Paolo Sorrentino dao je bar pedesetak intervjua tijekom promocije svoga filma “Velika ljepota” po Zapadnoj Europi i Americi, a u gotovo svima obavezno je pitanje novinara bilo odnos prema Fellinijevom klasiku “Slatki život”.
Sličnosti je zbilja poprilično, oba se filma odigravaju u srcu dekadentnog Rima u potrazi za užicima, protagonist je lik koji je mogao imati puno smisleniji život od ovoga što ga sada vodi, a i mlađi redatelj ne krije da mu je onaj stariji velika inspiracija. Pa ipak, je li Sorrentino tek pokazatelj da nova generacija filmaša u ostacima ostataka nekad velike talijanske kinematografije još jedino može postojati prizivanjem prošlosti? Ne mora biti.
Braća Coen i Lynch
Kada su ga u jednom razgovoru zamolili za top listu njemu važnih američkih redatelja, on je odmah pobrojao Martina Scorsesea, braću Coen, Wesa Andersona, Paula Thomasa Andersona, Jima Jarmuscha i Davida Lyncha, što svjedoči o odličnom ukusu ali i nečem drugom. Zbilja, ukoliko ste gledali sve njegove filmove (dosad ih je napravio ukupno šest) i pokušavali ih smjestiti u primjereni kontekst, vjerojatno ste zaključili da su mu Amerikanci podjednako važno kreativno vrelo kao i Fellini.
Njegov probojni film “Posljedice ljubavi”, prikazan 2004. u službenom programu Cannesa, dobitnik 5 nacionalnih nagrada David di Donatello i tri Srebrne vrpce, pričom o zagonetnom stanaru finog švicarskog hotela koji se razotkriva kao broker prisiljen raditi za mafiju, skladno bi se uklopio u opus braće Coen.
“Prijatelj obitelji” (2006.), groteska o ružnom krojaču koji zgrće bogatstvo posuđivanjem novca i zaljubljuje se u lijepu kćer jedne od svojih žrtava, snimljena na nevjerojatnim lokacijama u Latini i Sabaudiji, gradovima koje je fašistička vlast sagradila iz ničega na močvarnom tlu južno od Rima, asocira na Lyncha i P.T. Andersona, a ujedno predstavlja i svojevrsno raskrižje u njegovu stvaralaštvu: prvi put je zaključio da su likovi važniji od fabule i da se film mora ravnati po njima a ne po mehanici zapleta. Ta ga je spoznaja koštala slabog prijema u kinima, ali je kritika - pogotovo strana - bila neusporedivo zaintrigiranija, tako da mu se reputacija učvrstila.
Novi smjer postao je i publici znatno prijemčiviji, kada ga je primijenio na talijansku politiku: njegov “Veličanstveni: spektakularni život Giulia Andreottija” (2008) zapravo je film bez fabule, inspiriran je životopisom “vječnog premijera” koji se ponaša poput sfinge i nemilosrdno uklanja kako protivnike tako i pristalice.
Bio je to dotad najveći Sorrentinov uspjeh, dobio je nagradu žirija u Cannesu, u Italiji je bio solidno gledan - ipak, ni blizu tamošnjih lokalnih komedija - pa čak i u svijetu, što treba respektirati, jer upamtiti bar pedesetak likova zasnovanih na autentičnim javnim ličnostima zbilja nije lako. Sorrentino je prvi put imao na raspolaganju solidan budžet i vizualnim prosedeom koji puno duguje Felliniju, ali i Scorseseu, dočarao je fascinantnu fresku društva u kojem su grijesi političara dobro znani, ali protiv njih se ništa ne može poduzeti.
Žirijem u Cannesu predsjedavao je Sean Penn, koji se upoznao s redateljem, nagovorio ga da surađuju i rezultat je bio film “Ovo mora biti to mjesto” (2011.), zasigurno jedna od najneobičnijih priča o holokaustu: holivudska zvijezda, naime, igra ocvalu rock zvijezdu u potrazi za nacistom koji mu je svojedobno ponizio oca, dok je bio zatočen u koncentracionom logoru.
Osebujna osveta
Film nije zaradio ni četvrtinu onoga koliko je koštao, no kod europskih fondova to nije ni jako važno: braća Coen zasigurno bi bila zaintrigirana obilnim dozama crnog humora i osebujnom osvetom koju je protagonist smislio, a Jarmusch Sorrentinovim otkvačenim konceptom filma ceste. Rođeni Napolitanac koji je najprije studirao ekonomiju da bi tek u 25. godini otkrio novu vokaciju, ovim je filmom pokazao da lako prelazi granice (snimalo se u Irskoj i Americi) i da njegov modernizam korespondira sa svjetskim trendovima.
“Veliku ljepotu” producirala je kao i njegove prethodne filmove mala kompanija Indigo (vode je nekadašnji polaznici filmske škole Centro sperimentale di Cinematografia), snimio ju je virtuozno Sorrentinov bliski suradnik Luca Bigazzi, a Toni Servillo s njim je još od prvijenca “Jedan čovjek previše”.
Emocionalno zakržljao
Kao i “Veličanstveni”, i ovo je film stanja, bez čvrste fabule, čiji je protagonist, novinar Jep Gambardella (Servillo opet igra lik znatno stariji no što je on sam), naizgled superiorniji mondenom društvu u kojem se kreće, ali je kreativno i emocionalno potpuno zakržljao, čega je i sam svjestan. Cjelina je sazdana iz niza fascinantnih tabloa, koji se neosjetno pretapaju jedan u drugi, a gledatelj je i nehotice privučen tom “kulturom ničega”, rafiniranim svijetom u raspadanju: nimalo slučajno da je 43-godišnjem Sorrentinu - koji je u međuvremenu objavio (i u nas preveden) hvaljeni roman “Imaju svi pravo” - to dosad najuspješniji film na međunarodnom tržištu.
Ukoliko dobije i Oscara za najbolji strani film, Sorrentinov status najvažnijeg suvremenog talijanskog redatelja bit će zacementiran još godinama, a Fellinija će sve rjeđe spominjati kada je njegov opus u pitanju: naime, previše je originalan da bi se uzore uopće isplatilo navoditi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....