Željko Kožul Žica utemeljitelj je stare zadarske rock grupe "Šaka glazbe", osnovane davne 1974. godine, u kojoj je prvi pjevač bio tada maloljetni Mladen Grdović, koji je poslije postao "kralj" dalmatinske estrade, piše Slobodna Dalmacija.
"Kad sam bija roķer, lipo je bilo 1974. godine", sjetio se "Šake glazbe" i Mladen Grdović u objavi na društvenim mrežama.
"Those were the days my friends..." Te godine, 1974. dogodio se prvi nastup novoosnovane zadarske grupe "Šaka glazbe". U društvenim prostorijama MZ Jazine 2 (Dom "N. Parente") nastupili su u svojoj prvoj postavi Željko Kožul Žica, Mladen Grdović, Boško Colić i Leo Blaslov.
Osnovani u podrumu
"Sex, drugs and rock and roll..., a od svega toga najviše je bilo – svega...", napisao je netko u komentarima.
Žica namjerava uskoro napraviti obljetnički "reunion" grupe koja je 70-ih godina harala Zadrom, ali i dobrim dijelom Dalmacije. Postojale su tri faze grupe, odnosno tri postave. U prvoj postavi benda gitarist i osnivač Željko Kožul Žica okupio je bubnjara Boška Colića, koji će kasnije postati poznat kao član grupe "Riva", pobjedničke na Pjesmi Eurovizije 1989. godine, te danas pokojnog basista Lea Blaslova. Grupa je osnovana u tadašnjim podrumskim prostorijama ispod stana u kojemu je živio Žica, a gdje se danas nalazi popularno okupljalište mladih, cafe bar "Arkada". Pjevač je bio Mladen Grdović, kojega su, kaže Žica, otac i brat doveli "za ruku" da pjeva u "Šaci glazbe". Imao je tek 15-16 godina, a s bijelim je šalom izgledao poput Roda Stewarta, koji je na početku karijere također pjevao rock i blues s grupom "Faces".
– Bio je dobar vokal i odmah smo ga uzeli. Ja sam prije toga već svirao nekoliko godina, no želio sam raditi autorsku glazbu i tražio sam ekipu koja tako razmišlja. S Mladenom još nismo radili svoju glazbu, ali smo svirali "Deep Purple", "Floyde", tadašnje prave rokerske grupe, uvježbavali smo se. Mladen je pjevao pjesme "Hey Joe", Bowiejevu "Rebel, Rebel", "Easy living" Uriahe Heep... Grdović se i sam toga nedavno prisjetio na svojem Facebook profilu. U to smo vrijeme krenuli i na ljetnu turneju s Tomislavom Ivčićem po cijeloj Dalmaciji kao prateći bend, što je bila prekretnica. Bila je to kombinacija u kojoj bismo mi zagrijali publiku prije Ivčića s malo rocka, te bismo nastavili nakon njegova nastupa i napravili svi zajedno ludnicu do kraja.
Kao da su došli 'Stonesi'...
– Bili su to vrlo uspješni nastupi, i on sa svojim repertoarom i mi s našom svirkom. Zadnji nastup s te turneje bio je u bašti bivšeg Doma JNA u Zadru. Bilo je to kao da su došli "Rolling Stonesi"... Nešto nevjerojatno. Tada sam odlučio da nema smisla tako dalje jer sam želio raditi autorske stvari, ali Mladen je odmah počeo naginjati estradi i tu smo nastavili svatko svojim putem. Zalipio se kao priljepak Ivčiću i tu je ostao, a mi smo krenuli dalje. Dobili smo tada drugu ekipu benda, koju su činili Žarko Lakić – klavijature, Icko Medin – bas gitara, Boško Colić ostao je za bubnjevima, Damir Čoda bio je druga gitara i vokal, te ja gitara. U toj smo ekipi uglazbili zbirku pjesama Rajka Bulajića Bibe, koji je bio i menadžer benda – prisjeća se Žica.
U to su vrijeme kao prvi bend iz Zadra snimali pjesme u splitskom studiju Vilović. Bilo je planova i za prvi album, a već su se i pročuli po dobrim koncertnim nastupima, pa su kao predgrupa išli i na turneju s tadašnjim rock institucijama, "Buldožerom", "Smakom" i "Bijelim dugmetom".
