Najprije ga je “špuntalo” pa je, znojeći se zbog visoke temperature, operacijsku dvoranu na zagrebačkom Rebru zamijenio krevetom i prepustio se njezi supruge Zrinke. Svima koji ga dobro poznaju jasno je da je to za profesora jedna od većih kazni. Ne vidjeti “drugi dom” - onaj na Rebru, pa makar i jedan dan, teško mu pada jer “pacijenti trpe”.
Čak i kad je prije nekoliko godina i sam morao pod nož, “pobjegao” je s bolovanja i već četvrti dan ponovno uzeo skalpel u ruke. “Što ćete.
Godine čine svoje, sav sam k’o prebijen premda sam objektivno ozdravio”, kaže nam prof. dr. Paladino na početku razgovora vođenog nakon tri operacije koje je obavio toga dana, a prije nego li je krenuo u vrtić po najmlađeg sina Juraja (6). Da, on ima 60, najmlađi sin tek 6, srednji Luka je navršio 8, a najstariji Joško mlađi 11. Kad je profesor prvi put postao otac imao je 50 godina.
Bijelo-plavi rat u kući
No, kako zlo nikad ne dolazi samo, poslije već rečene prehlade uslijedio je i derbi u kojem je njegov Hajduk dobio dva laka komada od “plavih” iz Maksimira.
Da sve bude gore morao se praviti da taj posljednji udarac i nije tako strašan premda su mu po Hajdučkoj kući slavila dva vatrena dinamovca. Jošku starijem i nešto mlađem Luki, njegovim rođenim sinovima, kroz žile, naime, teče plava, Dinamova krv. Navali “plavih” u obitelji Paladino opire se još samo najmlađi Juraj kojeg je tata uvjerio da mu se rađe nosi “bijela boja”.
- Ipak sam postao otac tek u pedesetoj. Neiskustvo je kumovalo ulasku Dinama u naše ‘bile’ redove - objašnjava Paladino.
- Bila je utakmica, igrao je Dinamo i u jednom trenutku lopta je zatresla protivničku mrežu, a moj Joško mlađi, sav euforičan, krenuo vikati: Plavi, plavi!
Reagirao sam instinktivno, a mislio sam i pedagoški, pa sam mu prilijepio jednu laganu pljuskicu, uz to nastojeći mu objasniti da su Paladini oduvijek ‘bili’, a ne ‘plavi’. Samo je nebo plavo! I tako je Joško zauvijek prešao u ‘neprijateljske vode’.
Ponovno u školi
Ništa bolje nije bilo ni s Lukom, koji slijedi brata. S trećim, Jurajem, ništa nije htio prepustiti slučaju.
- Krenuo sam vrlo oprezno ne bih li mu omilio bijeli dres. Nakon puno ustrajnog rada mislim da sam uspio - hrabri se Paladino.
- Muči me to kao fetivog hajdukovca i Splićanina, ali gubi se u svakodnevnoj ljubavi prema moja tri sina u kojoj istinski uživam. Žao mi je što nisam prije postao otac, ali ne možeš znati što propuštaš dok ne probaš...
Previše sam vremena izgubio na neke manje važne stvari u životu - pomalo sjetno zaključuje profesor kojeg je, čini se, prvi brak u ranoj mladosti, u 24., bacio u dugogodišnje samačke vode.
Da nije bilo mlade arhitektice Zrinke možda bi Paladino zauvijek ostao ‘stari dečko’, što je istina u dalmatinskim okvirima puno manji krimen nego li primjerice biti ‘stara cura’.
No, zahvaljujući zagrebačkoj arhitektici, danas, u svojoj šezdesetoj, uživa u svakom trenutku koji provede s klincima.
Dok Paladino priča o čarima kasnog očinstva mislim si kako je Bog baš dobro smislio to što je majčinstvo nakon četrdesete gotovo nemoguća misija. Gledam to iz vlastite prespektive.
Draže mi je ipak što će me nakon ovog razgovora kod kuće čekati naporni 25-godišnjak, nego da ovako mrtva umorna moram u vrtić po veselog šestogdišnjaka ornog još i za slaganje legolanda. Ili možda to ipak nije isto - kasno majčinstvo i zakašnjelo očinstvo pa zato pozorno slušam što mi profesor govori.
- Bilo bi mi drago da je jedan od njih cura, jer znate, one ostaju više vezane uz roditelje, a za njih trojicu nisam siguran gdje će ih i kad odvesti život. Ni ovako sreće ne nedostaje. Upravo obnavljam znanje pridjeva i padeža. Jučer je Luka imao test iz vjeronauka pa smo učili starozavjetne suce, ali najteža mi je matematika.
Tu baš nisam doma. Srećom, taj dio preuzima Zrinka. Ipak je ona arhitektica - tumači profesor svoje ponavljanje osnovnoškolskog gradiva.
Ljuti se na školski sustav. Sve zna, pa i koji su udžbenici dobri, a koje bi odmah zabranio. Uveo bi, kaže, sedam ili osam obaveznih predmeta a ostalo bi bilo po željama! Pun je kritika što su djeca preopterećena.
Previše informacija
- Naš se mozak nije promijeno. U njega stane uvijek ista količina informacija, a moj Joško, koji ide u peti razred, ima 14 predmeta. To je ludost.
Skupljaju informacije s kojima ne znaju što bi. Ne uče ih kako primijeniti dobivenu informaciju. Osim toga, današnji klinci, od pustih zadaća nemaju vremena za igru i za sport. Sve je važno, a zapravo nije. Nekad smo imali manje predmeta a nismo ispali ništa bedastiji. Vjerujte mi, ja imam dovoljno iskustva - objašnjava prof. dr. Paladino nevolje hrvatskog obrazovnog sustava.
Na pitanje ima li očinstvo u nekim poodmaklim godinama mana, profesor objašnjava kako je možda zato ponekad preoprezan. Možda i previše skrban, čak i onda kad to objektivno nije potrebno, ali dodaje kako zato maksimalno cijeni sreću koju mu pružaju ‘malci’.
- Za mene postoji samo bolnica i moja obitelj.
Potpuno sam im se posvetio i ne želim propustiti ni jedan pa ni najmanji dio njihova odrastanja. Luka je prošlog vikenda bio na natjecanju iz mačevanja. Svi smo ga zdušno bodrili. Odemo i u konjički klub Hiperion u Maksimiru gdje oni jašu, a ja samo uživam jer mi artroza oba kuka više ne dozvoljava ništa do li da sinovima osedlam konja. Kad sam s klincima potpuno se prešaltam u njihov film. Ne želim da mi išta kvari sreću što ih imam.
Danas sam imao tri operacije, ali one ostaju na Rebru, a ja ću se navečer potpuno posvetiti geografiji jer Luka sutra ima test - kaže.
Pitamo znači li to da ipak trpe pacijenti, a on odgovara: “Ne, to nikako ne znači da ne brinem od onima koji su primjerice danas operirani, jer navečer obavezno nazovem šok sobu i pitam kako su pacijenti. Ipak, Rebro je moj drugi dom - objašnjava svoju vezanost s poslom profesor Paladino.
Uostalom, u toj je ‘hajdučkoj’ sobi na Rebru u kojoj vrlo upečatljivo mjesto zauzima izreka ‘Bolje biti dobro obješen nego li loše oženjen’, upoznao i sadašnju suprugu. Ističe kako ni tada nije iznevjerio Hipokrata.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA