Je li Max Brod trebao spaliti Kafkina djela, naročito nezavršenu “Ameriku”, kako je sam Kafka želio? Ljudi od knjige na tu se pomisao naježe i hvataju za glavu, a ovih dana donekle slična polemika kruži svjetskim literarnim serklima. Je li Tolkienov prijevod “Beowulfa” trebao biti objavljen (kao što će biti, ovoga četvrtka)?
Naime, više je od čarobnjaka i hobita povezano s J.R.R. Tolkienom, jer Tolkien, oxfordski profesor, bio je specijaliziran u staronorveškom i staroengleskom.
I toliko je i u “Beowulfu” i kod Tolkiena kao pisca povijesne važnosti, popularnosti i obilnoga, neumornog pisanja, da se čini da je prevoditelj prava mjera prevođenom djelu.
“Beowulf” je staroengleski junački ep, u 3182 stiha, radnje smještene u Skandinaviji, koji se općenito smatra jednim od najvažnijih djela anglosaksonske literature; najstarija je epska poema na staroengleskom, pisana u dijalektu. Bio je Tolkienu rana ljubav. “Beowulf” je djelo nepoznatog pjesnika, a Tolkien ga je smatrao najvećim preživjelim radom stare engleske poezije.
Skeptični perfekcionist
To je djelo, i općenito se smatra, najznačajnije po opsegu i umjetničkoj vrijednosti (snaga i uvjerljivost ljudskih likova, detaljni opisi ratničke opreme, života, borbi, krajolikâ, grandiozni stil i složeni metrički oblici). Potječe iz osmog stoljeća, a sačuvano je u rukopisu s kraja desetog stoljeća, te je tako najstarija herojska pjesma spjevana u Europi nakon poezije klasične antike.
Priča je to o junaštvima nordijskog heroja Beowulfa, koji je oslobodio dvore kralja Hrothgara Danskog od terora Grendela, čudovišta u ljudskome liku. Jednostavna fabula o plemenitom kralju, junaku, isprepletena je epizodama koje nisu u izravnoj vezi s glavnom temom, ali koje ističu pojedine njene detalje. “Beowulf” priča o povijesti germanskih plemena u kojoj se prepliću elementi legenda, folklora i kršćanskog učenja anglosaksonske Engleske.
Iako je “Beowulf” po sadržaju poganski - čovjekova vječna borba protiv sila mraka i zla koje simboliziraju nadnaravna čudovišta iz narodne predaje, fatalizam u kojem je junak tragično ranjiv i smrtan - očiti su i utjecaji kršćanstva - dobra djela koja čovjeka prate iz ovog života i osiguravaju mu vječnost u božanskom okrilju. Godine 2007. snimljen je holivudski spektakl “Beowulf” u režiji Roberta Zemeckisa.
Ali Tolkien (1892-1973.) bio je skeptičan prema prevođenju staroengleskog na suvremeni: u eseju iz 1940. napominje kako bi prevođenje “Beowulfa” u “puku prozu” moglo biti “zloupotreba”. Ali svejedno ga je preveo.
Prevođenje je završio 1926., daleko od toga da bi bio njime zadovoljan: s njegovom reputacijom perfekcionista, posebno svega što se tiče “Beowulfa” - nikakvo čudo. Tolkien, tada 34 godine star, rijetko se kada vraćao prijevodu.
Nova relikvija
Sada, 88 godina nakon što je preveden, “Beowulf” izlazi pod naslovom “Beowulf: prijevod i komentari”. Pritom, prijevoda “Beowulfa” je 90 kartica, a njegove izabrane zabilješke o “Beowulfu” ostatak. Znanstvenici i fanovi žudno iščekuju novu Tolkienovu relikviju u svojim rukama: neki upozoravaju da bi se ona mogla doimati zastarjelom, dok drugi zdvajaju nad etičnošću samog objavljivanja. Jer sam Tolkien nikad nije namjeravao da on ugleda svjetlo dana, barem ne u ovoj formi.
Potvrđuje to i Tolkienov sin Christopher, 89, urednik prijevoda: “Vraćao joj se brzinski, da napravi neke korekture, ali izgleda da nikad nije imao namjeru objaviti je.” Od očeve smrti Christopher je uredio i objavio mnoga očeva nedovršena djela. Zašto je toliko oklijevao s “Beowulfom”? Wayne G. Hammond kaže kako je prirodno da sin najprije objavi očeva originalna djela, poput “Sillmarilliona”. Ne znaju svi Tolkienovi učenici za “Beowulfa”, ali proučavatelji “Beowulfa” svi znaju za Tolkiena, zahvaljujući njegovoj visokoutjecajnoj studiji “Beowulf: Monstrumi i kritičari”, u kojoj poemu promatra kao umjetničko djelo. Tolkien je i sam bio pjesnik, a povremeno je imitirao “anglosaksonski metar” u kojemu je “Beowulf” napisan.
