Na jedno uho čula sam glas Boga, a na drugo uho vraga. Te prisilne misli nisam mogla odagnati. Kratko bi mi olakšanje donosilo ako se izmolim. Razgovarala sam sama sa sobom. I više me nije bilo briga što to moji kolege na fakultetu čuju, priča nam diplomirana pravnica Karla Kuzle (47) o teškim trenucima koje je prolazila zbog dijagnosticirane joj paranoidne shizofrenije.
Bila je natprosječno nadareno dijete sa samim peticama u osnovnoj školi i poslije u gimnaziji. Za jedinicu brižnih roditelja gotovo ni po čemu se u djetinjstvu nije naslućivalo kakva će je bolest.
"Bilo je naznaka. Imala sam psihotičnu epizodu kada sam imala otprilike pet godina. To sam poslije tek uvidjela. Kao dijete, stalno sam govorila o jednoj temi, neprestano. Nisam ju mogla istjerati iz glave. Jako sam se toga uplašila i prije jednog popodnevnog spavanja zamolila sam Boga da mi to makne iz glave. I tada je prošlo. Odnosno, odgodilo se. Dočekalo me još gore u pubertetu", prisjeća se ova Zagrepčanka.
U školi je uvijek imala puno prijatelja, svi su trebali njezinu pomoć sa zadaćama i učenjem. Njezin je razred u srednjoj školi bio vrlo složan i ima lijepe uspomene iz tog razdoblja.
Bila je otvorena, ali, kaže, namrgođena. Stroga prema drugima, ali i sebi. Perfekcionist.
Praznovjerni znakovi
U trećem srednje sve je počelo.
"Imala sam lošeg vjeroučitelja. Kao vjerski fanatik skliznula sam u jedan svijet koji mi se sada čini kao svijet Harryja Pottera. Imala sam velike strahove. Prvo da je sve grijeh, onda strah od Boga pa strah od vraga. Sve sam si tumačila kroz neke, zapravo praznovjerne znakove i sasvim se ponašala u skladu s njima. Više nisam mogla spavati, nisam mogla pratiti nastavu. Počela sa razgovarati sama sa sobom."
Nije drugima mnogo govorila o tome jer je bila uvjerena da je to realitet i da drugi isto tako vide. Odnosno, ako ne vide - da su u krivu.
"Vjeručitelj je rekao da moji roditelji nemaju nikakav autoritet nada mnom jer su loši vjernici i da moram samo njega slušati. Cijeli svijet sam izgradila oko tih fantazija i živjela sam u njemu. Onda su se počeli javljati glasovi u mojoj glavi."
Roditelji su joj rekli da nikome ne govori o svojim problemima i nisu dugo čekali da je odvedu psihijatru.
U prvo je vrijeme odlazila tri puta tjedno na psihoterapiju. Dobila je i lijekove. Nažalost, njezino loše stanje nije prolazilo.
"Zabluda je da će to proći. Zabluda je da će ti dati lijek i ti ćeš to riješiti. Toga, po meni, treba biti svjestan. Ali treba znati da ćeš naučiti i moći voziti slalom s tom bolešću. Ne treba očekivati čuda, samo amplitude i zaliječenje", iskrena je.
Nekada se kod psihoze radi o samo jednoj epizodi i ona se nikada vrati, ali što se više epizode ponavljaju to su manje šanse da će se pacijent konačno u potpunosti izliječiti.
No, bitno je znati, napominje Karla, da se unatoč tome može donekle normalno funkcionirati.
Lijekovi su tada bili lošiji, nisu joj puno pomagali, a imali su puno nuspojava.
"To vrijeme mi je u jednom košmaru. Bilo je jako teško i puno straha. I bilo je sve gore i gore. Iako, ja sam i maturirala i upisala pravni fakultet. Išla sam i na maturalac iako je moja psihijatrica savjetovala da ne idem. Imala sam puno povjerenja u svoje prijatelje. Ponijela sam svoje lijekove. Prijateljica koja je bila sa mnom u sobi čak me podsjećala da ih svaku večer popijem. Nisam smjela piti alkohol, ali ne bih ga vjerojatno ni inače pila kako sam sva bila uzorna i u svemu savršena.
Bilo je dobro. Bila sam u svojem svijetu, u autobusu sam imala te prisilne misli, strahove, beskonačno nastojala dokučiti što neka slučajnost znači… Ali mislim da se to izvana nije toliko vidjelo. Izgledalo je više kao neka zamišljenost. A ja sam i inače bila često loše volje. Ionako sam stalno oko školskih obaveza bila u nekom grču. I umorna. Nisam se mogla veseliti petici jer bih znala da opet moram učiti za iduću. Maturalac je sretno prošao i drago mi je da sam bila na njemu."
Učenje kao imperativ
Bilo joj je bolje kad bi mogla učiti. Prisiljavala se na to jako, bio joj je imperativ učiti jer to je bila njezina strast.
I onda si je crtala križiće u knjizi ili pisala B kao Bog. Dolazile su joj i prisilne misli, ali bi se čitajući uspijevala nekako koncentrirati na tekst i kanalizirati te misli da ne "šaraju" toliko.
"Meni je učenje terapeutski djelovalo. Za nekoga tko ne voli učiti, ta formula ne vrijedi. I za moje samopouzdanje bilo je važno da maturiram, da završim školu", priča Karla.
Upisala je studij prava na sugestiju roditelja iako ju je više zanimala književnost. Ali pisci svašta pišu i bojali su se daljnjeg pogoršanja njezine bolesti.
"To je jako zahtjevan fakultet, puno moraš sjediti doma i učiti. Izgubila sam sve prijatelje kako nisam imala obavezna predavanja, a izgubila sam i sve kontakte. Nikome više nije trebalo da mu pomažem oko učenja. Bila sam psihički sve lošije i onda su počele hospitalizacije."
Prvi je put hospitalizirana u Jankomiru sa 18 godina i nakon toga je, što tamo, što na zagrebačkom Rebru, bila još 15-16 puta.
"Tada je u Jankomiru bilo stravično. Sve je bilo derutno, drugi su me pacijenti čupali, trgali mi infuzije, pomokrili bi mi se na odjeću, zvali su me ‘majka Božja‘ i ismijavali. Odmah čim sam došla, rečeno mi je da se onaj tko jednom tu dođe uvijek vraća", prisjeća se s užasom.
To joj je ostalo kao traumatično iskustvo. Dva je tjedna izdržala i onda su je roditelji odveli kući. Danas, srećom, obnovljena bolnica ima drugačiju vizuru i kvalitetu liječenja.
"Kad sam došla doma, bilo je grozno. I tako 15 godina agonije. Ništa ne radiš, samo sjediš i razmišljaš, seciraš i bojiš se. Ne možeš noćima spavati koliko se bojiš. Savjetuju ti da pokušaš slušati radio, ali ti ga ne možeš ni čuti od tih svojih misli i glasova. Pa ti kažu ‘Pokreni se. Besposleni pop i jariće krsti. Zabavi se nečim‘, ali ti se ne možeš koncentrirati. Ne možeš šnicle ispeći koliko si izvan sebe."
Na kraju je na Rebru 2000. godine dobila sedam elektrošokova. Uglavnom se ne sjeća života godinu dana prije i godinu poslije toga.
"Kad sam došla kući, nisam znala ni gdje mi je soba. Mama mi je poslije pričala da je u to vrijeme poginula Ena Begović i na naslovnici nekog časopisa bila je njezina fotografija i ta vijest. Ja sam svako jutro uzimala taj časopis i čudila se kako je poginula."
U to vrijeme nije imala strahove. "Mislim da je to bilo olakšanje. Kad ništa ne znaš, ne znaš ni za strah."
U to je vrijeme stala s fakultetom i izgubila nekoliko godina, ali je nakon devet godina studija velikom snagom volje diplomirala.
Isprva uopće nije mogla učiti jer je imala organsko oštećenje na mozgu i nije mogla ništa pamtiti. Išla je na kognitivno-behavioralnu terapiju i u grupu za učenje.
I po četiri dana nesanice
Zbog pogrešnog liječenja dobila je i epileptičke napadaje.
Majka joj je bila divna potpora, ali je zbog silne brige i sama bila sve bolesnija. Morala je napustiti posao jer Karla nije mogla biti sama kod kuće.
