Steve Jobs: Ne radi, sporo je. Vratite se i radite sa mnom svaku sekundu

SAN FRANCISCO - Soba za sastanke. Manje od deset ljudi za stolom. Gledaju prezentaciju i znoje se. Najuža momčad Stevea Jobsa: Jonathan Ive, šef dizajna, Schiller, šef marketinga, Cook, operativni direktor. Znoj im nije na licu jer nose odijela. Nitko u Appleu ne nosi odijela.

Sastanak se ne odvija dobro. Prezentira se mala spravica, crna sa sivim rubom, koju veliki gazda trenutno ima u ruci. Ni riječi od njega, još. Godine istraživanja, dizajniranja, testiranja. Uskoro će se napokon doznati istina: je li Appleova kolektivna pamet uspjela stvoriti nešto novo, nešto što će promijeniti -

“Ne radi”, izusti Jobs oštro. “Ne radi, ne valja, sporo je.” Brz je na živcima. Diže se i počinje vikati na okupljene, psovati im sve pretke i rodbinu, lupati šakom po stolu. iPhone bi, naime, trebali prezentirati u siječnju. Sad je studeni, a na Appleovu novom mobitelu poruke ne rade, kao ni pozivi. “Ljudi, nemamo proizvod”, zaključi Jobs i pošalje ih sve, nakon što ih je poslao u rodno mjesto, natrag na posao.

Jobs je jedini luđak

Potpuna mobilizacija. Ostaje se preko noći, tijekom vikenda, cijela kompanija u ratnom modu. Čak i Jobs, koji se tek oporavio od teškog karcinoma gušterače, i izgubio puno kilograma. Izgledalo je nemoguće, ali uspijevaju otkloniti sve teškoće, telefon je prezentiran i uskoro, u ljeto 2007., kreće u prodaju. Do danas ih je prodano 50 milijuna, zajedno sa 3 milijarde aplikacija. To je Jobs. Manijak, perfekcionist, pazi na svaki detalj, inzistira da se zaborave sva pravila industrijskog dizajna i programiranja. Bivši zaposlenici su se žalili da je terorist i psihopat, da je znao fizički napadati i mlatiti programere i inženjere koji bi mu rekli da nešto nije moguće. Terorist ili ne, obično je u pravu. Obično bude moguće.

Njegova životna priča stoga zvuči nemoguće. Nerdovski žicar se kao klinac skitao po garažama Silicijske doline i orgazme doživljavao na sastancima lokalnih hakera i kodera. “Jobs nikad nije ništa govorio”, rekao mi je jednom Lee Felsenstein, predsjednik kluba hakera u kojem se nalazila banda geekova. “Samo je hodao okolo, pažljivo slušao, pitao.”

Nastavak je poznat. Osniva Apple, vodi ga, lansira revolucionarni Macintosh, zatim ga izbacuju iz tvrtke, nekoliko se godina skiće okolo, da bi se vratio 1997. i postao apsolutni car Applea. Isključivo zato što je kompanija u tom trenutku gotovo propala, bila na marginama, i po inovaciji i prodaji svojih proizvoda. Jobs je bio jedini luđak koji se htio upustiti u pokušaj spašavanja.

Mršavi se lik došeta do dućana, držeći ženu ispod ruke. Nosi bijele tenisice, stare traperice i crnu majicu s kapuljačom, ispod koje se nazire sijeda brada. Da nema žene, rekli bismo, beskućnik i propalica. Stane, zadovoljno gleda u red kupaca koji čekaju iPad. Maše im, razgovara s njima, a njima, pak, treba nekoliko minuta da shvate kako razgovaraju s Jobsom. “Steve, obožavam iPad!” vikne jedan od njih. “Super!” glasi odgovor.

I veći su nestali u seknudi

Mršav je još od karicnoma gušterače. U jednom se trenutku opet zaokružio, ali prošle je godine morao na hitnu transplantaciju jetre. Rak se, nagađaju liječnici, vratio i zahvatio susjedni organ. “Zamalo sam umro”, priznao je prije nekoliko mjeseci na večeri zaklade koja potiče doniranje organa.