– Tada nam je bilo ponuđeno da od nas naprave "Srebrna krila". Bili smo mladi, zgodni, puni energije i oni su imali pripremljen čitav projekt, pjesme, izgled, sve... Ivčić nas je poslao kod Novkovića na razgovor o tome, ali ja sam to odbio jer nisam želio ići u taj đir – kaže Žica.
Dobro im je išlo i samima, imali su po čitavoj Hrvatskoj samostalne koncerte, a sve je još ozbiljnije zaživjelo u trećoj postavi grupe: uz Žicu i Boška Colića, bas je u bendu preuzeo Zoran Rudić, Darko Marđetko, sad svjetski poznati specijalist za biofizikalnu funkcijsku medicinu, tada je svirao klavijature Hammond c3, a uz Žicu je bio i autor nekih pjesama. Pjevač je bio Radomir Sarađen, koji je po uzoru na "Jethro Tull" svirao i flautu.
– Svi su nas zvali da nastupamo, bili smo jako uspješni i u to se vrijeme stvorila popularnost "Šake glazbe". Uz još jedan zadarski bend, "Ditiramb", koji su svirali jazz rock, odnosno fusion, bili smo u to vrijeme među najkvalitetnijim zadarskim sastavima. Uskoro će u gradu stasati još jedan bend, vrlo talentiran, a to je bio "Atlantski poremećaj", kao predstavnici novog vala u Zadru, te grupa "Speedy Gonzales" – vraća sjećanja Žica.
Raritetni Fender Stratocaster
Zadar 70-ih i 80-ih godina nije izgledao kao danas. "Šaka glazbe" je tek s trećom postavom "otvorila" za nastupe Forum ispred Sv. Donata. Prva rock svirka bila je tada i na igralištu Mornarica, zatim na bazenu Kolovare. Sviralo se i u Studentskom klubu, u Jazinama, u dvorištu stare Glazbene škole, a Žica je bio i prvi roker koji je zakupio dvoranu Narodnog kazališta, što je do tada bilo rezervirano samo za "kulturnu elitu". Uoči odlaska u vojsku organizirao je rock koncert na kojemu su osim "Šake glazbe" sudjelovali i drugi glazbenici i umjetnici tih vremena, kao i kreativci različitih profila: Silvana Dražović, koja je na bini umjesto zvijezde petokrake izradila ogroman crveni hipijevski znak "peace", zatim Igor Gluić, Davor Žagar, Dubravko Bacalja... Gosti na bini bili su Darko Rundek, Adi Karaselimović, bubnjar "Srebrnih krila", glumac Željko Vukmirica... U to se vrijeme otvorio i Omladinski dom. Kad se ženio u Makedoniji, cijeli bend i hrpa prijatelja išli su vlakom na pir. Putem su ih opljačkali, sve su im uzeli. U Beogradu su imali puno prijatelja iz svijeta glazbe, u Zagrebu također. Rock scena u Jugoslaviji bila je vrlo živa i dinamična...
– Nije nas bilo toliko puno aktera u Zadru u tim vremenima, ali bilo je veselo, privlačili smo ljude. Na našim bi probama na zidiću ispred zgrade sjedilo mnoštvo mladih. Krenule su prve ceduljice, pisma djevojaka... – prisjeća se Žica, pokazujući nam i pravi raritet iz tih vremena – svoj originalni Fender Stratocaster iz 1969. godine, po koji je tada išao u Ameriku, a na kojemu je potom svirao svih godina u "Šaci glazbe", kao i u kasnijoj glazbenoj karijeri u Zagrebu i Nizozemskoj. Bend je imao odličan zvuk, jer su prvi pravi razglas sklopili uz pomoć prijatelja iz legendarne grupe "Buldožer", koja je Žici bila uzor po načinu i disciplini u radu i s čijim je članovima bio u prijateljskim odnosima. Bio je posebno dobar s Borisom Beleom i Borutom Činčom, a šest je mjeseci čak i svirao u "Buldožeru" i sudjelovao na snimanju albuma u Tivoliju, uoči raspada tog benda.
– Bio je to sukob dva ega, Belea i Brecelja, kao i obično u grupama – reći će o tome.
