Karizmatična ličnost iz kvartovske krčme i predratnog grada. Boem, pijanac koji dobro podnosi alkohol, ostaje trijezan i sabran i kad svi drugi popadaju pod stolove, i tada izgovara svoje najlucidnije rečenice. Sveznalica je velikih, ali i onih sasvim malih znanja, koja dobro posluže u životu i u književnosti, premda od njih, tih malih znanja, nema nikakve praktične koristi. Maestro, ako me sjećanje dobro služi, zna imena svih životinja u Dostojevskog. Ili se pravi da ih zna. Recimo, pas u “Poniženim i uvrijeđenim”, zove se Azorka, i umire odmah na početku knjige. Smrt tog psa epizoda je od jedva pola stranice, ali to su i najtužniji reci u Dostojevskog, atentat na čitateljevu dušu, ono čime se veliki i mračni pisac, kockar idejama, upisuje među sentimentalnije ruske pisce. I onda nije neobično da se Ranko Marinković sjeti upravo Azorke, niti da se preko Azorke Maestro hvali svojim sveznanjem. A je li to uopće i bio Maestro?
Negdje sam, u nekoj usputnoj bilješci, intervjuu, tabloidnoj književnokritičkoj opaski ili znanstvenom radu pročitao fatalni podatak da je piscu kao prauzor za Maestra poslužio Tin Ujević. Ne dajem na to ni pet para. Osim što mnogo pije, on nije ni nalik Tinu. Naime, Maestro sav svoj golemi dar i autoritet koristi za ono što će izreći u krčmi. Njegove riječi nigdje neće biti zapisane. U sjećanju su iskrivljene, jer se sjećači ili memoristi do uspomene na njegovu mudrost probijaju kroz vlastite mamurluke, strahove i grizodušja. Maestro nije pijan dok govori, ali ga se samo pijani sjećaju.
Njegov životni finale je spektakularan. Njime se da opravdati prerano uvrštenje “Kiklopa” u školsku lektiru i skrnavljenje ovoga genijalnog romana njegovim predavanjem u ruke divljih i emocionalno nezrelih adolescenata i pubertetlija, a on, taj finale, može objasniti i golemu popularnost “Kiklopa” među srednjoškolcima s početka osamdesetih.
Prije nego što će se sve konačno raspasti, prije nego što će konačno početi rat, a zagrebački će svijet potonuti u zločine i moralni sunovrat, iz kojih će se dugo izvlačiti a kako bi drukčije nego velikom književnošću, Maestro se ubio tako što se popišao na dalekovod. Najspektakularnije je to samoubojstvo u povijesti hrvatske i još nekoliko okolnih književnosti, računajući pisce i književne likove koji su se tokom stoljeća ubijali.
U to je vrijeme, 1982. Antun Vrdoljak snimio svoju, uvelike podcijenjenu, seriju po Marinkovićevom romanu. Maestra je zaigrao Ljuba Tadić. I kako to ponekad biva s dobro pogođenim glumačkim podjelama, nikada više nisam bio u stanju da Maestra drukčije vidim nego kao Ljubu Tadića. Govorio je sporo i gromko, nadnosio se nad kosmos Daj-dama, i pijancima propovijedao svoju predapokaliptičnu propovijed. Na kraju više nisam znao što sam pročitao u knjizi, a što sam vidio na televiziji i što mi se onda, zahvaljujući Vrdoljakovom umijeću, upisalo u priču i u registar Kiklopovih kodova, a da s Marinkovićevim romanom nije imalo veze.
Knjige koje smo pročitali i koje su se utisnule u nas kao vrijedno životno iskustvo nadopisujemo svaki put kad ih se ponovo sjetimo. Jedan od najnadopisivanijih mojih romana je “Kiklop”. I onda se svaki put iznenadim kada ga počnem čitati. Sve je najednom drukčije od onog čega se sjećam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....