"Gdje si sad, moj anđele, što te nema kraj mene; gdje si sad dok spava grad, gdje si sad dok još sam mlad..."
Davno je pokojni kantautor Tomislav Ivčić svojim prepoznatljivim, blagim tonom pjevao ovu pjesmu, kojom se ovih dana u Zadru posebno emotivno evocira uspomena na pjevača koji je, uz nezaobilaznu "Kalelargu", na najtopliji i najljepši način opjevao svoj grad.
Evocira se ovih dana uspomena na čovjeka čije su pjesme trajno bogatstvo, evocira se na svakom od "četiri kantuna", jer je Tomislav Ivčić, odlukom gradskog Odbora za dodjelu javnih priznanja, koju su jednoglasno potvrdili lokalni vijećnici, posthumno imenovan počasnim građaninom Zadra, piše Slobodna Dalmacija.
Popularni glazbenik poginuo je u prometnoj nesreći u ožujku 1993. godine, ni dva mjeseca nakon što je navršio 40 godina. Uz suprugu Slavicu, nakon tragičnog događaja, doslovno odjednom, bez voljenog oca ostala su njegova djeca: Izabela je imala 13 godina, Kristina tri manje, dok je Ivan bio sedmogodišnjak.
Tomislav Ivčić dobio je niz nagrada i priznanja, za života te posthumno, no proglašenjem počasnim građaninom, 28 godina nakon smrti, Zadar mu se uistinu odužio za sve što je svome gradu, svojim sugrađanima, Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj dao za života, bilo nezaboravnim pjesmama ili nesebičnom pomoći u najtežim vremenima.
Predsjednik Gradskog vijeća Marko Vučetić, obraćajući se s nekoliko rečenica okupljenima prije donošenja odluke o posthumnom proglašenju laureata, nije ni slutio kakve će reakcije njegove poruke izazvati kod Ivana Ivčića, danas 36-godišnjeg Tomislavova sina.
Vučetić, štoviše, nije ni imao obvezu da na sjednici o toj odluci govori, no izišao je za govornicu i kazao sljedeće:
Trajno smo opijeni...
- Naš čin nije politički. Tomislav Ivčić je počasni građanin od kada je propjevao i od kada se nastanio u naše duše. Ne postoji Zadranin koji ne živi njegovu stvarnost i život, rekao je.
Trajno smo opijeni magijom riječi, istine i zadarskog neprolaznog života koja je opjevana u Ivčićevim pjesmama. Tomislav Ivčić je biće koje je jasno adresiralo svoju ljubav, a to su svi ljudi.
Ivan Ivčić, samozatajni 36-godišnjak, dan nakon pokušaja da s njim stupimo u kontakt, kazao nam je, gotovo u jednom dahu:
- Ja sam vas jučer izbjegavao... Do mene su došle, prenesene su mi, riječi koje je o mom ocu jučer govorio netko za govornicom u Zadru, a te riječi su me duboko dotaknule. Jučer nisam bio spreman ni za kakva pitanja, ni za kakav razgovor.
Mogao sam vam reći dvije suhonjave rečenice, ali odlučio sam vam se javiti sutradan i biti autentičan. Eto, prvi put, javno. Prvi put ću reći javno da sam sliku svog oca tražio uvijek, tolike godine...
Nisam je mogao dobiti jer sam prerano ostao bez njega, imao sam sedam i pol godina, a onda sam je nakon dugo vremena pronašao, da radije kažem potvrdio, u riječima koje su odaslane upravo iz Zadra: da je moj otac jasno adresirao i usmjeravao svoju ljubav", rekao je.
Znao je gdje treba adresirati tu ljubav. I ustvari, u trenutku kada sam to shvatio, ja sam počeo živjeti sa svojim ocem - ispričao nam je kantautorov sin, koji sjećanje na oca ima samo u slikama, no iznimno ga je zanimalo koliko je njegov otac bio autentičan, koliko je radio ono što je zagovarao, piše Slobodna Dalmacija.
- Ljubav koju je dijelio, koju je "adresirao", živa je i u ovom vremenu, iako njega već odavno nema.
To je dokaz njegove autentičnosti, to je razlog zašto mi odluka iz Zadra donosi radost: prepoznata je i honorirana njegova autentičnost, njegova ljubav koju je "adresirao“ ljudima i koja živi i danas - dodao je Ivčić.
Kao da je anticipirao prerani odlazak
"Ali vrime neumorno ide, i ja sad moran na drugu stranu poć, da mi je sada sa mojom klapom zapivat tiho za laku noć...
Lipi moj grade, uvik te se sitin, i pismu ovu poklanjam ti ja, neka je mladost zapiva s tobon, kada već ne mogu ja...", stihovima "Kalelarge", pjesme koja je gotovo postala zadarskom himnom, Tomislav Ivčić kao da je anticipirao svoj prerani odlazak.
- "Kalelarga" je nešto posebno. I danas Zadrani posvuda pjevaju stihove "Kalelarga, moja radosti, tu san proveo najljepše dane moje mladosti" - kaže nam Izabela Vrtar, najstarija Ivčićeva kći.
Kad joj je otac poginuo, imala je 13 godina.
- U trenutku izgubiš oslonac i sigurnost, u formativnim godinama. Prvo sam osjećala nevjericu. Otac je i inače puno putovao, odlazio je na turneje pa ga ne bismo vidjeli po dva ili tri mjeseca, tako da duže vrijeme nisam mogla prihvatiti tu bolnu činjenicu.
Izgledalo mi je kao da će se svaki tren vratiti. A kasnije, stalno imaš podsjetnike. Upališ radio, čuješ njegov glas… Ljudi ti se posvuda obraćaju. Nije to lako ni kao djetetu, ali ni dugo kasnije. I dandanas čuti taj glas, svoga tate.
Reći ću vam jednu možda neobičnu činjenicu: ja sam tek nedavno počela slušati tatine pjesme, gotovo 28 godina to nisam mogla - kazala je Izabela Vrtar.
- Meni i mojoj obitelji ukazana je velika čast time što je moj otac postao počasni građanin Zadra, s obzirom na to koliko je on volio grad u kojem se rodio, koliko ga je opjevao i bio njegov ambasador čitav život.
Da se preimenuje u Kalelargu
Stalno podržavam inicijativu da se Široka ulica preimenuje u Kalelarga, kako je svi i zovu.
Zadar zaslužuje da "iskoristi" svoju djecu na najbolji mogući način, kako bi grad i dalje rastao. Ta pjesma, kao i mnoge druge koje su opjevale Zadar, trebala bi odzvanjati Kalelargom, a ne nekom drugom ulicom.
Trebalo bi postojati neko mjesto na Kalelargi, kod Narodnog trga ili u blizini Foruma, koje bi okupljalo, koje bi bilo iskorišteno na najbolji način za Zadrane i njihove goste, i kojim bi odzvanjali zvuci prelijepih zadarskih pjesama, poput "Kalelarge" - dodala je naša sugovornica.
Priznanje će članovima obitelji Ivčić biti uručeno na Dan grada Zadra 24. studenoga, u Gradskoj loži, kao i ostalim laureatima. Ispred Lože bit će postavljeno platno na kojem će se s Narodnog trga moći pratiti projekcija svečanosti.