Stjepan koji uz hrvatski, njemački i engleski, govori i ruski jezik, a kako kaže, „natuca“ malo talijanskog.
Život na radiju
Jednom prigodom je sasvim slučajno saznao da u povijesnoj zgradi Radija Slobodni Berlin (Sender Freies Berlin) u kojoj je radio, praktički na kraju istog hodnika u kojem je bio njegov odjel, postoji redakcija koja je emitirala „Emisije za naše sugrađane iz Jugoslavije“, kako se to tada diplomatski oprezno zvalo. Tadašnji Jugoslaveni su uz Turke bili manjina koja je svojom brojnošću prelazila određeni postotak ukupnog broja stanovništva i time je imala pravo na državno sredstvo informiranja na svom jeziku. Spletom sretnih okolnosti ondje je ubrzo dobio posao spikera.
„Pojavom novih, modernih medija, broj radijskih dokumentarno-dramskih produkcija sve se više smanjivao, a ja sam sve više radio za tu ,našu’ radijsku redakciju, te konačno postao njenim glavnim i odgovornim urednikom. 18. rujna 1994. u ponovno ujedinjenom Berlinu pokrenut je na SFB-u novi cjelodnevni program Radio Multikulti. Slogan je bio: 'Mi govorimo 18 jezika!'. Cilj je bio promocija boljeg razumijevanja i međusobnog uvažavanja Berlinčana najrazličitijih kultura. I danas sam ponosan što sam bio spiker i voditelj programa prve emisije koju je simbolično pustio u eter tadašnji gradonačelnik Berlina Eberhard Diepgen, a prva rečenica koju sam na njemačkom izgovorio glasila je: ,Slušate Radio Multikulti. Mi stavljamo akcente. Moj je hrvatski!’“
Kaže da je to bio vrlo zahtjevan i naporan život, od 6 od 10 sati radio je kao voditelj programa u udarnom jutarnjem terminu na njemačkom jeziku, od 12 do 19 sati uređivao je emisije na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, te jednom tjedno dodatno i na makedonskom, slovenskom i jeziku Roma, a imao je i tjednu dvosatnu glazbenu emisiju na njemačkom jeziku tijekom koje je predstavljao uspješnice jugoistočne Europe. Zbog obima posla često je spavao samo nekoliko sati dnevno. Takav žestok tempo je izdržao nešto više od tri godine, a potom se povukao na manje stresne i zahtjevne poslove.
Novi, moderni i brži mediji polako su zapečatili i sudbinu „Radija Multikulti“, a Stjepan se iz dnevnog programa „preselio“ u Upravu njegove RTV-kuće, te je u Odjelu za novinstvo i informacije, bio koordinator za interne komunikacije, uređivao internetske stranice rbb-a (Rundfunk Berlin-Brandenburg) i takozvani „intranet” - najvažnije internetske sadržaje dostupne isključivo suradnicima ARD-a diljem Njemačke.
Ondje je radio sve do kolovoza 2019. kada je otišao u takozvanu predmirovinu.
„Predmirovina je period prije odlaska u mirovinu i to za novinare čiji posao se tretira kao jako stresan i težak i kao takav brzo troši čovjeka. Njemačka radio-televizija se obvezuje do umirovljenja zaposleniku isplaćivanje 40 % netto plaće“, pojašnjava Stjepan koji će u stvarnu mirovinu 2024. godine.
Kao Teksas, samo ljepši
Danas u Pakracu živi sa suprugom Olgom s kojom se upoznao prije 20 godina i to preko interneta. Olga je iz sibirskog gradića Polevskoj iz kojeg potječe i poznati ruski pisac Pavel Bažov, autor pripovijetke „Kameni cvijet”, studirala je u Ekaterinburgu i diplomirana je inženjerka matematike, a radi kao kompjutorska programerka za jednu berlinsku tvrtku. Nije se puno uključivala u razgovor, ali je na pitanje kako joj je ovdje, odgovorila da joj je prelijepo i da uživa. Uz Olgu je u Stjepanov život ušla i Margarita (25 godina), Olgina kćerka iz prvog braka. Margarita je također matematičarka i 20 godina nepobijeđena prvakinja šaha u Berlinu gdje živi i priprema doktorat. Lani im je bila u Pakracu u posjetu, s dečkom Belom koji je porijeklom iz američke savezne države Teksas. „Zaljubili su se u Pakrac, a Bela je stalno ponavljao: ,Ovo je kao Teksas, samo ljepši.’“
Višesatni razgovor sa Stjepanom pršti od zanimljivosti pa smo tako kroz razgovor došli do još jedne jako zanimljive činjenice. Naime, u njegovom berlinskom stanu svojevremeno je živio Erich Maria Remarque, poznati njemački književnik koji je u istom tom stanu napisao književni klasik „Na zapadu ništa novo“ čija je kasnija hollywoodska filmska ekranizacija postala filmski hit koji je osvojio dva Oscara. Stjepan kaže da je želio kupiti baš taj stan kako bi u njega prenio stvari svog djeda, pjesnika Nikole Šopa.
