SPLIT, ZAGREB - Moram vas predstaviti nekome - hita prema meni nasmiješeni scijentološki volonter Juraj, čim je spazio da ulazim u šator na dogovoreni tečaj, dan nakon što smo se upoznali. Vodi me prema stolu za kojim sjedi muškarac posve prorijeđene kose. Tip, procjenjujem, ranih 40-ih ustaje od stola i prema koljenima potegne čarape koje nosi ispod gumenih sandala. Čvrsto mi stišće ruku i na engleskom, s jakim mađarskim naglaskom, kaže da se zove Istvan. I prije nego što se predstavio kao koordinator volonterskih aktivnosti Scijentološke crkve Europe, bilo mi je jasno da je on ovdje šef. Za razliku od sramežljivog Juraja, govori glasno i gleda me ravno u oči.
- Što želite od života? - počinje izravno, čim smo sjeli. Poluzbunjeno promrmljam frazetinu o pomirenju karijere i obiteljskog života kao ultimativnoj kategoriji.
- Kako malograđanski! Tko vam je to utuvio u glavu, mama? Uvijek pokušavate ispunjavati obrasce koje postavlja pred vas? - uspravlja se na stolcu, skenirajući me i dalje.
Opet je mama kriva!
- Jučer Juraj, danas vi. Zašto konstantno implicirate da s mamom imam problematičan odnos? - pitam. Istvan razvuče lice u osmijeh i ustaje. Očito, kaže, još ne mogu razumjeti što govori. Ostavit će me da s Jurajem prođem lekcije.
“Ni stari Grci ni moderni mislioci nisu pružili odgovore na tisućljetne pokušaje čovjeka da odredi svoje mjesto u materijalnom svijetu. To je uspjelo tek L. Ronu Hubbardu”, čitam u uvodu knjižice “Dinamike postojanja”. Pokušavam se uživjeti i zaboraviti na činjenicu da je riječ o bivšem piscu znanstveno-fantastičnih romana koji u toj kategoriji nije postao relevantan niti je postigao ugled, recimo, Isaaca Asimova ili Arthura C. Clarkea. Kad je vidio da sam prošla svih 30-ak stranica teksta, Juraj mi pruža isprintan test.
‘Vi to još ne razumijete’
Moram navesti primjere iz svoje okoline koji se uklapaju u Hubbardove teze iz priručnika. Većinu zadataka prolazim glatko, sve dok ne dođem do dijela u kojem moram opisati neki problem bilo kojeg poznanika i, koristeći upravo stečeno znanje, naći način kako mu pomoći.
- Sigurno poznajete nekoga tko ima problem s alkoholom. Razmislite kako ćete mu pomoći - suflira mi Juraj.
- Nagovorit ću ga na liječenje - mehanički odgovorim.
- To nije dobro. Tamo će ga drogirati lijekovima i tako mu samo razviti novu ovisnost - upozorava me i savjetuje da bolje razmislim.
- Psihijatri su - nastavlja - najveći zlotvori u povijesti, odgovorni za većinu nesreća čovječanstva.
- A što ako ja tako ne mislim? - pitam.
- Nije čudno da ste zbunjeni. Tek ste počeli učiti - kaže i uputi mi blagi pogled. Umorna sam i nemam se volje upuštati u polemiku čija mi svrha ionako djeluje vrlo upitno. Želim što prije otići. Uzimam papir i upisujem da ću prijatelja-alkoholičara uputiti na “duhovno savjetovanje”. Hubbardova djela pružit će mu snagu i alate da se izliječi. Moj je mentor zadovoljan odgovorima. Kaže da sam vrlo inteligentna.
Vrbovao i dečka
Približavajući se obližnjem kafiću gdje me čeka dečko, čujem Istvanov nazalni glas. Sjede zajedno. Na stolu je samo jedno pivo, ono mog dečka.
- Primijetio sam vašeg prijatelja kad vam je malo prije donio mobitel u šator. Krenuo sam za njim da mu radim društvo - smješka se moj novi poznanik kad me spazi. Dečko mi čvrstim stiskom ruke daje znak da želi otići. Zanemarujem tu gestu i sjedam. Istvan me uključuje u razgovor.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA