Četiri male balerine poziraju fotografu Đuri Janekoviću . Tek su krenule u osnovnu školu. U bijelim su, svečanim haljinicama. Jedna je zamišljena, dvije se smiješe i rado poziraju, četvrta je, pak, zbunjena.
Život malih balerina ni danas nije lak, kao što nije bio lak ni u prošlom stoljeću kada ih Janeković snima. Riječ je o satima vježbanja, žuljevima, volji, upornosti...
Ipak, tridesete su u Zagrebu bile zlatne godine okretnih igara. Tada je osnovano i nekoliko škola suvremenog plesa i ritmike, mnoge od njih osnovane su po uzoru na Isadoru Duncan. U Zagrebu je bila, i ostavila traga, Josephine Baker. Mješavina egzotike i erotičnosti njezinih scenskih nastupa rijetke je ostavljala ravnodušnima.
Art déco se, ustalom, smatrao i reinkarnacijom duha revolucije ruskog baleta upravo kroz Josephine Baker. I, u skladu s duhom vremena, mnoge su djevojčice tada željele biti plesačice.
Osnove klasičnog baleta postavila je u Zagrebu Margarita Froman, studentica Boljšoj teatra koja je kroz dugi niz godina odgojila generacije studenata i studentica.
Đuro Janeković, naravno, bilježi i njezin plesni studio. Na fotografiji koja je snimljena 1934. vide se samo marljivo uvježbani pokreti balerina. Ipak, ovaj je fotograf mnogo više od formalnih volio životne prizore, družiti se iza kulisa, bilježiti spontane odnose među balerinama. Jedan od takvih primjera su fotografije koje dočaravaju pripreme u HNK, gdje vlada opuštena atmosfera.
Balerine su odjevene po najnovijoj modi pa se s fotografija može osjetiti miris vremena. Mnoge balerine krasi, naime, kratka kosa, popularna bubikopf fizura, kakvu nose moderne djevojke. Epoha je to plesa, mnogih balova koji se održavaju u Esplanadi, epoha jazza...
Iako je stvarao u nedavnoj prošlosti, iz nekog je razloga Đuro Janeković desetljećima bio posve zaboravljen. Kada je kustosica Marija Tonković prije par godina ponovno otkrila njegov opus na izložbi “Doživjeti Zagreb 1930-ih”, bila je to prava senzacija.
Janeković je rođen 14. listopada 1912. u imućnoj obitelji. Bio je najstariji sin poznatog odvjetnika Gjure Janekovića koji, unatoč obiteljskim željama, nije nastavio očevim stopama.
Glavnina njegovih fotografija datira u razdoblje od 1932. do 1936. godine, kada studira agronomiju, no u isto vrijeme radi za časopis Kulisa, gdje je urednik fotografije Franjo Mosinger i gdje počinje raditi i Franjo Fuis, legenda zagrebačke novinarske scene. U to doba, također, Janeković je i poznati zagrebački sportaš: atletičar, klizač i planinar.
Poput studentice Bauhausa Ivane Tomljenović Meller, i Janeković se bavio sportskom fotografijom, koja nije bila pretjerano zastupljena u to doba. Snimao je dinamično, iz donjeg rakursa, bilježio je pokret, izdužene perspektive...
I on i Tošo Dabac rado su fotografirali atletičarku Mercedes Goritz Pavelić.
Ipak, najviše je volio snimati scene iz svakodnevnog života, njegova empatija za ljude s ulice istovjetna je onoj Toše Dabca.
Na Janekovićevim su fotografijama dame sa suncobranima na kupalištu, šminkerice u šetnji sa psom po ulicama grada, kolporteri, scene iz tramvaja...
Bilježi scene iz svakodnevice, koristeći pritom mnoge avangardne ideje, pa se tako specifičnom upotrebom svjetla posve približava estetici Nove objektivnosti. Ukratko, bilježi bujanje i rast grada.
Fotografije koje donosimo su s Facebook stranice “Stare kazališne fotografije” koju vodi kazališni kritičar Hrvoje Ivanković, a postavila ih je Nikolina Janeković, koja na istim stranicama navodi da je riječ o njezinu pradjedu. Neke smo fotografije već imali priliku vidjeti, druge su, pak, posve nepoznate.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....