"Užasno sam se bojala. Bila sam napeta kao struna od straha i preznojavala bih se mrtvačkim znojem. Ni uz najjače lijekove nisam po četiri noći i dana mogla zaspati. Trčala bih po stubištu. Imamo šest katova i trčala bih po stepenicama gore-dolje da izmorim tijelo i utišam te glasove", govori nam.
Malo joj je bilo lakše kad su joj uveli Prozac, koji je tada tek došao na naše tržište.
U kratkim fazama kad je bila malo bolje, polagala bi ispite.
"I tad bih pričala sama sa sobom, ali ne bih otvarala usta, pa nitko ne bi primijetio. Savršeno sam se izvježbala. Prilagodila sam se, jer što se prije prilagodiš lakše će ti biti s bolešću. Pacijenti kažu:‘ja kad ozdravim ću si naći dečka, ja kad ozdravim ću ići na posao, ja kad ozdravim ću početi štediti. Nema toga jer možda nećeš ozdraviti, počni odmah tražiti dečka, odmah počni ići na posao ako i kako možeš, makar četiri sata."
Kaže nam da ona zato svima govori o svojoj bolesti jer joj je lakše objasniti prijateljici zašto se nekad čudno ponaša.
"Lakše mi je reći da sada imam strahove i prisilne misli i vidim nešto. To je bolest i ona je dio mene, ali to nisam cijela ja", naglašava.
Kad je imala 34 godine, dogodio se krah. Tijelo joj je počelo otkazivati od stalnog stresa i grča u kojem je bila. Oboljela je - dobila je tumor na hipofizi, ušla u pseudomenopauzu.
I onda se na sve to dogodila velika tragedija: njezina majka počinila je suicid.
"Ona više jednostavno nije mogla izdržati. I fizički se razboljela. Pokušala je i prije, ali taj je put nismo spasili. I to je nemoguće opisati u cijeloj toj situaciji. To je muk bez riječi. Ne bih to nikad od nje očekivala. Ali meni nikako nije bilo bolje. To nije trajalo 15 dana, nego 15 godina. Nije bilo nikakvih pomaka. Izgubiš svaku nadu. Ja nju i razumijem. Ali i ljuta sam na nju. I užasno mi nedostaje. To je mješavina osjećaja. Koliko god to prorađivala na psihoterapiji, s time se teško nosim. Svaki put kad prijeđem preko rijeke Save, pomolim se za moju mamu", kaže nam tiho.
Tada je upoznala jednu divnu liječnicu koja je imala dovoljno hrabrosti, snage i volje za nju te joj je, kaže, spasila život. U to su se vrijeme na tržištu pojavili neki novi lijekovi, koji su također pomogli.
Bila je tada šest mjeseci u bolnici. Postala je, priča, dio inventara.
I onda je nakon pola godine upoznala svojeg današnjeg supruga, preko Facebooka. Naravno da bolest nije bila tema na njihovu prvom sastanku, ali mu je već na trećem rekla za nju.
On je to dobro prihvatio. Nije puno znao o bolesti, ali je prošao jednogodišnju psihoedukaciju za bliske osobe oboljelih koja se provodila u bolnici Sv. Ivan. Na nju je išla i Karlina najbolja prijateljica, čak nekoliko puta jer ju je zanimalo.
Misli se cijepaju i račvaju
"Ja sam bila u toliko rastrojenom stanju od šoka. Da sam upoznala serijskog ubojicu, mogla sam se udati za njega i dovesti ga k sebi doma. Možda mi je supruga poslala mama s neba."
Nakon tih 15 hospitalizacija, sada sama osjeti kada počne "kliziti u blato", pa se javi liječnicima na vrijeme.
"To se prišuljava, ali znam prepoznati. Misli mi se cijepaju i račvaju. Ne mogu dovršiti misao. Jednostavno ne mogu formulirati rječenicu do kraja. Možda se to ne vidi, ali ja ne mogu pratiti misao u glavi. Opet se bojim. I onda se držim malo više po strani da mi se ne bi zdravlje pogoršalo. Moram paziti na okidače, paziti da ne gledam neke serije, da se ni sa čime ne preopteretim. Tako ja vozim svoj slalom."
Radila je u jednom ministarstvu, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu i u jednom trgovačkom društvu. Objavila je dva stručna rada iz područja javne uprave. Od 2009. je u mirovini.