„Stan kao stan, nije ni prevelik ni ništa posebno, ali u njemu se još osjeća duh tog kolege novinara i književnika Remarquea“, s neskrivenim oduševljenjem kaže Stjepan.
Najbolja životna odluka
U središtu Stjepanovog života oduvijek je bila riječ, ona mu je bila glavni afinitet.
„I Biblija nas uči da u početku bijaše riječ“, citira Stjepan koji izuzetno voli poeziju, a posebno cijeni i poštuje ostavštinu djeda Nikole Šopa i ima sve njegove rukopise, knjige i zbirke pjesama i vlasnik je njegovih autorskih prava. A ljubav prema pjesmi i Pakracu Stjepan je već spojio u duhovitu pjesmu o Pakracu na njemačkom jeziku koju je nažalost teško prevesti. Ona je sažetak njegova porijekla i života, a u slobodnom prijevodu završava otprilike ovako: Kraj svih tih znanih zemalja i gradova u kojima sam provodio lude dane i besane noći, tko je i pomisliti mogao da ću baš u Pakracu sklopiti oči.
Olga i Stjepan su u Pakracu već neko vrijeme i tvrde da su sigurni da im je odabir Pakraca bila najbolja odluka u životu.
„Na neki način sam sretan što je Pakrac još uvijek neotkriven pa je bilo moguće za male novce kupiti takvu ljepotu. Ali sam siguran da će se i to uskoro promijeniti, da će imati sve više stanovnika i da će ovaj grad sve više prosperirati i razvijati se. Čuo sam i za velike manifestacije kao što su Sajam slavonski banovac, Grahfest, Multipak. Žao mi je što nisam imao prilike doživjeti ih uživo jer su otkazane zbog korone.
Kad sve navedeno uzmem u obzir stvarno mi nije jasno zašto se u Hrvatskoj svi gužvaju u Zagreb i na Jadran, a ne poželjele ovo ovdje. Kada smo sve ovo što smo kupili pokazali nekim prijateljima i poznanicima u Berlinu, rekli su: Možete li i nama naći nešto slično? Da nije bilo korone siguran sam da bi neki od njih već i kupili neko imanje u Pakracu“, tvrdi Stjepan te, kao da se pravda dodaje:
„Pa dokaz da sa smo definitivno odlučili živjeti ovdje je što smo baš jučer kupili još jednu susjednu parcelu, oko 1500 kvadrata pašnjaka koju planiramo ograditi pa da imamo i dvije, tri ovčice, a moj životni san je da kao pravi Dalmatinac imam jednog malog tovara“, povjerio mi se Stjepan.
„Kad budeš trebao tovara samo reci, ovdje par sto metara u susjedstvu poznam čovjeka koji uzgaja magarce“, rekao sam mu.
„Jel’ ih mogu otići pogledati?“, s dječačkim entuzijazmom je pitao Stjepan. Pri tom mi je teško riječima dočarati koliko se cijelo njegovo biće ozarilo.
„Naravno, kad god želiš“, odgovorio sam.
„Pa kad bi mogli“, inzistirao je Stjepan.
„Možemo odmah kad završimo razgovor“, odvratio sam.
Zastao je na par sekundi zamuckujući od oduševljenje. „Veliku ćeš mi radost napraviti. Kakva je to prekrasna životinja. Pa na magarcu je i Isus ušao u Jeruzalem“, rekao je Stjepan i odmah ovu za njega vrlo važnu vijest na ruskom doviknuo suprugi Olgi koja je vrijedno radila u susjednoj prostoriji.
Dvadesetak minuta kasnije već smo bilo u Šeovici kod Alojza Kurtovića gdje nam je njegov sin Marko gostoljubivo pokazao svoje odrasle i male magarce. Stjepan, čovjek od mnogo riječi, čiji su život riječi, koji obožava pričati i čije su priče toliko zanimljive da ih može pričati, a mogu se slušati satima, odjednom je zašutio i ostao bez riječi ... I u tišini, djetinje i iskreno uživao u ljepoti magarca, piše MojPortal.