Što kad se jede prezdravo i previše vježba

Nastojanja da se hrani zdravije i redovito vježba svakako su hvalevrijedna i poželjna za zdravlje, no želja za zdravim življenjem može prijeći u krajnost i postati opsesija. Sve počinje bezazleno i u želji da se osoba hrani zdravije, radi mršavljenja ili izbjegavanja bolesti. No, kada netko postane veći dio dana zaokupljen pripremom hrane i planiranjem jelovnika za nekoliko dana unaprijed, kada hrana koju jedu postaje primarna stvar u životu i kada osjeća krivnju ako pojede nešto izvan planiranog jelovnika, stvar se otela kontroli. Želja za zdravom prehranom pretvara se u ortoreksiju. Ortoreksičari žele jesti samo biološki ispravnu i zdravu hranu bez pesticida, herbicida i dodatnih tvari poput konzervansa. Takav način prehrane postaje nezdrav u trenutku kad sve ostalo postaje manje važno od kreiranja kvalitetnog jelovnika. Javlja se i osjećaj superiornosti nad ljudima koji se drugačije hrane i jedu ono što im je ukusno, ne mareći puno za zdravlje.

Kako razmišlja ortoreksičar

Osjećaj krivnje pri jedenju nezdrave, kalorične i masne hrane, sumnjičavost zbog hrane čije podrijetlo ne znaju i snažan osjećaj krivnje nakon propuštenog treninga tipične su osobine ortoreksičara. Poremećaj poznat kao orthorexia nervosa prvi je put definirao 1997. godine doktor Steven Bratman, specijalist alternativne medicine. Liječnici upozoravaju da je opsesija zdravom hranom opasna, jer se kod ekstremne opsjednutosti često javljaju gubitak težine i pothranjenost. No, ortoreksija je često samo izvor psihološkog stresa, a ne fizička opasnost, smatra dr. Bratman. Ortoreksija može voditi u poremećaj prehrane kada počne utjecati na socijalni život osobe koja postavlja zahtjeve prema sebi i svom načinu prehrane. Smanjenje socijalnih kontakata zbog uskog izbora hrane (propuštanje nezdravih ručkova, večera i druženja općenito) glavna je i osnovna smjernica u postavljanju dijagnoze ovog poremećaja uz osjećaj superiornosti nad onima koji ne znaju i ne žele znati što je za njih dobro.

Imajte mjeru!

Mnogi od nas, u želji za boljim i zdravijim izgledom, počinju izbacivati neke namirnice s jelovnika ili provoditi neke dijete. Nutricionisti preporučuju da se pri dijeti, na primjer, ne izbacuje potpuno nijedna vrsta namirnica. Uživajte u jelu u normalnim granicama i količinama jer ipak je dijeta samo oruđe kojim ćete lakše stići do cilja, zdravijeg tijela i uma, ali je u konačnici važno da dugoročno ima pozitivan učinak na oboje.

Europljani u strahu zbog hrane

Prema Eurobarometru, istraživanju koje provodi Europska agencija za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA), u 2010. godini 47 posto Europljana strahovalo je da će ih hrana koju konzumiraju učiniti bolesnim, čak više od onih koji su se bojali prometnih nesreća (34 posto). Štoviše, prema anketi, 24 posto Europljana provjerava broj kalorija i hranjivih tvari u hrani koju jedu.

Kako prepoznati ortoreksičara

Ako potvrdno odgovorite na četiri ili više pitanja, moguće je da je i vas zahvatila ortoreksija.

1. Provodite li više od tri sata dnevno razmišljajući o zdravoj hrani?

2. Planirate li obroke nekoliko dana unaprijed?

3. Je li vam prehrambena vrijednost obroka važnija od uživanja u jelu?

4. Jeste li primijetili da vam se kvaliteta života promijenila otkad se povećala kvaliteta vaše prehrane?

5. Jeste li postali stroži u izboru hrane koju jedete?

6. Jeste li se odrekli hrane u kojoj ste nekad uživali kako biste konzumirali samo "pravu" hranu?

7. Povećava li vam konzumacija zdrave hrane osjećaj samopoštovanja?

8. Osjećate li krivnju pojedete li nešto izvan svog jelovnika?

9. Izolira li vas vaša prehrana iz društvenog života?

10. Osjećate li potpuni mir i kontrolu nad sobom kada se zdravo hranite?

Ovisnost u vježbanju

Osim o superzdravoj hrani, ortoreksičari su ovisni i o vježbanju. S profesorom kineziologije Marinom Bašićem, osnivačem i glavnim urednikom internet stranice www.sportskitrening.hr., razgovarali smo o ovisnosti o vježbanju.