Svoju psihijatricu viđa svaki tjedan na grupnoj terapiji, a svakih mjesec, dva ide na kontrolu.
Odlučila je da neće imati djecu i suprug ju je podržao u tome. Jednostavno ne može zamisliti da bi ikome, a kamoli vlastitom djetetu poželjela da se muči koliko se ona mučila.
Ako primijeti neku promjenu kod sebe, korigira joj se terapija. Kaže da je bitno stalno davati povratnu reakciju psihijatru.
"Bitna je dobra suradnja s liječnicima. Nastojim komunicirati otvoreno. I moja obiteljska liječnica je famozna."
Dobro je, govori, kad si sam priznaš da imaš tu slabost, kad se s njom saživiš i naučiš s njom živjeti. Znaš da ćeš biti kraće u bolnici ako dođeš na vrijeme. Ona je uz bolnicu vezana jer zna da su tamo ljudi koji će joj pomoći i smatra ju drugim domom.
Posljednjih šest godina nije imala potrebu za hospitalizacijom.
Godine 2020. napisala je prvu knjigu, "Čaj od ruže". Profesor koji joj je pomagao rekao je da je knjiga na nju djelovala terapeutski.
"To me zainteresiralo, našla sam hrpu literature. Dvije, tri godine detaljno sam to izučavala i pomislila da možda mogu nekome pomoći time."
Pomaže drugima
Danas se bavi terapijskim pisanjem. Ne radi terapiju, nego pokazuje načela po kojima se piše, daje razne vježbe.
Da bude kompetentnija, završila je edukaciju iz propedeutike psihoterapije. Volontira u udrugama Kako si i Modus. Radi uz mentora i sve je to jako veseli, a feedback polaznika uvijek je bio dobar.
Napisala je i roman o samoozljeđivanju pod naslovom "Izrezbareno polugodište", a na skorašnjem Interliberu bit će predstavljena i njezina slikovnica o mačku koji ima sve, ali nitko ne zna da nije sretan.
Zašto je odabrala naslov "Čaj od ruže"?
"Meni su pokušavali pomoći razni ljudi, profesori, doktori. Bilo je grešaka u liječenju, ali iz dobre namjere. Pomagala mi je čak i moja baka, koja me pokušavala izliječiti tako da mi kuha čaj od ruža, koji ne može ni pomoći, ali ni naškoditi. To je neki simbol tih uzaludnih pokušaja i svih tih krivih puteva kojima je potrebno krenuti da bi nekako našao ispravni put. Jer nema drugog načina osim metode pokušaja i pogrešaka. Svatko mora naći svoj put", govori Karla i dodaje da unatoč tome što se ujutro budi sedirana od lijekova i ima masu drugih neugodnih nuspojava, ipak vrijedi ujutro se probuditi u svojem krevetu, a ne u bolničkom.
"Imaš svoju lijepu šarenu posteljinu i to je razlog za sreću. Preda mnom je dobar dan. Bocnut ću se pet, šest puta inzulinom, ali napredak medicine i tehnologije omogućio mi je da ne moram još deset puta bosti prste da bih izmjerila šećer. Oni koji nikad nisu bili u bolnici, niti teže bolesni, ne razmišljaju o tome. Ja to nekad zaboravim, ali onda se opet sjetim."
I dalje ima prisilne misli. One su joj kao pozadinski šum i stalno vrebaju iz prikrajka.
"Svejedno živim. Ja jesam malo medicinsko čudo. Svaki dan popijem 12 tableta. Jedna je za dijabetes, a sve ostalo je za psihu - dva antipsihotika, dupla doza antidepresiva, sedativ i antiepileptik. To je stabilizator u mojem slučaju. Jako sam tvrdoglava i uporna. Idem naprijed koliko god teško bilo. I kad mi se vrti u glavi, opet idem dok se negdje ne srušim. Možda to nije najbolji način, ali meni jest."
Kaže nam kako je korak prema tome da pacijent bude bolje misao da izliječenja nema. Nema čuda ni instant-rješenja.
"Puno mi pomoglo kad mi je jedan moj prijatelj rekao: ‘Karla, to je dio tvoga šarma‘. Onda neka bude tako", kaže ova izuzetna žena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....