OSCAR WILDE I BRAM STOKER Gay ili ljubav koja se neće usuditi izreći svoje ime

Stotinu i šezdeset godina navršilo se od rođenja Oscara Wildea (1854-1900). Stotinu šezdeset i sedmi rođendan proslavio bi, pak, da je poput svoje najpoznatije literarne invencije, krvožedna karpatskog grofa Drakule, poživio i onkraj groba, Bram Stoker (1847-1912). K tome nas je filmska industrija ove godine dodatno usrećila uratkom “Dracula Untold” Garyja Shorea, koji nategnuto pokušava iskonstruirati “predradnju” Stokerova romana, ispisujući nešto poput životopisa srednjovjekovnog vlaškog kneza Vlada Tepeša III., za kojeg se u međuvremenu zaista zna da nije bio povijesni predložak Stokerova plavokrvnog vampira. A Oscar Wilde? E, taj bi se, zakukuljen, začahuren i metaforičan, prije pronašao među stranicama Stokerova bestselera, bar ako je vjerovati recentnim dometima “drakulologije”, kojoj bi polako već trebalo priznati status autonomne znanosti.

Malo je knjiga o kojima je napisano toliko studija kao o Stokerovu “Drakuli”, pri čemu aktualni istraživački trendovi taj roman, od kojeg bi nam se, posebice u filmskim adaptacijama, krv i dalje trebala lediti u žilama, rado izmještaju iz domene “gotičke fikcije”, tražeći u njegovu tkivu skrivene tragove političkog govora, viktorijanskog morala, seksualnosti, pa i pornografije.

Zli porno junak

Prihvatimo li, dakle, najpoznatijeg književnog i filmskog vampira kao mračna, zla porno-junaka, čvrsto ukorijenjena u duh vremena globalnih imperija, poljuljanih slobodarskim težnjama svojih kolonija izvana, te naraslom ksenofobijom iznutra, nužno ćemo se zapitati što se sve moralo motati po glavi njegova autora, da ga smisli i osmisli baš takva?

Da su se Stoker i Wilde, kao dvojica rođenih Dablinaca, vezanih profesijom i osobnim strastima za književnost i kazalište - ma koliko karakteri razuzdana dendija Oscara i zatajna džentlmena Brama bili međusobno oprečni - dobro poznavali, bjelodana je činjenica. Uostalom, Stoker je, mrvicu stariji od Wildea, rado posjećivao soareje Oscarove majke, pjesnikinje i gorljive irske nacionalistkinje Jane Wilde, a životopisci obojice slavnih pisaca svakako neće zaobići ni činjenicu da je Stokerovu suprugu Florence Balcombe, koja je prema jednima spadala u sam vrh irske ženske ljepote, dok je drugi k tome smatraju i notorno frigidnom, prije njega snubio i sam Wilde, što će svakako naliti podosta ulja na vatru poklonika teorija ljubavnih homo-hetero-bi-trokuta, a ni pobornici queer-teorija u tumačenju osobnih preferencija i literarnih motivacija velikana svjetske književnosti svakako neće ostati kratkih rukava.

Ljubav bez prava na ime

Ali dok se kod Wildea, osuđena 1895. zbog “nedolična ponašanja s muškarcima”, odnosno, kako je sam to ljepše sročio, “ljubavi koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime”, ipak na dvije godine teškog rada u britanskoj tamnici Reading - na užas onodobnog britanskog društva, pa i njegovih vjernih čitatelja i obožavatelja - uglavnom misli da je sve poznato, Stoker bi, zajedno s Drakulom i drugim junacima svog romana, čini se, prvo morao izaći iz lijesa, u kojem je štošta zanimljiva navodno ostalo pohranjeno i zataškano. Pobornici psihoanalize zarana su ustanovili da vampir, koji istina, nije Stokerov izum, utjelovljuje prije svega nereproduktivne, za mnoge, dakako, “perverzne” aspekte ljudske seksualnosti, kao što su “felacija, nekrofilija ili homoseksualnost”, ali neki su u svojem maru otišli čak i toliko daleko da ustvrde da je Stokerov roman, čijem je pisanju, prema autorovu ironičnom iskazu, prethodila noćna mora, izazvana obilnom konzumacijom račjeg mesa, zapravo izraz podsvjesne želje za ubojstvom rođena brata, rođena u znaku raka, što, priznat ćemo, malčice ljulja ozbiljnost pristupa.