Fizički i doslovno, poslovno i figurativno, Jobs je zamalo umro bezbroj puta u svojoj karijeri. Ima tu neugodnu naviku da svako malo uzme sve što je stvorio, odnese u kasino, stavi na jedan broj i zamoli da igra počne. Broj je obično nešto neočekivano - prodaja online muzike? Pa tko je još zaradio na tome! Mp3 player? Pa postoji ih već gomila! Mobitel? Nikad nećete pobijediti Blackberry! - a ostatak kompanije strepi što će se dogoditi.

iPad je najluđi Jobsov potez do sada. Jer, nakon svih članaka i očekivanja, ako prodaja ne bude dobra, dionice će se strmoglaviti, potencijal da ikad lansiraju nešto veliko nestati, a konkurencija poput Googlea i Nokije napast će poput divljih svinja i požderati što od imperija ostane. I veći od Applea nestali su u sekundi.

“JUDO!” zaurla neki fan u pauzi između pjesama. Bob Dylan stoji 1966. na stageu s gitarom, mršav, blijed, raspadnut od droge i naporne turneje. Rezigniran. Manchesterskom se dvoranom provali pljesak podrške urlikatelju. Dylan je Juda. Izdao ih je. Prestao je svirati akustične pjesmice o miru u svijetu, počeo raditi radikalne stvari na električnoj gitari. Fanovi žele staro, protestiraju ispred koncerata, kritičari divljaju, nikome se ne sviđa električni Dylan.

Pljesak utihne, Dylan stoji na stageu, šuti, razmišlja. “Ne vjerujem ti!” odgovori konačno. “Lažeš.” Okrene se bendu, pogleda ga i vikne: “Svirajte jebeno glasno!” I krene u furioznu, žestoku, velebnu, emotivnu, manijakalnu, magičnu, najbolju verziju svih vremena “Like A Rolling Stone”, pjevajući refren kao da mu život o tome ovisi, otpraši nepovratno dalje, u novo, u promjenu... Osam minuta kasnije stvar završi, a publika, ista ona koja ga mjesecima vrijeđa, eksplodira od delirija. U sekundi priznaju: jebo staro. Novo je genijalno.

Nekoliko minuta prije nego što će se Jobs popeti na stage i pokazati nam iPad, upravo će se ta pjesma odbijati zidovima dvorane u San Franciscu. “How does it feeeeeel...”, finale, a Appleov se gazda pojavljuje na stageu, noseći revolucionarni tablet. Jobs je tu da još pokaže nešto novo, odbaci staro i riskira sve.

Marketinški genij. Propaganda veća od nacističke. Uvaljuju nam testise pod bubrege, pa još naplate dvostruko. Sve je to govno, šminkeraj, bezveze. Ove, i mnogo gore uvrede uvijek nabacamo na svaki Appleov potez, najavu, proizvod.

Zašto se dimi iz monitora?

Čime, dakako, dolazimo u nezahvalnu poziciju jer impliciramo da bismo i mi sami, kad bismo imali dovoljno novca za marketing, napravili jednako dobro - ma što jednako, puno bolje, ej! Time također kazujemo da su svi koji kupuju Appleove stvari imbecili koji nasjedaju na TV reklame. A gomila ih kupuje. Službeno kupljenih iPhonea u Hrvatskoj je više od 50 tisuća, a onih, hmm, neslužbenih, još više.

Jer istina je sljedeća: normalni ljudi zbog posla, faksa ili djece nemaju se vremena mučiti da skuže zašto im se dimi iz monitora, koji driver trebaju kako bi updejtati firmware i napravili grafičku kompatibilnu s matičnom... Njima tehnološku pobjedu predstavlja činjenica da na iPod mogu zveknuti deset tisuća pjesama bez prevelike muke.

Muke, dakako, ima. Samo je ona nama, korisnicima, skrivena. Koliko je samo onakvih prezentacija održano u sobi za sastanke dok iPhone ili iPad ili iPod nisu zadovoljili gazdu? Koliko je puta Jobs morao vikati kako bi postigao da iPadova baterija traje dulje od 12 sati?