BAKA KATA IZ ZAGVOZDA PROSLAVILA 100. ROĐENDAN 'Ne da Bog nikome našeg životnog križnog puta šta smo prošli ja i moj Iko. Bilo je ajme i kuku'

- Sinko moj, jel’ ti to mene pitaš za niki recept dugovičnosti? De, malo glasnije, ne čuje baba.

Nikad o tome nisam razmišljala, niti sam imala kada. Radilo se od jutra do sutra. Nisi ti ima ni o čemu drugom razmišljat nego kako priživit. A kako se živilo, to me pitaj. Bilo je ajme i kuku. Udala se sa 24 godine, doša rat, muž otiša ko dobrovoljac u ondašnju hrvatsku vojsku, a svekar u dalekoj Argentini, nema muške ruke u kući i šta ćeš… Ne da Bog nikome našeg životnog križnog puta šta smo prošli ja i moj Iko.

Sa devedeset godina još sam sadila i kopala kumpire, iako nepismena, petnaest godina sam prodavala na splitskom Pazaru, a moj pokojni muž pola zemlje što je kupio na Mejašima privridio je motikom. Ne perom, ni stolicom ko ovi danas, nego trudom i mukom - govori nam slavljenica Kata Drlje, stogodišnjakinja s Mejaša, gdje se u čast njezina jubileja okupila brojna rodbina i prijatelji, piše Slobodna Dalmacija.

Okružena sa svojih četvero djece, trinaest unučadi i dvadeset i jednim praunučetom, među kojima se našla i ona najmlađa, petomjesečna Petra Radojković, baka Kata još jednom je napravila rezime svog životnog puta, prisjećajući se i kada je s dvanaest godina otišla iz roditeljskog doma služiti na Hvar.

Obišla je, kaže, trinaest mjesta gdje je služila, a zadnje je bilo na Perinuši kod obitelji Franceschi. Sjetila se i kada se 1973. godine priselila živjeti u Split, ali nikada nije zaboravila Zagvozd, gdje se rodila i podizala svoju djecu. Odlazila je uvijek u svoje selo iza Biokova, obrađujući zemlju. Sjeća se kako su za boljih godina u svom vinogradu znali naći i više od 30 barila masta. Jedna bevanda iza ručka i jedna iza večere i danas je ustaljeni ritual stogodišnjakinje s Mejaša.

Sada, u ovim poznim godinama, najveća joj je podrška nevjesta Vesna.

- Pedesetak godina živimo zajedno. Nikad grubu rič jedna drugoj nismo rekli. Uz svu moju dicu, kćeri Anku, Mariju, Milu i sina Antu, i nju smatram svojim ditetom - vesela je Kata, koja ni trenutka nema mira od brojnih čestitara, a bilo ih je uistinu mnogo.

Želje su razne, a najviše onih da poživi još toliko, na što ova draga starica svakom od njih uzvraća ljubljenjem ruku. Na isti način pozdravila se s potpisnikom ovih redaka, uz obećavajući dodatak: vidimo se.