U kući Bulaja Madunić ih je petero, majka i četvero djece, plus četverogodišnji mješanac Frodo. Više ili manje zapetljani i zatrpani rasporedi lakše se koordiniraju otkad veći dio bitnih logističkih i dnevno-organizacijskih koraka dogovaraju na obiteljskoj WhatsApp grupi.
Autorica velike multimedijske izložbe “Nikola Tesla - Mind from the future” i poduzetnica u kulturi Helena Bulaja Madunić majka je dvoje studenata; Irma (22) na Muzičkoj akademiji studira muzikologiju, Ivor (19) na PMF-u fiziku, a dvoje mlađih, blizanci Vinko i Lovro (15) ovog su ljeta upisali zagrebačku privatnu umjetničku gimnaziju.
“Inače ne volim te grupe na Viberu i WhatsAppu na kojima su roditelji djece iz jednog razreda ili grupe s kolegama s posla… Nisam ni pomišljala da bih napravila našu obiteljsku grupu.”
No, napravila ju je Irma.
“Ona je organizirana, ima sad možda i dvije godine da nas je sve stavila na WhatsApp.”
Bez nametanja
Grupu su prozaično nazvali - Kuća.
“Imamo još jednu ‘Mama i malci’, u njoj sam samo ja i dvoje mlađe djece”, govori mama, “malci” su nerado pristali na razgovor, njima je koordinacija života pomoću tehnologije posve banalna tema koja se u ovo doba podrazumijeva i o kojoj je izlišno razgovarati.
“U dane kad imam mnogo obaveza ujutro pošaljem poruku da vidim što tko od njih treba obavljati, jave se ovih dvoje studenata, oni imaju nestalan raspored, kažu kakav im je dan. Blizanci su do sada bili u osnovnoj, ali idu i u muzičku, i to treba koordinirati, a u našoj smo obitelji svi angažirani oko kućnih obaveza, kupnje hrane, pospremanja stana, posla nije malo i treba se znati na koga se za što može računati taj dan”, kaže Helena.
WhatsApp pomaže da se relativno lako usklade, bez većih problema dogovore. “Primijetili smo da nam je daleko lakše dogovoriti se pisano, preko grupe, negoli usmeno, jer kad na WhatsApp grupi stigne pitanje - ‘Aha, ti si poslijepodne kući, možeš li prošetati psa ili staviti prati veš?’ - ako nećeš to preuzeti, moraš imati dobar argument, tu ne pomaže galama i olako izvrdavanje. Dovoljno jak argument je, recimo, ako moraš vježbati instrument ili sutra imaš neki ispit. No, kad se napiše crno na bijelo, lakše se vidi izmotava li se netko ili ne. Mnogo je lakše tako dogovoriti stvari, jer roditelj obično nameće nešto svoje, računaš da ćeš ti, odrastao, bolje rasporediti vrijeme djece jer si iskusniji, ali moje roditeljsko iskustvo jest takvo da je bolje ako prepustim da se oni sami izjasne i usklade. Ovi veliki odrasli su ljudi, ali i ovi mali bolje funkcioniraju ako se dogovorimo na grupi, ako su pisano nešto preuzeli. Ja onda samo bacim jedan lajk svima, i to je to”, smije se pa doda: “Tu se točno vidi koliko tko ima obaveza, tu su svi suočeni jedni s drugima, a ako to radim mimo grupe i WhatsAppa, ispada da sam ja ta koja ih poziva na red”.
Samohrana majka Helena Bulaja Madunić sa svoje četvero djece (Irma, Vinko, Lovro, Ivor) i psom Frodom.
