Dugo se vjerovalo da je najveći hrvatski otok Krk, a tek početkom 21. stoljeća otkriveno je da je to njegov susjed Cres, s površinom od čak 406 kilometara, kojeg, zbog najrjeđe naseljenosti među svim hrvatskim otocima na kojima žive ljudi, kao i bogatstva i različitosti flore i faune, zovu divljim otokom.
Osim Osora i područja Punta Križe, koji administrativno potpadaju pod Mali Lošinj, čitav otok pokriva Grad Cres s ukupno 26 naselja u kojima živi nešto manje od tri tisuće stanovnika. Od toga, oko dvije i pol tisuće ljudi živi u samom gradu, a u drugim selima i zaseocima brojevi su dvoznamenkasti, mjestimično i jednoznamenkasti.
U Filozićima tako živi četeoro ljudi i naravno da ih nije nikakav problem pobrojati poimence – to su Igor Zlatkov, njegova supruga Nevenka te njihov sin Silvanus i kći Maria. Nevenka i Igor povukli su se ovamo 2005. godine, ostavivši iza sebe stres gradskog života, i tu su dobili dvoje djece te pokrenuli Art farmu Filozići, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo jedinstveno i po svojem položaju i po ponudi i po pozadinskoj priči.
Selo staro 120 godina
Filozići su selo od svega 20-ak kuća, na šumskom predjelu Tramuntane na sjeveru otoka. Selo je staro 120 godina, što ga čini relativno mladim naseljem koje nije dugo potrajalo, prije nego što je ostalo bez stanovnika, a sagrađeno je na mjestu gdje su se nalazile dvije gotičke kapelice iz 16. stoljeća. Najbliže naselje su Dragozetići, dva kilometra južno, koji imaju 21 stanovnika, a šest kilometara sjevernije, sa svojih 20 stanovnika konkuriraju im Porozine u kojima se nalazi trajektno pristanište. S obzirom na to da su na 320 metara nadmorske visine, Filozići zimi znaju biti pod snježnim pokrivačem i čovjek ovdje, u izolaciji, okružen šumom, doista nema osjećaj da se nalazi na otoku.
Igor Zlatkov, koji grabi prema šezdesetoj, u životu je radio svašta – bio je skiper te je upoznao sve skrivene vale i tajne hrvatske obale, školovani je kontrabasist koji se dugo bavio glazbom, uglavnom jazzom, proputovavši svijet, živio je jedno vrijeme i u Švicarskoj i to, kako kaže, na nižoj nadmorskoj visini od Filozića, a imao je tvrtku za rasvjetu i ton sa sedam zaposlenih s kojom je godinama, sve dok je zbog krize 2009. nije ugasio, ozvučavao i osvjetljavao koncerte i kazališne predstave. S Cresom i Filozićima ne veže ga nikakvo obiteljsko porijeklo već se jednostavno zaljubio u taj otok i odlučio, sa suprugom Nikolinom, ovdje saviti svoje gnijezdo.
- Cres je najdivljiji otok, ogroman i uglavnom nenastanjen, a opet, dobro je prometno povezan i relativno se jednostavno i brzo dolazi do kopna i do grada. Kao skiper sam jako dobro upoznao sve otoke na Jadranu, ali Cres me je najviše privukao. Bilo nam je dosta života u gradu i odlučili smo se preseliti ovamo. Mogao bih svoje razloge za preseljenje nabrajati nadugo i naširoko, ali umjesto toga, svakome bih preporučio da provede ovdje par dana, da se prošeta, da udiše ovaj zrak, i bit će mu jasno zašto smo ovdje – priča Igor.
Prvu od četiri kuće u Filozićima koje su u međuvremenu obnovili Igor je kupio 1999., kada su u selu još uvijek živjele tri obitelji, a Zlatkovljevi su, nakon što su se doselili 2005., ostali sami. S preseljenjem na otok Igor je otkrio da u njemu čuče još brojni talenti te se poprilično izvještio u obradi drva, inspiriran svojim prijateljima kiparima koji su u Filoziće dolazili na art kolonije koje je tu svojevremeno organizirao.
U radionici, koju je uredio u jednoj od kućica, proizvodi unikatne dizajnerske stalke za pršut, daske za rezanje, zdjele za voće i daske za posluživanje koje već godinama naručuju restorani i konobe diljem Hrvatske. Za njih koristi oko 20 različitih vrsta drva, uglavnom s područja Tramuntane, a to su, među ostalim, tri vrste pistacija, divlja trešnja, murva, dvije vrste oraha, javor, hrast, lovor…
Završio je tečaj za vinara i proizvodi svoja vina koja su u ponudi za goste Art farme, kao i rakije i razne likere, poput medice, koju radi od meda koji također sam proizvodi. Kako voli eksperimentirati, pored klasičnih, radi i vina metodom koju su koristili stari Egipćani, s puno voća i začina umjesto tehnologije fermentacije, a takve mu "igrarije" predstavljaju veliko veselje.
Kozlić pod pekom
Bacio se i u gastronomiju te je revitalizirao udić, što je ovdašnji naziv za pršut od ovce, danas gotovo potpuno zaboravljenu deliciju koja se na otoku vadila samo za posebne prilike i jela uz palentu. Pravi i pršute i kobasice od jelena, hamburgere od ovčetine i druge specijalitete koji se mijenjaju ovisno o sezoni i o Igorovom smjeru eksperimentiranja, a zahvaljujući uhodanoj robnoj razmjeni s drugim OPG-ovima na otoku, po ostalim hrvatskim otocima te napose po cijeloj obali, u njegovoj konobi uvijek ima zanimljivih delicija domaće proizvodnje.