* Postoji li ovisnost o vježbanju te što ona podrazumijeva?

- Ovisnost o vježbanju postoji isto kao što postoje ovisnosti o drugim stvarima. Podrazumijava pretjerivanje u količini i intenzitetu treninga, što znači da čovjek (sportaš ili rekreativac) ima previše treninga (u danu, tjednu, mjesecu ili godini) ili da su treninzi previše intenzivni odnosno prelaze granice njegovih sposobnosti.

* Na koji se način razvija ovisnost o vježbanju i koje su negativne strane tog "poremećaja"?

- Taj je slučaj vrlo čest kod sportaša, koji su izrazito motivirani, pa misle da će s više treninga postići bolje rezultate, a ne ostavljaju organizmu dovoljno vremena da se adaptira na opterećenje koje je napravio u treningu i ne ostave dovoljno odmora da se regeneriraju za sljedeći trening. Ista je stvar s rekreativcima koji na isti način treniraju, a imaju druge ciljeve, npr. smanjiti tjelesnu težinu u kratkom vremenu, pa često uz veliku količinu treninga koriste i prejake dijete, što zajedno dovodi do još težih posljedica. Osim pada fizičkih sposobnosti, negativne stvari su veća mogućnost ozljeđivanja te psihološki problemi poput nervoze, tjeskobe, nezadovoljstva i sl.

* Susrećete li se s takvim slučajevima u praksi, kako na njih gledate te može li se na to utjecati?

- U praksi ima takvih slučajeva, međutim ljudi koji su ovisni o vježbanju sebe ne doživljavaju tako pa im je to teško objasniti, pogotovo sportašima koji su naučeni sami sebe gaziti jer smatraju da je samo takav trening učinkovit i da se non-stop trebaju osjećati umorno i iscrpljeno. Kod rekreativaca je još veći problem jer žele velike rezultate u kratkom vremenu. Često dolaze ljudi koji 10-15 godina nisu ništa trenirali niti fizički radili, s viškom kilograma, te se žele u kratkom vremenu, u samo nekoliko mjeseci, dovesti u dobru formu. Nažalost, to ne ide tako brzo.

* Što se događa u tijelu kada dođe do razvijanja ovisnosti o vježbanju te jesu li te reakcije slične kao i kod razvijanja nekih drugih oblika ovisnosti?

- Mislim da nije isto kao kod alkohola i kod droge, jer ipak je ovisnost o vježbanju u određenoj količini pozitivna. Prilikom i nakon treninga izlučuju se endorfin (hormon raspoloženja), pa se zatim treningom snage povećava izlučivanje testosterona (pozitivno djeluje), stoga smo na neki način svi mi koji vježbamo ovisnici o tim hormonima. Uz to, čovjek vježbajući izbacuje nagomilani stres, što mu pomaže u svakodnevnom obiteljskom i poslovnom životu, a da ne govorimo o velikim zdravstvenim dobrobitima koje su glavni cilj tjelesnog vježbanja. Na to gledam kao na pozitivnu ovisnost (dok je u normalnim okvirima).

* Koliko bi prosječan čovjek uopće trebao vježbati, odnosno gdje je granica izmedu "dobrog" vježbanja i pretjerivanja?

- Preporučio bih svima svakodnevno vježbanje, no ono treba biti planirano. Ne može se svaki dan trenirati jako, nego se trebaju izmjenjivati dani (treninzi) većeg i manjeg intenziteta. Također treba kombinirati različite aktivnosti, npr. trening izdržljivosti (trčanje, plivanje, bicikl) s treninzima snage (utezi, vlastito tijelo). Najvažniji je kontinuitet. Bolje je ići stepenicu po stepenicu nego preskočiti dvije pa se vratiti tri natrag.