ISTINA O NAJLJEPŠEM ZANIMANJU One plešu i s lomovima, trpeći nesnosnu bol, ali zov pozornice ipak je jači

Tijelo je jedini savršeni instrument kojim raspolažemo, a ples je najbolji način da se pokaže sva čarolija tijela. Ako je taj ples, k tome, balet, tada je riječ o, kako je to u jednom trenutku rekla Edina Pličanić, prvakinja zagrebačkog HNK, poeziji tijela, trenutku kada kroz pokret govori duša, kada se potpuno uskladi, upotpuni s glazbom i s partnerom i kada sve postane jedan niz predivnih scena, radi kojih se i prepustila svijetu baleta.

No, uvijek postoji, možda baš zbog uzvišenosti pokreta, prokletstvo koje stalno prijeti.

Mirni Sporiš to je zasigurno bio trenutak kada je tijekom akcije Bljesak 1995. godine, u osvetničkom granatiranju Zagreba, pogođena dvorana u kojoj su vježbali. Još uvijek u sebi nosi šrapnele, ali to je nije odvuklo od baleta, jurila je nazad na scenu na kojoj je i sama postala prvakinja, plešući najcjenjenije baletne uloge. Isto kao i kada je prije godinu dana izvrnula stopalo. Umjesto u longeti, sljedeći dan pojavila se u dvorani.

Briga za djecu

Edini je popustilo koljeno, završilo je s ozbiljnom ozljedom, ali ni u čekaonici kod liječnika nije razmišljala o tome da bi to mogao biti razlog zbog kojega će prestati plesati. Danas priprema ulogu u “Labuđem jezeru”, čija je premijera u subotu.

Edina kaže da joj se čini da je oduvijek bila u baletu, još od doba kada je kao djevojčica plesala po kući, pa u ritmičkoj grupi odakle je po savjetu učiteljice krenula u pravu instituciju, slavnu baletnu školu na Ilirskom trgu. - Današnjoj je djeci to upitno jer je sudbina škole koja je 60 godina učila djecu baletu neizvjesna - kaže Edina, opisujući kako je ona, zahvaljujući baletnoj školi, imala gdje usavršiti i naučiti upravljati svojim tijelom, dobiti svoje zvanje, dok je danas škola zatvorena a učenici raseljeni pa im to učenje čini upitnim u mnogim elementima, govori s brigom za djecu koja bi htjela živjeti svoje snove. - Boli me, uvijek me nešto boli - kaže Edina kroz smijeh govoreći o svom tijelu.

Počinje kao hobi

Balet je bol, odricanje povezano s konstantnim naprezanjem tijela, pri čemu stradavaju koljena, zglobovi nogu, razne tetive, kičma, opisuje smiješeći se mlada balerina Iva Vitić Gameiro sve ono što balerine i baletane u kasnoj životnoj dobi podsjeća da su nekada gospodarili scenama, pri čemu su ožiljci na stopalima i uništeni, skvrčeni prsti, samo detalji. Ona je u svojoj zaljubljenosti baletom putovala svijetom kako bi učila i plesala na raznim scenama, a na jednoj je našla i veliku ljubav, portugalskog baletana koji je zbog nje došao plesati u HNK.

Sve su balerine započele slično jer su, jednostavno, ljudi bića koja vole ples. Samo se neki pritom u potpunosti prepuste, no najčešće sve počne kao hobi, dječja aktivnost koja se pretvori u ljubav i, na kraju, život sam.

Rieka Suzuki, balerina rođena u Japanu, koja je balet učila u Moskvi, u Vaganova Ballet School, danas se, dok pleše na vrhovima “špica”, smije u zagrebačkom HNK.

