Hospitaliziran je, propisana mu je terapija uz teške nuspojave. I prepušten na brigu obitelji, koja se svaki dan budila i lijegala s mišlju hoće li nauditi sebi ili nekome drugome? Crne slutnje su se i ostvarile - ubio je bliskog člana obitelji, piše Dnevnik.hr.
U napadu manije sin sugovornice Provjerenog ubio je bliskog člana obitelji.
‘‘Kada sam ja to saznala, kada su mi javili, meni se potpuno suzila svijest. Ja sam počela toliko vrištati i nisam to mogla uopće prihvatiti‘‘, kaže majka.
Otad je već prošlo neko vrijeme, no mira nema.
‘‘Na kraju dana kada ostaneš sam ili ujutro kada se probudiš, to je prva misao kada se probudiš - on je živ, a mrtav je. Ja sam živa, a mrtva sam. I ne znam kako dalje uopće živjeti s time‘‘, dodaje žena čiji sin boluje od paranoidne shizofrenije.
Za njegovu bolest su znali, liječili su je i borili se s njome godinama. Epizoda je bilo i ranije. Za ovakve tragične - nitko nije ni pomislio da su moguće. Iz razumljivih razloga ta je žena odlučila biti anonimna. Ne samo zbog sebe već i zbog svog djeteta. Sina koji je, kako nam govori, bio sasvim običan dječak kojeg su svi voljeli.
‘‘Ja imam dvoje djece, on je bio onaj koji je bio preosjetljiv, i jako nježan, i jako pažljiv, i nikad nije bilo nikakvih problema s njim. On je uvijek bio jako miran i nikad nije radio nikakve scene. Uredan, poslušan, kad god si mu nešto rekao, on bi to napravio. Uvijek mi je dolazio i pitao: ‘Kak‘ si mama?‘ Nosio mi kakao da ozdravim što prije, pisao mi porukice. Bio je jedno normalno dijete koje je bilo prekrasno, nasmijano, zaigrano, svi su ga voljeli u kvartu‘‘, govori majka.
U srednjoj školi javile su se prve epizode čudnog ponašanja, no majka je vjerovala kako su to posljedice puberteta koje će s vremenom, kao i kod većine tinejdžera, proći.
‘‘Do jednog dana kad je on dotrčao izvana, odnekuda, i počeo pričati takve nebuloze, da je bio u nekom društvu, da su ga tamo htjeli otrovati, da su mu podvalili neku tabletu, da ga proganjaju, da ga prate, da će biti nešto u vijestima o njemu, da je na televiziji nešto o njemu. On je posvuda vidio nekakve poveznice, grafiti mu se smiju, na tim grafitima on ima poruke koje su upućene njemu. I sad ja to slušam, gledam i ne znam što bih mu rekla‘‘, opisuje kako je izgledala prva epizoda.
Tada je hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici, gdje mu je dijagnosticirana nespecifična psihoza. Dobio je terapiju, no roditelji nisu dobili nikakve upute kako pomoći bolesnom djetetu.
‘‘Ti se kao roditelj nađeš u nekoj situaciji gdje nemaš pojma što je to uopće i ono normalno Google, tražiš, čitaš. To vam je tako i tako, to vam je to i to, možete očekivati to i to, kad dođe u ovakvu fazu morate raditi ovo ili ono. Ne, oni su rekli on mora piti lijekove i ako ne pije tablete, njemu će biti samo gore i nakon tipa tri tjedna su ga otpustili takvog kući‘‘, prisjeća se.
Nakon nekog vremena faze psihoze ponovno se javljaju. Dijagnosticirana mu je paranoidna shizofrenija. Jedan je to od najtežih oblika bolesti, kaže nam i dr. Ivan Čelić, pročelnik Zavoda za dualne poremećaje klinike Vrapče.
‘‘Ta osoba ne može testirati realitet. Ona ima osjećaj da je netko prati, da je netko progoni, da čuje glasove i ne možeš joj objasniti da to nije tako. Kao kod šećerne bolesti što nedostaje inzulin, tako tu nedostaje dopamin i drugi neurotransmiteri. Osoba ima paranoidne misli, ima osjećaj da ju netko želi otrovati, da ju netko prisluškuje, da ju netko progoni. Čuje glasove, ima vidne halucinacije. Vi ne možete toj osobi reći da je to on umislio. Dolazi do određenih neurotransmitorskih disbalansa koji onda produciraju takvu kliničku sliku‘‘, objašnjava dr. Ivan Čelić.
Tako je i oboljeli mladić govorio kako je faraon, kako ima moći, treće oko kojim je povezan sa svima i može osjetiti kako tko razmišlja. U svojoj glavi, kaže majka, čuo je tisuće glasova.
‘‘Znao mi je svašta pričati, ono takve sumanute misli je znao imati, točno ono borbe u glavi između zla i pakla i znao je reći: ‘U mom lijevom ramenu mi je anđeo, na desnom mi je vrag.‘ Znao mi je govoriti da je on vrag, da je on izašao iz podzemlja, da zašto smo ga budili, da on ima neke moći, da zašto smo budili mrtve. Nije on meni znao točno specificirati i ono, reći što to on sve osjeća, ali kad vi slušate dijete koje vam govori nešto toliko ozbiljno, a vama se od toga sledi krv u žilama jer onako, ja sam te rodila, nisi iz podzemlja, nisi anđeo, nisi vrag‘‘, govori majka.
Propisana mu je terapija koju je redovito pio. Nuspojave su bile vrlo teške.
‘‘Ta terapija koju je on uzimao, on je bio kao zombi, on je od 24 sata što traje dan – 16 sati je znao spavati‘‘, kaže majka koja se nije imala kome obratiti za savjet.