Izbjegavanje sukoba
Kada se s pomoću tehnologije dogovorimo, pripovijeda Bulaja Madunić, sve funkcionira puno mekše jer ne dolazimo u neko polje sukoba, objašnjavanja… “Ako ti se nešto ne sviđa, šutiš dok se netko drugi ne oglasi, a ako se ne oglase, znači da - moraš ti. Svi zamišljaju da jedna složna, kreativna obitelj za stolom izmjenjuje razmišljanja i dogovore, ali to je danas skoro samo u filmu, realnost je tehnologija, grupa na WhatsAppu.”
Avatar grupe Kuća zgrada je opere u Sydneyju, razigrana vitoperna ljuska.
“Irma je našla neki horoskop koji opisuje što koji znak najbolje radi; njoj je ispalo da, kako je vaga, cijeli život mora stavljati suđe u perilicu, pa nam je kao avatar nalijepila tu operu. Ima ta naša grupa odličnih momenata, smijeha… Dogodi li se da smo nekog preopteretili taj dan, žrtva se javlja, šalje fotografiju sebe izbezumljena, premorena.”
Jedna od obaveza koju dijele je kupnja namirnica vikendom. “To je teško nositi, obično to obavljamo starija kći i ja, no ako se nama neće ili ne možemo, sada su to blizanci počeli preuzimati. Zna se da oni sad imaju 15 godina te kako smo se ovih dvoje starijih i ja nateglili za njih, i sad nek’ oni malo nose za nas”, smije se majka.
Sortiranje želja
Subotom za jutarnje kave pošalje poruku, pita kome što treba kupiti. “Gledam kako u grupu lete stvari, jedan bi kokice, drugi sladoled, trećem je pri kraju pasta za zube; kako se tko sjeti tipka iz svoje sobe i ubacuje u popis. Onda ja to razdijelim, sortiram što će nabaviti iz mesnice, što iz dućana, što s placa, jer dečkima je tako preglednije. Neki dan mi je mesar rekao što lukavci rade - kaže, oni samo pokažu poruku i otvore torbu, pričekaju da im prodavači sve namire, stave u torbu, onda plate, i to je to”.
Ako preko dana tko što ustreba, opet leti poruka... “Dogodi se da netko zaboravi ključ ulaznih vrata, ili je netko u gradu i treba nešto kupiti a nema gotovine, pa šalje poruku je li tko od nas u blizini… Dogodi se ponekad da Irmi zatrebaju neke skripte s Akademije pa pita tko bi joj to mogao usput pokupiti. Ja sam grupu ispočetka doživljavala samo kao platformu za operativne dogovore, ali super je da su blizanci počeli na njoj dijeliti i neke druge sadržaje. Tako sam preko te naše grupe počela bolje razumijevati što njihovu generaciju zanima. Dogodi li se, pak, da neku od tih fora ne shvatim, tu su dvoje studenata za to da mi objasne, jer je vjerojatno referenca na neku seriju ili igricu. Tako ta grupa ima i prijateljski štih, a ne samo roditeljsko-dječji…”.
Bulaja Madunić kaže da se u njihovoj kući usisavač uključuje svaki dan, perilice suđa i rublja bez izuzetka više puta dnevno.
Frodu treba odvesti u šetnju barem tri puta. “Velika je dinamika kod nas, zato i mora biti dobra organizacija, a tu uskače tehnologija.”
“Sudoper posprema i suđe nakon doručka u perilicu stavlja onaj tko ujutro ostaje najduže u kući. Premda svi svaki dan nešto obavljaju, nitko se ne osjeća preopterećenim, jer ipak su to djeca, pazim da ne pretjeram. Česti su ti razgovori na temu je li sve raspoređeno pravedno, tko radi više, tko manje. Na kraju zaključimo da svatko na kućanske obaveze troši vremena koliko bi potrošio da živi i sam, jer ne mora svatko sve svaki dan. Moje je iskustvo da je ta pisana komunikacija s djecom dosta kvalitetna. Mi smo u obitelji svi kreativci, umjetnici, dosta smo emotivni, nas je pet naglašenih individualaca, svatko ima svoj film u glavi i u razgovoru nisu baš naklonjeni popuštati, zato čak i kad razgovaramo često se dogodi da na kraju netko kaže: ‘Ajde, napiši u grupi, pa ćemo vidjeti.’”
