CONCIERGE U LUKSUZNOM JADRANSKOM HOTELU 'Unajmio sam stripera za gošće i sam morao odgledati njegovu točku'

Posao conciergea, da ne kukam previše, može i zna biti i iznimno zabavan. Sjećam se kako je prije nekoliko mjeseci došla skupina poprilično razuzdanih i nacvrcanih Francuskinja. Jedna od njih se udavala i prijateljice su htjele unajmiti stripera za njezinu djevojačku večer. Budući da nije bilo ljeto i takvi su resursi ipak ograničeni izvan sezone, nisam bio siguran da ću im moći ispuniti želju. Nazvao sam jednog stripera iz drugog grada i pitao ga koliko će koštati njegova usluga zajedno s prijevozom.

Tip je bio besraman, tražio je 3000 eura za ples i put, ali moje gošće nisu htjele toliko platiti. Okrenuo sam još par brojeva i pronašao jednog lokalnog dečka koji tu večer nije imao nikakav angažman. Rekao je da može, ali se on ne skida do kraja.

Žene su vrištale

Tražio je pristojnih 100 eura. Cure su pristale. Tražio sam ključeve od diskokluba hotela koji je izvan sezone bio zatvoren. Striper je imao svoj DVD player i zvučnike te me zamolio da mu pomognem to instalirati dok se on ne pripremi za svoj nastup. Isuse, ne! Pa neću to, valjda, morati gledati, pomislio sam. Ma nema šanse, kažem. Imam hrpu posla koji moram obaviti. Ali, bio je neumoljiv. “Ajde, sjedni, popij pivo, ne ostavljaj me ovdje s ovim ludim nimfomankama”, rekao mi je.

Smijali smo se kao ludi. O Bože, čega se sve neću nagledati, mislio sam. Na kraju je čovjek ispao relativno pristojan (ne bih pretjerano o detaljima), žene su bile oduševljene, vrištale su od smijeha, a i ja sam bio zadovoljan. Zaradio sam gotovo kao i taj striper. A nisam se skidao. Njega sam na kraju večeri odbacio kući.

Smijanje je ključno u svakom ugostiteljskom poslu, smiješak je naš tajni alat. I priča. Što više pričaš i sereš, to više tringelta dobiješ. Naravno, to ne vrijedi svaki put. Moraš znati procijeniti čovjeka, vidjeti je li usamljen, lud, umoran, želi li da vodite neobavezan razgovor ili ne želi da mu se obraćaš, niti da ga uopće gledaš.

Procjenjivanje ljudi

To je čista psihologija. Oduvijek mislim da znam procijeniti ljude, ali tu sam svoju sposobnost izbrusio u posljednjih deset godina koliko sam u ovom poslu. Mislim da sam ranije bio naivniji. No, više ne. Puno sam toga naučio o ljudima kroz hotelski posao. Iako sam po prirodi društvenjak, u posljednje vrijeme sve češće želim pobjeći što dalje, na neki osamljeni otok gdje ću vidjeti samo more i pučinu, a ljudi – neće mi faliti. Pogotovo turisti.