Neslaganje i razlaz
Gitaristički uzor u mladim danima bio mu je također Zadranin, Vedran Božić, član grupe "Roboti" i kasnije supergrupe "Time". Božić je svojevremeno u Njemačkoj zasvirao čak i s Jimijem Hendrixom. Uzor mu je bio i Josip Boček iz "Dinamita". Poznavao je i Zadranina Jimija Matešića, koji će u Zagrebu osnovati uspješnu "Plavu travu zaborava". Bio je dobar s Akijem iz "Parnog valjka", ekipom iz "Drugog načina", s Dragom Mlinarcem, s kojim je čak imao i jedan zajednički nastup u Studentskom klubu. S Vlatkom Stefanovskim je pak svirao u vojnom bendu dok su bili na odsluženju vojnog roka u JNA, gdje je Stefanovski "kao gušter" došao tri mjeseca prije Žicina odlaska. Bila su to uzbudljiva vremena. A onda je ipak svemu – došao kraj.
– Zadnji nastup bio nam je na bazenu Kolovare. Svirali smo kao predgrupa "Smaku" i dobili smo ponudu da odemo s njima na turneju po Europi. Bila je to velika prilika, "Smak" su tada bili jugoslavenska glazbena institucija s jednim od najboljih gitarista ne samo u Jugoslaviji, nego i na svijetu, Radomirom Mihajlovićem Točkom. Shvatio sam tu ponudu kao priliku koja nam je pružena za ozbiljan rad u muzici. Bili smo mlade nade, ali falilo nam je još brušenja, to se moglo postići s više rada. Međutim, ekipa u bendu bila je mišljenja da smo već dobri, da nas svi vole i da ne treba tu još nešto puno raditi. Bio sam razočaran takvim stavom jer sam znao koliko ima falingi i koliko se može još bolje. Zbog toga smo se razišli, ja sam smatrao, ako nam se pruža prilika, da baš tada treba još zapeti. Bio sam stava da su svi ti bendovi kojima smo se divili do svojeg statusa došli radom, ne samo entuzijazmom. Mi smo imali talenta, radili smo jedno vrijeme ozbiljno i dobro. Već sam tada bio na zlu glasu, inzistirao sam na vježbanju četiri sata ujutro, četiri sata popodne, uveo sam i klapsko pjevanje u bend... Dosta sam zahtijevao, a u to vrijeme dečkima to nije baš dobro padalo.
Otišao sam na kraju u Zagreb i to je bio kraj "Šake glazbe", iako smo tada imali vlastitih pjesama za cjelovečernji repertoar. Kompletan rad uglavnom je ostao nezabilježen profesionalno, osim poneke snimke iz radijskih studija i demo-verzija – kaže Žica, koji se nakon Zagreba već 1988. godine, naslutivši među prvima zla vremena rata koji se valjao iza vrata, odselio u Nizozemsku, gdje se također bavio glazbom u uspješnom duetu.
– Govorio sam im da dolazi rat, ali još nitko ništa nije kužio. Nažalost, pokazalo se da sam bio u pravu – kaže.
Snimke po YouTubeu
Iza "Šake glazbe" ostala su uglavnom sjećanja i snimke uživo porazbacane po YouTubeu. Iako odlično odsvirane, tehnički su snimke lošije kvalitete pa se po njima samo može naslutiti kakvom su snagom harali po tadašnjoj rock sceni.
I njima je, kao i mnogim zadarskim rock talentima, za veći uspjeh presudio nedostatak kvalitetnog studija za snimanje u Zadru u tim vremenima, ali i poznata dalmatinska inertnost za značajniji iskorak. Da bi se postiglo nešto više, trebalo je "potegnuti" barem do Zagreba. Osim toga, mnogi su ipak umjesto kreativnog, ali financijski nesigurnog rocka, radije odabirali (lažni) sjaj estrade i zabavnjaka, koji su u Dalmaciji dominirali po hotelskim terasama i osiguravali pristojnu zabavu i zaradu.
Mogu li se danas snimiti neke stare autorske pjesme "Podigni ruku", "Ikareva kći", "Asfalt", "Pjesma za miša", "Lovci na istine", "Grad nam spava, stari moj"..., možda čak i s Mladenom Grdovićem kao rokerskim vokalom? Željko Kožul Žica najavljuje obljetničko okupljanje kao podsjetnik na vrijeme kad je rock bio mlad. I silovit, piše Slobodna Dalmacija.