Ona će reći kako je u balet krenula ozbiljno tek sa 14 godina, no u stvari je to bilo ranije, između šeste godine kada je krenula u prvu plesnu školu i tih 14 godina. - Uh, najgore je kada shvatiš da nemaš noge duge kao neka druga plesačica, kada nisi toliko gipka kao neka druga - opisuje zaigrana Japanka situacije u kojima je shvaćala da i njeno tijelo ima ograničenja na koja ona ne pristaje. Čak joj je i majka kao djevojčici govorila da nije za balet dok je njezina starija sestra već učila prve pokrete.

Na kraju je sestra bila ta koja je odustala od baleta, a Rieka je na sceni zagrebačkog HNK.

- Ono što tijelo ne uspije napraviti zbog svojih ograničenja nadoknađujem tehnikom i opisuje kako po cijele dane vježba. Mršava, tvrdi da jede koliko želi, iako priznaje da pazi prije satova vježbanja kako bi lakše izvodila pokrete. Prsti na nogama prekriveni su joj flasterima, no ona se smije, govori kako je imala ozljede zbog kojih bi ostala bez komadića kože, no to je nije sprečavalo da vježba.

Ples s flasterima

Čak i kada je završila u Hitnoj jer ju je, zbog nesporazuma, u brzini partner pogrešno primio i ozlijedio joj rebro, nije čekala da ozljeda zacijeli, brzo se vratila u dvoranu, tamo gdje je najsretnija.

Austrijanka Sabrina Feichte kaže da bol nikada nije problem, iako je fizička patnja neodvojivi dio baleta. Ponekad su dani teški zbog teških misli, ali ne zbog tijela, bez obzira na bol. -

Oh, da, balet je bol - reći će uz smijeh i dodati da je to normalno stanje, da se na to čovjek navikne iako su rijetka zanimanja gdje se od ljudi očekuje da podnose bol, gladuju i odriču se mnogo toga iz “uobičajenog” života radi svog posla. Sama je imala problem zbog koljena, no nakon što je spoznala ograničenja koja joj zadaje, prilagodila se.

- Uostalom, ovo je nešto što se radi zbog osjećaja, zbog sreće kada se dobro otpleše, bez obzira bilo to na satu vježbi ili na samoj sceni, s publikom.

Strah za karijeru

Edina je ozlijedila koljeno, no ni u jednom trenutku nije pomislila da joj je karijera ugrožena zbog toga. Nagradom smatra ono kada u potpunosti ovlada tijelom, kada pobjeđuje fiziku, gravitaciju i postane dio plesa. - To su ti trenuci kada se osjećaš vrlo moćno, kada se osjeti tjelesna poezija do koje se stiže mukom, teškim “drilom”, da bi se na kraju osjetila potpuna sloboda - govori uz blagi osmijeh.

Publici daje užitak kada ju promatra, kao što će je moći vidjeti sljedeće subote u “Labuđem jezeru” koje započinje u HNK, ali sebi zadržava užitak pokreta iako je do toga došla kroz stalnu patnju i bol.

Ne postoji način uvježbati sve okrete, skokove, kretanja na vrhovima prstiju, sva podizanja nogu bez boli, tjelesnog napora i niza ozljeda koji čine život posvećen vježbanju uz koje ide odricanje od hrane i sna, raznih ugoda dopuštenih ljudima koji koriste svoja tijela za život dok ih baletni plesači žive. Za “Labuđe jezero” se, kao i uvijek kada radi na novoj ulozi, povukla u neku svoju, osobnu karantenu. Vodi dnevnik, zapisuje si misli i osjećaje, nešto što joj bude važno uz ples, živi u svijetu nove uloge.

Zato im i nije, kako se očekuje, najveća nagrada aplauz publike na kraju izvedbe. Veliko je zadovoljstvo učiniti večer lijepom publici koja sjedi u gledalištu, kako kaže Mirna Sporiš, no nagrada je u osjećaju sreće zbog uspješnih plesnih koraka, bez obzira, ili možda baš zbog svih teškoća kojima se došlo do njih.

Ponekad je ona na sceni, ponekad na satu vježbi, ali jasno se vidi u osmijehu balerina.