Samohrana majka Helena Bulaja Madunić sa svoje četvero djece (Irma, Vinko, Lovro, Ivor) i psom Frodom.
Nije rijetkost da su svi kod kuće, a da stvari opet dogovore porukama na grupi. Ivor objašnjava kako je pisana komunikacija postala prirodna koliko i usmena: “Ako sam u sobi, lakše mi je poslati poruku u grupu, jer sestra je kat iznad, znamo često komunicirati preko grupe iako smo u istom stanu. E, sad, je li to dobro ili loše?! Treba, recimo, psa prošetati, a sestri se ne da, pa pošalje poruku da vidi hoće li netko drugi. Mama, recimo, umjesto da se zadere da je ručak gotov ili tako nešto, pošalje poruku. Ako trebam pozvati brata, sestru, ne vičem preko stana, opet šaljem poruku na grupu…”.
Lovro dodaje primjer kako mu grupa olakša i neplanirane situacije: “Pred zgradom skužim da nemam ključ od ulaznih vrata. Prvo šaljem poruku na Kuća grupu, da svi vide, znam da je netko doma, da će otvoriti”. Grupa im, kaže, pojednostavljuje, a ponekad i oblikuje rutinu. “Subotom kad se probudim, prvo pogledam na grupu, da vidim što se događa po kući, kakvi su planovi, je li mama poslala poruku… Vrlo je to praktično”.
Grupa za malene
Mama tu doda: “Obično ja pokrenem ujutro te poruke ili Irma, jer pas je njezin, pa ona organizira sve oko njegovih šetnji. Ujutro, radnim danom, ako ja taj dan izlazim iz kuće, odmah pitam - kakav je raspored. S velikima se dogovorim oko važnijih stvari, pa malci to čitaju nakon škole, vide što ih čeka. Irma i Ivor javljaju kad su im predavanja, što planiraju, gdje će ručati, hoće li doma ili neće, jer o tome ovisi kako ću taj dan organizirati obrok. Ako dolaze ranije s faksa, onda netko od njih vraćajući se kući obavi kupnju namirnica koje nedostaju, pa ja kad dođem oko dva kući, kuham, a ručak je oko četiri”.
Grupa “Mama i malci”, samo za mamu Helenu i za blizance ima drugačije teme:
“Tu su stvari koje se studenata ne tiču, više su za blizance jer oni su bitno mlađi, i nekad trebaju malo više podrške ili im treba nešto objasniti. Njih dvojica idu u školu animacije, bave se i grafičkim dizajnom, imamo više nekih zajedničkih tema, razmjenjujemo neke stvari; ta grupa posluži i ako ja njima poželim poslati neki tutorial, kao i onda ako oni mene nešto požele pitati. Šaljemo primjere videa, animacije, nešto što neće zanimati Irmu ili Ivora. Studenti su veliki ljudi, njih više ne moram odgajati, barem ne onako kako odgajam blizance koje nekad treba motivirati. Nekad je i meni lakše preko te grupe pokrenuti neku temu pa vidjeti nakon odgovora kako se stvari razvijaju. Recimo, teško im se natjerati vježbati instrumente, pa pošaljem Vinku ‘Hoćeš danas vježbati?’ ili ‘Ajde, molim te, malo vježbaj kad završiš s igricom’. U tim porukama postoji i jedan psihološki moment - netko ti je poslao poruku, nije vikao na tebe, drugačije je. Nekad to bude produktivno, a nekad možda kontraproduktivno”.
Život bez grupe? Kažu da bi im to - danas posve naviklima na to da se bitne logističke i operativne stvari, ali i mnoge druge, prodiskutiraju na WhatsAppu - bilo daleko kompliciranije.