Sadist Abraham

Da je Stoker gajio “homoerotske simpatije” - a po nekima i mnogo više od toga - prema britanskom glumcu Henryju Irvingu, kojem je ujedno bio kazališni agent, poznato je iz mnogih biografija, kao, uostalom, i konstrukcija da je Irving svojim katkada okrutnim odnosom prema Stokeru odredio sadističku stranu Drakulina lika (odakle i ime njegova suparnika Abrahama van Helsinga, jer Bram je skraćeni oblik od Abraham). Ipak, upozorava Elizabeth Miller, jedna od vodećih svjetskih stručnjakinja za Stokerovo djelo, nigdje u dnevničkim i inim bilješkama irskog pisca nema potkrepe za takvu teoriju.

Kao, uostalom, ni za pretpostavljenu “homoseksualnu vezu” s Oscarom Wildeom, prema kojem je Stoker moguće ipak gajio drukčiju duhovnu, a s obzirom na skandaloznost osude možda i “političku” naklonost.

Britanska dokolica

U Stokerovim radnim bilješkama previše toga, istina, ne potkrepljuje ni tezu mnogih interpretacija, prema kojoj bi “Drakula” bio zamišljen kao neka vrsta “viktorijanskog pornića”, pa ipak, teško je poreći da je upravo Wilde - čija djela, poput “Lika Doriana Graya”, uzgred, pokazuju i veliku srodnost sa Stokerovom “gotikom” - u zrcalu javne percepcije utjelovljavao sve one potisnute fenomene viktorijanske epohe, što će ih često psihološki intonirani novinski komentari rado proglašavati indikatorima devijantnosti i degeneracije na tamnim rubovima europske kulture, izazivajući time kod preneražene javnosti zgražanje i fascinaciju u isti mah.

A upravo ti vjesnici devijantnosti i degeneracije, kadri da u temeljima ugroze opstojnost britanskog imperija, odredili su lik Stokerova Drakule i seksualno i politički.

U pravu su stoga oni što tvrde da Drakula ne portretira u tolikoj mjeri Wildea, koliko sve one mračne fascinacije i bojazni, kojima je Wilde svojim “skandaloznim ponašanjem” odškrinuo vrata britanske javne dokolice. S druge strane, možda se upravo tu nazire i ključ činjenice da je oronuli karpatski zamak, u kojem grof na početku romana “utamničuje” londonskog odvjetnika Jonathana Harkera, mnogima prizvao u sjećanje upravo redinšku tamnicu, ali i da se nadnevci iz Harkerova dnevnika uvelike podudaraju s kronologijom Wildeova sudskog procesa, iako se zna da je Stoker s pisanjem romana započeo dobrih pet godina prije, ali ga je završio točno u godini istjecanja Wildeove zatvorske kazne.

Muški dodiri kroz žene

Prikrivenih naznaka homoseksualnosti moglo bi se, pak, u zamršenim, često nedorečenim odnosima među likovima “Drakule” detektirati u dovoljnoj mjeri, što ipak ne uključuje nategnute igre riječima poput one o Harkerovoj “divljoj želji”, koja bi se umjesto “wild desire” mogla čitati i “Wilde desire”. Možda više o tome zaista govori rečenica “jedino kroz žene muškarci se mogu dodirivati”, kojom američki teoretičar književnosti Christopher Craft opisuje “čudesne otklone u heteroseksualnoj distribuciji”, što ih ta želja poprima na stranicama romana. A ta bi se, opet, onkraj kompleksnih odnosa između muških i ženskih likova “Drakule” - poglavito onog između vampira i njegova suparnika van Helsinga, koji se žestoko prelama kroz “medij” Minne Harker - uz dosta mašte mogla primijeniti i na odnos između Stokera i Wildea, ovaj put kroz Bramovu suprugu Florence.

Ipak, dodir bi se lako mogao skrivati i u različitosti. Čitamo li Wildeove eseje poput onog “O duši čovjeka u socijalizmu”, otkrit će nam se njegovo uvjerenje da se čovjek kroz umjetnost može osloboditi i ostvariti u stvarnom životu.

U Stokerovim dnevnicima pročitat ćemo pak da “čovjek postupno stvara sjenu na zidu, koja iznenada postaje živa.” Možda zato Stokerov vampir nema odraza u ogledalu, dok Wildeov Dorian Gray posjeduje sliku, koja upija njegove grijehe i stari umjesto njega, što su zapravo samo dvije strane jedne te iste medalje - sučeljavanja s utvarama jednog društva na evidentnoj prekretnici.

I možda je sve to, kako Krleža reče, u osnovi samo “pseudointeligentna gotika”, a možda i “kaos, nemir”, tko zna?