Jedan od onih likova Ive Andrića koji se pojavljuju u više njegovih proza. Revolucionar, uvjereni jugoslavenski nacionalist, zatvorenik, mogući junak jednoga zamišljenog a nenapisanog romana, sin austrougarskog činovnika Albana von Gallusa, zatočio se u jednoj veličanstvenoj, utopističkoj ideji jedinstva svih Južnih Slavena, koja bi objedinila u jedno sve njihove vjerske, kulturno-povijesne i ine razlike, a da u sebi nije našao ni kapi južnoslavenske krvi.
U pripovijetci “Zanos i stradanje Tome Galusa” zatječemo ga kako na brodu Helgoland uplovljava u Trst. Stiže iz dalekih tropskih zemalja, dan prije austrougarske objave rata Srbiji. Tu ga uhićuju i započinje njegovo kratko i dramatično stradanje.
U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspravlja sa školskim drugom, begovskom korjenikom Fehimom Bahtijarevićem, o budućnosti, svojoj i svoga roda. Srpanj je ili kolovoz 1913, posljednje mirno ljeto Europe, a njih su dvojica na suprotstavljenim stajalištima, koja su u nekom smislu određena u razlici u njihovom podrijetlu. Jedan je iskorijenjen, sa živom potrebom za ukorjenjenjem u nečemu novom. Drugi je vjekovima, generacijama ukorijenjen, pa ga je strah svakog iskorjenjenja.
Ivo Andrić s Tomom Galusom ne dijeli neslavensko podrijetlo. Nije ni kuferaš - iako njegov višegradski tetak, graničar Ivan Matkovčik, recimo, jest - ali s Galusom dijeli revolucionarni i jugoslavenski zanos iz dana pred Veliki rat. Zajedničko im je i robijaško iskustvo.
Od Galusova sugovornika Fehima Bahtijarevića dijele ga, pak, drukčija uvjerenja i plebejsko podrijetlo, ali mu je itekako bliska njegova ukorijenjenost. Pa onda ako bi se baš moralo pronalaziti pisca u njegovim likovima, onda bi Ivo Andrić bio sastavljen od uvjerenja i stradanja Tome Galusa, te od sentimenata i naravi Fehima Bahtijarevića. U Tomi je Andrićeva kratkotrajna mladalačka vatrenost, u Fehimu je njegov cjeloživotni oprez. Čitatelju se tako barem učinilo.
Toma Galus je, kako ga Andrić opisuje, lijep, visok i plavook. Rumen u obrazima, zdrave prilike i jasne fizionomije, nekako različit od svijeta u kojem se našao. U Sarajevu je pohađao gimnaziju - kao i Andrić - i postao član omladinskih revolucionarnih organizacija - opet kao Andrić. Sudbinu je vezao za krajeve u koje je usađen, govori glasno u korist zajednice koja još nije na obzoru. Njegova ponesenost naivna je, ali radikalna. Galus će svoja uvjerenja iznijeti do kraja i pod svaku cijenu. Priča o njemu ostaje nedovršena. Zastala na 1914, na jednom nesretnom uhićenju, nastavak je trebala naći u većoj proznoj cjelini koja je kao jedva započeta građevina ipak objavljena pod naslovom “Na sunčanoj strani” - kao najnedovršenija od više nedovršenih Andrićevih knjiga, sudbina Tome Galusa otvorena je prema našem stoljeću. Idealist, mučenik, komesar, mogao bi postati Toma Galus. A onda i puno više i šire od toga. Strašno je stoljeće pred njim, mnoštvo je izbora, svaki osim jednog je pogibeljan i loš. A taj jedan je najmanje vjerojatan. Dok je u Prizrenskoj ulici u Beogradu, pod bombama, u općem beznađu i strahu, upisivao fragmente Galusove sudbine, je li mu stvaratelj zavidio na vijeku što je bio pred njim? I je li Andrić imao u svijesti kako je završio Toma Galus? Ili ga je bilo strah na to i pomisliti?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....