ISPOVIJEST ZAGREPČANKESocijalna fobija mi jeuništila život. Ne mogu ućini u trgovinu, ni u banku...'

Stojim nepomično na ulici i buljim preko puta u velika, staklena vrata. Ljudi ulaze i izlaze. Zakoračim na cestu, osjećam kako mi lupa srce, vrti mi se, sve teže dišem. I opet se vraćam na mjesto. Ništa, budem sutra, sigurno. Sutra ću se bolje osjećati.

Počelo je u osnovnoj školi, samo tada nisam znala što mi je. Vjerojatno je cijelu stvar pokrenuo neki događaj u djetinjstvu, ali ja ga se ne sjećam. Sjećam se samo da sam vrlo rano počela izbjegavati druženja, nepoznate osobe i situacije. Nisam podnosila da me ljudi gledaju.

Izbjegavala sam svaku mogućnost da budem u centru pažnje. Kad bih morala odgovarati u školi, apsolutno sve što sam minutu prije imala u glavi, u toj sekundi bi isparilo. Starci i učitelji to su zvali sramežljivošću. Psihijatar kojem sam nedavno napokon otišla to je nazvao socijalnom fobijom. Ubacio je unutra još par stvari. Depresiju, psihozu, anksioznost...

Zapravo mi nije rekao ništa što već nisam znala i sama. Već neko vrijeme kopam po forumima, čitajući iskustva ljudi koji prolaze kroz gotovo istu stvar. Imam osjećaj da nas ima gomilu. Njihove me priče istodobno rastužuju i umiruju. Barem znam da nisam jedina. Ali i da mi može postati neviđeno gore.

U čemu je točno problem? Trenutno u tome da hitno moram platiti račun za mobitel. Isključit će mi ga svaki tren, moram samo ušetati i platiti. Ali povraća mi se od same pomisli da ulazim u poslovnicu, da me ljudi odmjeravaju, da se znojim, da me službenica pita što trebam, a da ja nerazgovjetno mucam, na rubu suza.

Razmišljam o uzimanju internet bankarstva. Jedini je problem što i za to prvo moram ući u banku.

Što mi još treba? Treba mi nova odjeća. Ostala sam na jednom paru traperica.

Zamišljam kako ulazim u dućan, moram pitati prodavačice za veličinu, za boju, za put do garderobe... a onda opet vrtoglavica, znojim se, tresem se nekontrolirano i bezglavo jurim van. I to je otprilike to. Mislim da negdje u ormaru imam pristojne tajice koje sam kupila prošle godine, ionako je proljeće.

Još uvijek odbijam naručiti sve preko interneta, bojim se da kad to počnem raditi da je gotovo, da više nikad neću izaći iz kuće.

Što sam starija, fobiju sve teže podnosim. Ljenija sam, ne izlazim, sve radim od doma, ne javljam se prijateljima, a tih par veza koje sam imala sam upropastila.

Već sam jednom bila na terapiji kad sam bila mlađa, ali me čovjek gledao kao idiota. Mislim da nije imao pojma o čemu pričam. Zakazao mi je novi dolazak, više se nisam pojavila. Ova nova barem zna o čemu govorim. Spomenula je da ću možda morati probati s lijekovima. Iskreno, sad sam već spremna na bilo što, samo da mi da šansu za normalan život. Jer sutra će mi isključiti mobitel, stvarno ga moram što hitnije platiti.