- Kako imamo koze, specijalitet nam je kozlić pod pekom. Ovdje po šumi ima jako puno jelena lopatara i divljih svinja, pa se sve to zamiješa. Brudeti, gregade, koje radimo s našim pomidorima... Naravno, tu je i otočna janjetina, ali nju ne guramo u tolikoj mjeri – veli Igor.
Njihov OPG ne funkcionira kao restoran i ovdje se ne može samo banuti i pojesti nešto, već je to namijenjeno samo za goste koji iznajme kuću, ili one koji se najave i rezerviraju termin pa navrate na jednodnevni izlet. Zlatkovljevi imaju koze i ovce te vlastiti vrt sa svježim sezonskim povrćem, tako da je ono što se kod njih nađe na stolu uvijek domaće i lokalno, uzgojeno u krugu od pedesetak metara ili dobavljeno robnom razmjenom.
U četiri kuće, od kojih su dvije vlasništvo Zlaktovljevih, a dvije od susjeda koji tu ne žive, ali ih Igor održava, na Art farmi Filozići mogu se iznajmiti čak 22 ležaja, što je idealno za veća društva i više obitelji, a tu je i bazen, koji je zimi natkriven i grijan, tako da turizam ovdje funkcionira tijekom čitave godine. Filozići, također, funkcioniraju i kao odredište za jednodnevne izlete, naravno, uz prethodnu najavu i rezervaciju.
- To je idealno za nautičare, pošto idemo po njih u Porozinu, gdje im osiguram vez, i vraćamo ih, kada žele, tako da gosti, osim brodom, mogu doći i bez automobila, koji mogu ostaviti na kopnu i samo prijeći pješice na Cres trajektom. Također, starom stazom, kroz šumu, do Porozina ima samo 3,2 kilometra, što je šetnja u predivnom okruženju od svojih 45 minuta – sat vremena, kada je lijepo vrijeme. Poslije, ako im se ne da pješice, vratimo ih nazad. Imamo i električne mountain bikeove, ovdje se može jako puno biciklirati, ima divnih staza, tako da smo i destinacija za bicikliste – govori.
Automobilom od Porozina do Filozića stiže se za nekoliko minuta, dok je od trajektne luke Merag na drugoj strani otoka vožnja nešto dulja, gotovo sat vremena. Nakon table za skretanje, put za Filoziće pokazuju macmalići ili masmalići, kako ih izvorno zovu na predjelu Tramuntane, mitska šumska patuljasta bića iz otočnih pučkih legendi koja su dobroćudna i rado će pomoći čovjeku, no ako ih naljutiš bacajući kamenje ili trgajući granje u njihovom prirodnom staništu, postaju prkosni i osvetoljubivi pa putnika mogu uplašiti, navesti na krivi put ili izvesti kakvu bezopasnu psinu. Naravno, nije riječ o pravim masmalićima, koji postoje samo u mašti, već o vješto izrađenim statuama od drva pronađenih na području Tramuntane, koje su rezultat kiparskih kolonija.
One, su, pak, proizašle iz brojnih prijateljstava s glazbenicima, slikarima i kiparima koja je Igor njegovao i prije nego što se preselio u Filoziće. Inspiriran onime što je vidio u Medeni u Goriškim brdima, kamo je putovao sa svojim prijateljem, umjetnikom Brunom Paladinom, 2010. je pokrenuo seriju umjetničkih kolonija koje se održavaju na proljeće ili jesen, pa je u selu, među ostalim, pored hrvatskih ugostio i umjetnike iz Japana, Kine, Rusije, Nizozemske, Španjolske, Italije, Slovenije…
Oslikane bačve
Macmaliće, koji su nastali na prvoj koloniji, izradili su talijanski umjetnik Robin Soave i slovenski umjetnik Borut Šoša, uz pomoć Igora i studenta Danijela Mateje. Kako kaže, devet komada u devet dana. Na takvim se kolonijama uvijek spajalo ugodno s korisnim, pa su bačve u konobi oslikane djelima poznatih slikara, a na takvim umjetničkim radionicama nastale su i keramičke boce za vino, rakije ili maslinova ulja.
Također, u šumi Tramuntana tri je godine Zlatkov organizirao etno jazz festival na kojem su, među ostalima, svirali poznati jazzeri Denis Razumović Razz i Henry Radanović, Charlie Jurković… Na jednoj od kolonija bio je i Ibrica Jusić, koji je sudionicima svirao i pjevao svaki dan, a u susjednom selu Dragozetići Livio Morosin je iznajmio kuću na par mjeseci i tu radio album, tako da naziv Art farma stoji s punim pravom.
Iako žive sami, u zabačenom selu, život Zlatkovljevih je sve samo ne pustinjački. U Filoziće dolaze gosti s kojima se druže, dolaze im prijatelji, tako da su vrlo rijetko sami, a Zlaktovljevi u Rijeku odlaze barem jednom tjedno, poslom, ili na koncerte, kazališne predstave i kulturne sadržaje koje nastoje redovito konzumirati. Igor i supruga od Filozića su napravili hedonistički raj, ali ne onaj koji je glasan i razuzdan, već pripitomljen, ugodan i u skladu s lokacijom i prirodom koja ga okružuje. Ne svira više aktivno, ali u kući ima instrumente na kojima zasvira kada mu dođu prijatelji. Filozići su, veli, neka vrsta filtera – za ljude koji guštaju u životu, hrani, vinu, glazbi, umjetnosti...
- Djeca su rođena ovdje, sin ima 17 godina i ide u srednju školu u Lošinj pa se tamo preselio, jer je to dosta daleko od Filozića, kći je još u osnovnoj, ovdje s nama. Nakon 16 godina Filozića, ne mogu više zamisliti da živim negdje drugdje – zaključuje.
