ZAGORKINA JADRANKA Uzbudljiva romansa i zrcalo političkih prilika

Kad je, prije dvije godine, najprodavaniji hrvatski serijal svih vremena “Grička vještica” Marije Jurić Zagorke ponovno dospio na kioske, njegov prvi dio “Kontesa Nera” tiskan je u nakladi od 25 tisuća primjeraka. Naklada je odmah rasprodana, a isto se ponovilo i s drugim nastavkom “Malleus maleficarum”. Pitanje može li bestseler autor/ica s početka 20. stoljeća funkcionirati i kao bestseler autor/ica u 21. stoljeću, sudeći po rasprodanim nakladama, dobilo je više nego jasan odgovor.

U sklopu edicije Zagorkinih djela Jutarnjeg lista sada izlazi posljednji Zagorkin roman “Jadranka”, koji je izlazio kao feljton u listu Nova Hrvatska od rujna 1943. do svibnja 1945. godine. Vrijeme odvijanja radnje romana je razdoblje Bachova apsolutizma u Hrvatskoj.

Glavni junaci su plemić Vjeran Keglević, kojeg progoni tajna policija Bachova aparata, i Jadranka, snažna, ponosna žena koja se uzda samo u sebe i svoj rad, a u skladu sa Zagorkinim stilom, njihova ljubavna priča je složena, prepuna obrata, političkih spletki i urota.

Kraljica šund literature

Priča o uspjehu Zagorkinih romana dobro je poznata: na nagovor biskupa Stros-smayera, Zagorka, tada već slavna novinarka, oko 1910. počela je pisati povijesne romane temeljene na arhivskoj građi koji su objav-ljivani u dnevnim nastavcima i postizali su vrtoglavu nakladu. Uspjeh je imao i drugu stranu medalje, isto tako dobro poznatu: kritičari su se iživljavali na tim tekstovima, vrijeđajući ne samo romane nego i autoricu. “Jadranka” je pisana u iznimno teškim uvjetima. Naime, odmah nakon uspostave NDH, ustaše su Zagorki upali u stan, zabranili izlazak časopisa Hrvatica. Zagorka je ostala bez sredstava za život, a do kraja rata preživljavala je, praktički, zahvaljujući pomoći svojih čitatelja.

Osvrćući se na taj period, Miljenko Jergović je u tekstu o Zagorki napisao: “Nije bila ljevičarka, nije bila komunistkinja, masoni je kao škandal ženu i nadžak babu ne bi primili k sebi, a nije bila ni Židovka, ali je imala jed-nu ozbiljnu manu: bila je kraljica šund literature i izdavala je Hrvaticu, laki, ali emancipatorski ženski magazin, neku vrstu onodobnog Cos-mopolitana. Pa iako su ustaše, sasvim u skladu s naukom nacionalsocijalizma, insistirali na rodnoj emancipaciji i na ženi kao majci i amazonki, od Zagorkine emancipiranosti morala im se dizati kosa na glavi. Osim toga, svaki je represivni režim u dvadesetom stoljeću, od hitlerovskog i staljinskog, sve do njihovih današnjih derivata, po dolasku na vlast započinjao borbu protiv šunda, kiča i lake literature, ali ne radi promocije nekoga novog elitizma, nego da bi stvorio prostor za vlastiti ideološki šund i kič. Tako su Zagorki zabranili i Hrvaticu, i njezine romane”.

Situacija za Zagorku nije se bitno promijenila ni nakon rata, bez obzira na to što su njeni romani ubrzo tiskani u feljtonskom obliku u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije.

Na kioscima u izdanju EPH Medije

Nova čitanja

Šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje postupna revalorizacija Zagorkina opusa pa tako Josip Horvat o Zagorki piše kao o prvoj političkoj novinarki. Izlaze potom sabrana djela koja je uredio Ivo Hergešić, 80-ih Stanko Lasić objavljuje prvu monografiju o Zagorki, a Pavao Pavličić piše: “Najčitaniji hrvatski pisac nije pisac, nego spisateljica”. Od 2000. počinju nova čitanja Zagorke u svjetlu novih kulturalnih i feminističkih teorija, čemu su nemalo pridonijeli radovi znanstvenica srednje i mlađe generacije.

Važnu ulogu u smještanju Zagorke u kontekst imao je Centar za ženske studije, a mjesto spisateljice u povijesnom i kulturnom kontekstu danas je više-manje neupitno. Vizualni identitet novog izdanja, kao i cijele edicije u izdanju Jutarnjeg lista potpisuje Igor CC Kelčec, koji je svojim makabričnim, neogotičkim pristupom privukao novu generaciju čitatelja.

Zagorkin svijet

Ne samo “Grička vještica” već i ostali romani koji su izašli u ediciji izazvali su izniman interes čitatelja, baš kako je bio slučaj i s ranijim izdanjima.

Miljenko Jergović, analizirajući fenomen Zagorke, istaknuo je: "Pokušajmo samo zamisliti kolike su žene (a bogme i muški) od 1912. pa do 1957., godine njezine smrti, na prostoru između Sutle i Timoka, svoje prve pismene riječi i rečenice sricale čitajući njezine knjige. Svijet koji se na taj način priključio civilizaciji knjige pravi je svijet Marije Jurić Zagorke i on svojom brojnošću nadmašuje sve druge naše pisce kako za djecu, tako i za odrasle. Naraštaji jugoslavenske i hrvatske djece opismenjavali su se na Branku Ćopiću, ali čak je i njegov značaj ostao nemjerljiv sa Zagorkinim. Ona je, u velikoj mjeri, tijekom 20. stoljeća bivala neželjena mater hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti, mater naših pismenosti... Pa, naravno da se prodaje jer, ipak, i u Zagrebu i u Hrvatskoj postoji nekakva kulturna memorija i nekakva tradicija, koja se mimo svih moda i trendova prenosi s naraštaja na naraštaj kao, vjerojatno, i najsnažnija potvrda identiteta ovoga jezika i kulture. I dobro je tako. Zagorku možemo čista srca slaviti."