Godišnji zimski turističko-kulturni izlet do Kustendorfa zanimljiv je kulturni fenomen koji filmskim umjetnicima omogućuje da iz civilizacije barem na trenutak pređu u šumu problematičnog, neprimjerenog i politički nekorektnog, ali zbog nečeg ipak toleriranog ponašanja u kulturi.
Ove godine u Kustendorfu su pojavio i talijanski redatelj i pisac Paolo Sorrentino, autor po mnogima najboljeg prošlogodišnjeg filma “Velika ljepota”.
‘Osam i pol’
Sorrentino je na Mokroj gori svečano izjavio da ga je Kusturičin film “Dom za vješanje” - a ne Fellinijev film “Osam i pol”, kako su to filmski kritičari pomislili - potakao da postane filmski redatelj, dok je Kusturica rekao da lovu ne troši na kurve i kokain, već da kao kakav socijalistički kulak ulaže u ranč, što bi sigurno zapanjilo glavnog junaka Sorrentinovog romana “Imaju svi pravo”: Tony Pagoda je, naime, na kurve i kokain spiskao životni imetak.
No Paolo Sorrentino je na Mokroj gori za sada rado viđen gost: sa svojim domaćinom dijeli ne samo fascinaciju Feliinijem, već i određene književne ambicije. Kusturičina dva amaterska autobiografska rada postali su u Srbiji bestseleri, dok je Sorrentinov roman dogurao do klimave međunarodne reputacije nakon što je u Italiji bio ozbiljan hit.
Sorrentino je svoj debi roman nakrcao visokokaloričnim sadržajem: nije baš jednostavno prepričati što se sve događa u romanu, no, ukratko, Tony Pagoda (76) je ostarjeli pjevač, crooner koji se nakon dvadesetogodišnjeg egzila u Brazilu vraća u Italiju.
Tony dakle opširno priča o svom životu, koji se svodio uglavnom na neumjereno lumpanje - kokain, alkohol, seks itd; interesantno da ga glazba pod stare slabo zanima - ponekad se sjeti kako mu je na koncert došao i sam Frank Sinatra, oko njega se vrzmaju neki muzičari i naravno obožavateljice i to je otprilike sve što se glazbe tiče.
Stvarni romaneskni sadržaj je groteskna karnalnost ukrašena dahom dekadentnog nonkonformizma, donekle na tragu Henryja Millera, što na prvi pogled ne zvuči loše.
Neopisivo zamorno
Tony Pagoda je netko tko voli pričati, i to jednostavno retrospektivno pripovijedanje pretvara se u ispovjedni monološki tekst, točnije golemi monotoni starački retrospektivni monolog, koji pušten s lanca književne kontrole, poravnat u jednom tonu, vrlo brzo postaje neopisivo zamoran.
Sorenttino kao da je pobrkao roman s monologom: lik i pripovjedač u romanu uopće nisu razdvojeni. Sorrentino se ne zamara takvim detaljima - pa tako ispada da jedini lik u romanu nije Tony Pagoda, već njegov diskurs. Samo naizgled je paradoksalno da se u romanu puno razgovara, puno priča, diskutira, brblja i pametuje, esejizira, ali sve pod Tonyjevim starački patronatom: tako se iznenada - bez jasne motivacije - pojavljuju i nestaju mnoga imena i likovi, koji kao Tonyjevi duhovi nikako da dobace do zaokruženog književnog lika.
I dok je u filmu “Velika ljepota” Sorrentino pedantno promislio svaki detalj - “Velika ljepota” je zaista virtuozno režiran - u romanu se Sorrentino opušta, odbacuje sofisticirani romaneskni alat i daje si oduška u proizvoljnosti, oslanjajući se na diskurs i uvjetno rečeno “sadržaj”.
To što Pagoda “ima spiku” još ga automatski i ne čini literarno relevantnim. Sorrentino griješi ako misli da je otpor prema književnim konvencijama već literatura, on ne vidi da se građa bez književne obrade lako “skutri” i pretvori u standardni površinski reljef, jednu pripovjednu melasu u kojoj se događaji i likovi na automatskom pilotu zatrpavaju po logici proizvoljnosti.
Roman ni o čemu
Glavni junak “Velike ljepote” pisac (!) Jep Gambardella veli da je i on “kao i Flaubert” sanjao da napiše roman o ničemu, ali mu to nije uspjelo. Paolo Sorrentino je u tome uspio iako to možda i nije želio: “Imaju svi pravo” u literarnom je smislu zapravo roman ni o čemu.