Tri rukopisa
Formalna pravila staroengleskog jezika vrlo su zahtjevna, kaže Daniel Donoghue, profesor engleskoga na Harvardu, koji je uredio kritičko izdanje Seamus Heaneyeva dobro primljenog rada “Beowulf: prijevod stiha”. Taj je rad, kaže Donaghue, Tolkien poznavao vrlo dobro, i tu je je ležala njegova sumnjičavost prema prevođenju stiha uopće.
Za ovo izdanje Christopher je kombinirao tri rukopisa očeva prijevoda. Tolkienova predavanja “Beowulfa” iz 1930. postala su komentari. Komentari koje je napisao Christopher - koji se još sjeća kako mu je otac pjevao “The Lady of Beowulf”, pjesmu uključenu u poemu, kad je bio dijete - pokazuju diskrepanciju među verzijama prijevoda.
Da je “Beowulf” utjecao na Tolkiena nije novost - oni odjekuju Tolkienovim radom: od kralja Hrothgara do lopova koji krade pehar od zmaja. “Njegovo poznavanje i ljubav prema ‘Beowulfu’ ključni su za razumijevanje ‘Gospodara prstenova’. Sukobi s monstrumima (Grendel, zmaj) srce su ‘Beowulfa’, a uskrsavaju i u Tolkienovoj prozi”, kaže Verlyn Flieger, znanstvenica koja se bavi Tolkienom, professor emeritus engleskog na Univerzitetu Maryland. John Garth, britanski kritičar i autor knjige “Tolkien and the Great War” koji je pročitao uređeni prijevod kaže: “Mnogo nas toga ima zanimati u ovom prijevodu, koji je tipično ‘tolkinovski’ i ‘svjesno arhaičan’”, dok je Fliegerova skeptičnija, smatra da će se važnost prijevoda tek pokazati. Svakako, Tolkienov prijevod zauzet će svoje mjesto među drugim respektabilnim prijevodina.
Za Tolkienove fanove, najveća nagrada bit će prethodno neobjavljena priča, “Sellic Spell”, koju je Tolkien opisivao kao “pokušaj da se rekonstruira anglsaksonska bajka koja leži ispod folklorno-bajkovitih elemenata o Beowulfu”. Ipak, ima i onih koji smatraju da Tolkien nikada ne bi pristao objaviti svoj prijevod, radije bi ga “zdrobio”. Mnogi anglosaksonski lingvisti prevode “Beowulfa” sebi za vježbu, ne kaneći ga nikada objaviti, kaže Kevin Kiernan, professor emeritus engleskoga na sveučilištu Kentucky.
“Objavljivanje Tolkienova prijevoda loša mu je usluga, i sjećanju na njega, i njemu kao umjetniku”, nemilosrdan je Kiernan.
Grandiozno djelo
Sam Tolkien sigurno bi na prije objavljivanja prijevoda još na njemu radio, još ga dotjerivao... ali, kao što Gandalf, Tolkienov lik, kaže - na nama je da odlučimo što ćemo s vremenom koje nam je dano. Spomenuti Kiernan kaže: “Tolkien je odlučio ne trošiti ga na prijevode. Radio je na ‘Hobitima’ i ‘Gospodaru prstenova’ umjesto toga.”
I tu je stvorio, barem po opsegu i općenito priznatoj kvaliteti iako, nije svatko ljubitelj fantasyja grandiozno djelo: “Kralj prstenova”, svojevrstan je, mnogo složeniji nastavak “Hobita”, podijeljen (odnosno objavljivan, pa se smatra trilogijom) u tri dijela: “Gospodar prstenova”, “Dvije kule” i “Povratak kralja” (pisani između 1937. i 1949., nastali dobrim dijelom i za vrijeme 2. svjetskog rata; objavljeni su u dva navrata 1945. i 1955. u tri nastavka, pa su i dalje obično tako objavljivani. Ni sam Tolkien nije želio da se posljednji dio zove “Povratak kralja”, smatrajući da previše otkriva o sadržaju, ali je popustio pod pritiskom izdavača.) Filmski serijal, sniman od 2001. do 2003. donio je svojim glumcima (Elijah Wood, Vigo Mortensen, Sean Austin, Ian McKellen) svjetsku slavu; trilogija je nominirana za 30 Oscara; osvojila je 17, što je jedinstven slučaj za trilogije. Naravno, filmska trilogija je basnoslovno zaradila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....