Upravo situacija u kojoj oboljele nakon što napuste zdravstvenu ustanovu dočekuje okolina potpuno nepripremljena za njih potaknula je Kseniju Kapelj i ostale članove Ludruge na djelovanje.
‘‘I s tih osnova je nekako i pokrenuta ova udruga. Naša udruga se bavi psihičkim zdravljem u zajednici po principu peer podrške. To je u stvari podrška iskustvenih stručnjaka jednih drugima. Taj osjećaj da nisu sami, da nisu jedini. Ne da ima težih priča jer svakom je njegova najteža. Nego da i svojim bolnim iskustvom mogu biti od pomoći nekom drugom‘‘, kaže Kapelj.
Da dosadašnji sustavi liječenja koji se svode na dugotrajne hospitalizacije i terapije lijekovima ne mogu biti jedini načini liječenja, slažu se struka i udruge. Osim bolničkog sustava potreban je i razvoj drugih izvanbolničkih usluga. Jer obitelji oboljelih same ne mogu.
‘‘Radimo na razvoju zaštite mentalnog zdravlja u zajednici odnosno komunalne psihijatrije. Mi smo u tom pravcu već krenuli, to se nalazi u našem strateškom dokumentu. HZZO već plaća tu uslugu i nakon pilot projekta kojeg su provodile nekoliko bolnica širom Hrvatske, među njima i Vrapče, sada već imamo određenu mrežu u suradnji s NGO koje se bore za prava osoba s duševnim smetnjama‘‘, kaže Čelić.
Riječ je o sustavu multidisciplinarnih mobilnih timova koji je gotovo do savršenstva doveden u Nizozemskoj – oboljele osobe nakon otpusta iz bolnice tri su tjedna svakodnevno u tretmanu mobilnog tima.
‘‘U mobilnom timu se nalazi psihijatar, sestra, nekoliko psihoterapeuta, socijalni radnik, lokalni policajac‘‘, kaže Kapelj.
‘‘Ti multidisciplinarni timovi imaju u razmatranje određenu osobu koja ima određene psihičke poteškoće. Onda se radi individualni plan i program liječenja i toj osobi se ide i kući, opet s ciljem da se poboljša njezina kvaliteta života‘‘, dodaje doktor Čelić.
Sve ovo nalazi se i u Strateškom okviru razvoja mentalnog zdravlja do 2030.
‘‘U smjernicama, sve što je napisano ja bih potpisala ove sekunde. Apsolutno‘‘, kaže Kapelj.
No procesi su to koji se ne mogu dogoditi preko noći i realnost je, bar za sada, puno manje bajkovita. Svjedoči tome i priča ove majke.
U jednom je trenutku njezin sin odlučio prestati piti lijekove i pokušati živjeti i raditi bez njih.
‘‘Znači on je meni skroz promijenio lice, meni on više nije moje dijete bilo. On je fizionomiju promijenio, taj pogled, tu tupost, to nešto što uopće kada vidite, tu nema ničega. Tu nema života‘‘, rekla je.
Iako svjesna teških nuspojava, nije se slagala s tom odlukom, briga za njega svakim je danom bila sve veća.
‘‘Ja sam na žalost u svojoj obitelji imala i prije situaciju, odnosno imala sam dva ujaka koja su imala isto tako dijagnosticiranu paranoidnu shizofreniju gdje su oni sami sebe ubili. Možete li misliti s kojim strahom ja živim jer znam da se to može i njemu dogoditi‘‘, dodaje.
Dan prije tragedije koja se dogodila, sin joj je zbog napada na drugu osobu priveden. Nazvala je tada policiju, rekla im da je njezin sin teški psihički bolesnik te ih zamolila da ga odvezu na hitnu u neku od psihijatrijskih bolnica. Odbili su.
‘‘Oni njega nisu psihički pregledali, nije bio odvežen na moju molbu i 24 sata nakon toga kada je pušten bio iz zatvora on je učinio ono što sam se ja najviše bojala‘‘, ističe majka.
Od prvog privođenja do ubojstva člana obitelji, nije prošlo niti 24 sata.
‘‘Samo sam doživjela takav živčani slom, srce mi je otkazalo. I sada ja moram živjeti s time. Imam dijete, i dalje imam dijete. Imam i drugo dijete. Ja sam živa, ali sam mrtva iznutra‘‘, govori za Provjreno.
Tragedija se možda mogla izbjeći da imamo sustav koji brže reagira, koji je multidisciplinaran i povezan, u kojem policajac posluša zabrinutu majku.
‘‘Tegobe s mentalnim zdravljem, na žalost, kod nas postaju tema tek kad se neko zlo dogodi‘‘, kaže Kapelj.
Slučaj ove majke, jedan je od najtežih. Značajan jer ukazuje na problem koje obitelji imaju, na težak život onih koji žive s ovom teškom bolešću. Njezina priča nije tu kako bi upirala prstom na oboljele, već kako bi iznijevši svoju mučnu sudbinu, spriječila da se slična ne ponovi, nekom drugome.
‘‘Ono što se često puta zna dogoditi je da se ljude koji imaju određene psihičke poteškoće stavlja u kategoriju posebno opasnih osoba. Znači one su jednako opasne kao i sve druge osobe‘‘, ističe Čelić.
‘‘Ne znam što će biti s njime sada, niti kako dalje‘‘ - rečenica je koju je izrekla majka iz priloga Provjerenog. I nije jedina. Više od 84.000 ljudi u Europskoj uniji godišnje umire zbog mentalnih poteškoća i samoubojstava. Troškovi liječenja iznose više od 600 milijardi eura godišnje. No rezultati bi morali biti bolji. Zbog majki i djece poput ovih iz priče Provjerenog. Zbog svih obitelji koje pate u tišini, misleći kako su sami i jedini, prenosi Dnevnik.hr.